“Znanstveno – tehnički um degradira svako mišljenje i smisleno djelovanje čovjeka”

“Znanstveno – tehnički um degradira svako mišljenje i smisleno djelovanje čovjeka”

Kibernetika gleda na čovjeka kao na kibernetički sustav kojim se može programirano upravljati, mogu mu se mijenjati oštećeni ili istrošeni dijelovi kako bi sustav mogao nastaviti nesmetano funkcionirati. Pri tome se zanemaruje činjenica, da su ljudsko tijelo i um, nerazdruživa cjelina u kojoj je sve povezano do savršenstva. Ugradnja proizvoda umjetne tehnike narušava taj sklad što će imati posljedice ne samo po ljudsko tijelo, nego će se odraziti i na sustav Univerzuma u koji je čovjek oduvijek uklopljen

Razgovarao: Boris Jagačić

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nedavno je obranjen doktorat intrigantnog naziva – Filozofski aspekti kiborgizacije čovjeka u doba znanstvenog humanizma i mogućnost mišljenja. Doktorat je obranila sada već i međunarodno priznata hrvatska znanstvenica na području bioetike, dr. sc. Ivana Greguric. Iako su čitatelji našega portala već su imali prilike upoznati se s dijelom područja njezinog interesa i djelovanja, spomenimo ipak da je dr. Greguric svojim istraživanjima na području kiborgiziranja (umjetnog poboljšavanja) ljudskih bića naišla na značajan odjek u znanstvenim krugovima. O rezultatima istraživanja govorila je primjerice u Oxfordu na konferenciji Vision of Hummanity in Cyberculture, gdje je bilo prijavljeno 2000 referata, a njezin je odabran među 15 najboljih koji su prošli međunarodnu recenziju. Osim toga, švicarska fondacija Brocher dodijelila joj je  stipendiju kako bi u 2015. godini istraživala etičke implikacije primjene tehnika ljudskog poboljšanja na razvoj čovjeka što je povezano s područjem kiborgoetike. Sve to bio je povod da porazgovaramo s mladom znanstvenicom kako bismo doznali nešto više o sadašnjoj situaciji s kiborgizacijom ljudi i etički dvojbama koje se tu javljaju.

Prije svega, čestitam vam na obrani doktorata na temu kiborgizacije čovjeka. Diplomirali ste politologiju, a kada ste se počeli interesirati za avatare i kiborge? Kako je do toga došlo?

Na znanstvenom simpoziju Filozofija i mediji koji je održan 2009. godine u gradu Cresu, nakon mog izlaganja Bestjelesni čovjek u virtualnom prostoru, prišao mi je prof. dr. sc. Igor Čatić i rekao: ”Znam gdje ću vas uključiti. Javite mi se u Zagrebu.” Nisam znala o čemu je riječ, ali danas znam da je to bio jedan od sretnijih dana u mom znanstvenom životu. Prof. dr. sc. Igor Čatić je kriv za sve! Hvala mu što vjeruje u mene!

Ponovit ću da se o čipiranju u svijetu piše i govori vrlo intenzivno zadnjih desetak godina. Javnost je nažalost uz male oscilacije relativno šutke prelazila preko tih događaja…

Tema vaše doktorske disertacije zvuči dosta zamršeno. Možete li nam malo »narodskim jezikom« približiti o čemu se tu radi?

Živimo u vremenu nesagledivog znanstveno – tehničkog napretka koji nas očarava svojim obećanjima o besmrtnosti tijela i vječnom životu ljudskog uma. Naša cjelokupna zbilja preoblikuje se u znanstvenu zbilju kiborgizacijom društvenih odnosa i stvaranjem djelomično umjetnih bića – kiborga ili umjetnih bića kao što su roboti i avatari. Poseban aspekt posredovanja zbilje je stvaranje prividnog prostora u kome je ljudsko biće svedeno na informaciju koja besciljno luta bespućima mreže prostor-vremena. Tako opisanu stvarnost nazvala sam znanstvenim humanizmom. U njemu nestaje prostor-vrijeme za razvoj ljudskih bića jer iza cjelokupnog razvoja stoji znanstveno-tehnički um koji degradira svako mišljenje i smisleno djelovanje čovjeka. On je u funkciji interesnih skupina kapitala koje upravljaju cjelokupnim znanstveno-tehničkim napretkom.

U tom začaranom krugu besmisla zalažem se za povratak mišljenju i etičkom djelovanju čovjeka u odnosu na sam život koji je stariji od svijeta znanosti i tehnike. Problem se, po mom mišljenju, ne može riješiti u okvirima onog razmišljanja koje je taj problem i stvorilo. Nova paradigma mišljenja je moguća samo iskorakom filozofije iz okupiranosti znanstveno-tehničkim umom i traženju nove baze za život i mišljenje.

Do kuda se u ovom trenutku došlo po pitanju ugradnje umjetnih dijelova u čovjeka i gdje je granica? Kakve se tu moralno – etičke dvojbe javljaju?

Kibernetika gleda na čovjeka kao na kibernetički sustav kojim se može programirano upravljati, mogu mu se mijenjati oštećeni ili istrošeni dijelovi kako bi sustav mogao nastaviti nesmetano funkcionirati. Pri tome se zanemaruje činjenica, da su ljudsko tijelo i um, nerazdruživa cjelina u kojoj je sve povezano do savršenstva. Ugradnja proizvoda umjetne tehnike narušava taj sklad što će imati posljedice ne samo po ljudsko tijelo, nego će se odraziti i na sustav Univerzuma u koji je čovjek oduvijek uklopljen. Bez obzira na ove rizike, ne protivim se ugradnji onih umjetnih dijelova koji služe liječenju i očuvanju života kao što su primjerice bionički udovi, umjetni kuk, pejsmejker itd. Međutim kada je cilj ugradnje poboljšanje ili preoblikovanje zdravog ljudskog bića s krajnjim ciljem stvaranja neljudskih bića onda je to alarm ne samo etičke naravi nego i za opstanak ljudskih bića.

Prijeti li nam uistinu stvaranje nove kaste »superiornih« ljudi – imućnih koji će si moći priuštiti ugradnju dijelova za poboljšanje svojih psiho-fizičkih sposobnosti?

Ivana_Greguric_govornicaZnanost i tehnika su na pragu stvaranja pretpostavki za postljudska bića, bolje rečeno neljudska bića. Istovremeno se društvenim inženjeringom oblikuje javno mišljenje putem medija koji vrše nadzor nad percepcijom događanja stvarnosti kako bi nas se uvjerilo da smo na pravom putu i da svatko od nas ima pravo odlučivati o granicama poboljšanja, naravno u okvirima svojih materijalnih mogućnosti. Obzirom da veliki dio čovječanstva nema uvjeta ni za primarnu zdravstvenu zaštitu, na pomolu je nova diferencijacija, ne više na zdrave i bolesne nego na poboljšane i nepoboljšane ljude.

Može li se nekako regulirati ugradnja takvih dijelova u čovjeka i razmatraju li se takve mogućnosti u svijetu?

Držim, da dok postoji prirodni čovjek, postoji i nada za opstanak. Hipotetički, čovjek odlučuje o svom životu, dakle i o granicama poboljšanja svoga tijela i uma. Na filozofijskoj razini cjelokupni proces znanstveno-tehničkog razvoja ima svoju unutrašnju logičku svrhu razvoja unutar koje je čovjek samo njegovo puko sredstvo. Na zbiljskoj povijesnoj razini znanstveno-tehničkim razvojem upravlja krupni kapital koji stvara okoliš u kome će moći opstati samo poboljšana bića kao sredstva njegove ekspanzije.

U razvijenim zemljama svijeta postoje etička i bioetička povjerenstva na najvišoj državnoj razini koja raspravljaju o genetičkom ili kibernetičkom poboljšanju čovjeka. Osobno se zalažem za pluridisciplinarni i intersubjektivni javni dijalog svih putem kojeg treba usuglasiti etička načela i zakonska rješenja. Možda na taj način ”kupimo vrijeme” u očekivanju nove paradigme života i mišljenja.

Kakva je situacija po tim pitanjima u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se mali broj znanstvenika bavi ovom problematikom. Javno mišljenje nije senzibilizirano, a politika se bavi temama iz prošlosti. Ohrabruje činjenica da je prof. dr. sc. Ante Čović oformio Katedru za bioetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojoj okuplja tim mladih znanstvenika. Na njegovu inicijativu formiran je i Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku u čijem radu ću i sama sudjelovati. S druge strane neumorni prof. dr. sc. Igor Čatić radi na okupljanju tima znanstvenika iz tehničkih znanosti, medicine i filozofije. Dobije li ova skupina znanstvenika podršku Ministarstva znanosti i medija, onda postoji šansa da i mi u Hrvatskoj potaknemo znanstvena istraživanja i izborimo se za odgovarajuća zakonska rješenja.

Mogu li u maloj i politički slaboj Hrvatskoj uopće zaživjeti (bio)etička povjerenstva, a da imaju stvarnu moć utjecanja na to koji se dijelovi ne mogu, a koji mogu (i u kojim slučajevima) ugrađivati u čovjeka? Naime, pitanje jest kako ne »pokleknuti« pred snagom moćnih korporacija i interesa krupnog kapitala?

Aktualna događanja u Hrvatskoj pokazuju da se ne možemo dogovoriti niti oko strateških pitanja za opstanak države. Pitanje kiborgizacije kao jedno o temeljnih pitanja budućnosti čovječanstva je izvan obzora onih koji odlučuju u Hrvatskoj. Ako tome dodamo i nezadrživu moć kapitala koji usisava sve što mu je na putu, onda nisam optimista u moć naših bioetičkih povjerenstava. To ne znači posustajanje, nego traženje javnog i medijskog prostora za razgovor o ovoj temi. Svaki čovjek i svaki korak ma gdje bio učinjen u svijetu su jako bitni za prebolijevanje postojeće znanstveno-tehničke paradigme.

Vaš je rad zamijećen je izvan granica Lijepe Naše, držali ste predavanja u Oxfordu i Lisabonu sa značajnim odjekom, dobitnica ste i stipendije švicarske fondacija Brocher za istraživanje etičkih implikacija primjene tehnika ljudskog poboljšanja na razvoj čovjeka u ovoj godini… Kako gledaju na vaš rad i djelovanje u Hrvatskoj?

Oxford, Lisabon i fondacija Brocher u Ženevi su središta znanstveno-tehničkog razvoja. Nedaleko od Oxforda radi prof. Kevin Warwick, čovjek koji je sam sebi ugradio RFID čip i na taj način promovirao prvog cyber kiborga. Na Ženevskom jezeru je napisan roman o Frankensteinu kome je presađen mozak, a na tom istom mjestu prof. Henry Makram radi na stvaranju umjetnog mozga koji bi trebao biti gotov 2025. godine. U tim sredinama sam govorila o etičkim implikacijama kiborgizacije čovjeka. Možete si misliti sa kakvim su ”oduševljenjem” prihvatili moje izlaganje. Ipak me kao što vidite i dalje pozivaju na suradnju, što znači da je sazrjela svijest o potrebi dijaloga.

Interesantan projekt »Razgovor kiborga, robota i avatara« koji ste radili u suradnji s prof. dr. Igorom Čatićem i Dijanom Bahtijari isprva kao da nije nailazio na medijski odjek kakav zaslužuje…

Hrvatska se bavi prošlošću, a ne budućnošću. U ta kola upregnuti su manje ili više svi mediji i javnost. Tribina je pokazala da su obični ljudi zainteresirani za razgovor o ovoj temi. Ova tribina je najvjerojatnije bila prvi povijesni razgovor djelomično umjetnih i umjetnih bića, međutim nije bila, kao što ste i sami rekli, zanimljiva medijima. Senzacija, žutilo i patkarenje su nadvladali nad potrebama zbiljskog života. Zahvaljujem vašem portalu na interesu i mogućnosti da se na argumentiran način progovara o sudbini čovjeka.

Igor Čatić, Dijana Bahtijari, Ivana Greguric i Gordan Pandža

Igor Čatić, Dijana Bahtijari, Ivana Greguric i Gordan Pandža (Europski dom, 28. studenoga 2013.)

To je najmanje što smo s naše strane mogli učiniti. No imali ste i loših iskustava s medijima. Bilo je tu pokušaja da se diskreditira vas osobno odnosno urednicu na HRT-u. Mislim konkretno na emisiju Prometej HRT-a iz travnja prošle godine u kojoj se spominjalo čipiranje male djece u EU i napise koji su nakon toga krenuli u nekim medijima.

To je bilo vrlo neugodno iskustvo no davno sam oprostila svima onima koji ne znaju što čine i čija uređivačka politika živi od lažnog senzacionalizma. Kada nekoliko riječi istrgnete iz konteksta ukupnog nastojanja i dadete mu odgovarajuću opremu uređivačke politike onda dobijete senzaciju o kojoj je raspravljalo preko 13 tisuća ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Tada više nije bitno što govorim i za što se zalažem svojim tekstovima objavljenim u zemlji i inozemstvu i na kraju krajeva čemu je posvećen moj doktorski rad. Ponovit ću da se o čipiranju u svijetu piše i govori vrlo intenzivno zadnjih desetak godina. Javnost je nažalost uz male oscilacije relativno šutke prelazila preko tih događaja.

Zahvalna sam dr. sc. Jasni Burić jer mi je u emisiji Prometej dala priliku da javno progovorim o opasnostima kiborgizacije čovjeka. Želim vjerovati da i u zluradosti senzacionalističkog novinarstva ima nešto što se može okrenuti u pozitivnom smjeru. Naime burne reakcije ljudi protiv čipiranja u meni bude nadu da nisam osamljena u razgovoru o štetnosti svih nemedicinskih postupaka u kiborgizaciji ljudskih bića. Pokušaj diskreditacije stoga smatram pobjedom ideja i načela za koje se zalažem.

Ponekad je nemoguće provjeriti vjerodostojnost informacija objavljenih na internetu. Takve novinarske »patke« medijima donose čitanost, no smatrate li da ih netko namjerno pušta i kako bi ljudi sve teže mogli razabirati fikciju od stvarnosti, koja može biti i gora od fikcije?

Patkarenje spada u društveni inženjering kojim se priprema teren za provođenje nekih ideja i odluka. U to su, nažalost uključene i ugledne znanstvene institucije koje plasiraju dogovorene znanstvene istine. Mediji kao posrednici naše zbilje i vršitelji nadzora nad percepcijom događanja stvarnosti najpogodniji su kanal za patkarenje. O utjecaju medija na formiranje javnog mišljenja predajem studentima na Visokoj poslovnoj školi Zagreb na Katedri za komunikacije.

Možete li nam reći nešto o svojim planovima, vidite li kao mlada znanstvenica svoju budućnost u Hrvatskoj? Ima li tu perspektive za stručnjakinju s područja bioetike?

Pripremam knjigu koja će vjerojatno izaći iz tiska početkom sljedeće godine. U ovom trenutku ne razmišljam u odlasku u inozemstvo osim na studijski boravak koji je uvjet za docenturu. Ima li u Hrvatskoj perspektive za bioetičare, ovisi prije svega o tome ima li Hrvatska poštenu viziju opstanka. Kada je građanima stalo do države i državi do građana te kada političari rade u interesu općeg dobra, onda i pitanje bioetike postaje jedno od temeljnih pitanja odlučivanja.

U slobodno vrijeme bavite se glazbom, snimili ste i CD. Možete li nam reći o kakvoj se glazbi radi?

Greguric-Noesis-The-Light-of-LifeGlazba kao oblik umjetnosti vezana je uz filozofiju. Jedno i drugo teži lijepom i uzvišenom. Cjelokupni Univerzum vibrira tonovima koji odišu smislom, harmonijom i međuzavisnošću svega stvorenog. Svoj album prožela sam harmonijom vlastitih osjećaja i filozofskih misli o putovanju prema prasvijetu koji je prirodniji i ljudskiji od ovog našeg današnjeg. Radi se o glazbenom projektu pod nazivom Noesis (grč. ”percepcija uma”) koji simbolizira ”unutarnju spoznaju”. Sama naslovnica albuma prikazuje simboliku Platonove alegorije pećine i metaforu sunca u težnji za prosvjetljenjem. Slika ilustrira ljudsku dušu koja živi u mraku kao “zatvorenik” i teži prema Suncu koje predstavlja uspon prema dobru i pravom znanju. Iz te ideje nastao je i sam naslov albuma koji pruža pronicljivi glazbeni put života ljudske duše u svojoj potrazi za “prosvjetljenjem” i pronalaskom pravog puta. Album The Light of Life se sastoji od 10 pjesama koje simboliziraju intuitivnu svijest pojedinca koja vodi do znanja izvan onoga što je na raspolaganju samoj moći razuma, što se želi prikazati i kroz citate koji se nalaze uz svaku od pjesama. Na albumu se nalaze instrumentalne skladbe za solo klavir  kao i potpuno orkestralne s korištenje sintetiziranih i  prirodnih uzoraka zvukova.

Komentari su zatvoreni