Znanstveni frikovi

Znanstveni frikovi

(Ekipa “pomaknutih” znanstvenika iz popularne serije Teorija velikog praska / Foto: Warner Bros.)

U dva stoljeća mjerenja tališta u tisućama kemijskih laboratorija diljem cijeloga svijeta nije doveo u sumnju navedeno tumačenje. Sve dok se nije pojavio tajanstveni gost u emisiji „Na rubu znanosti“

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Jučer, 24. srpnja otvorih ujutro televizor da vidim što ima novoga. I gle, u emisiji „Na rubu znanosti“ Krešimir Mišak sjetio se da ovog puta ugosti još nekog bjelosvjetskog genija (autora više knjiga), jednoga koji je pronašao nešto revolucionarno novo, nešto što će preobraziti kemiju i biologiju – morfološko polje. Što bi to bilo? Kaže, dakle, da kada se tvar više puta uzastopno kristalizira njoj sve više raste talište i…

Napisao sam „i…“ jer se zapravo nakon toga „i“ nema što reći a da se ne uči na prvom satu organske kemije. Uzastopnom kristalizacijom (rekristalizacijom) kemijski spojevi postaju sve čistiji, a što je spoj čistiji to ima više talište. Ili, drugačije rečeno, nečistoće snizuju talište. Ovo posljednje bio je u kemiji 19. stoljeća odlučujući dokaz kemijske strukture. Kemičari bi, naime, prvo iz niza reakcija pretpostavili strukturu prirodnoga spoja, a potom ga – isto tako nizom reakcija – sintetizirali. Oba bi spoja, i onaj prirodni i onaj sintetički, trebali imati isto talište. No to još nije bio dovoljan dokaz, jer se dva spoja mogu taliti na istoj temperaturi i igrom slučaja. Konačan dokaz bilo je talište njihove smjese. Ako se talište nije promijenilo bila je riječ o istome spoju. U suprotnom bi se talište snizilo, jer – kao što rekoh – talište smjese uvijek je niže od tališta čiste tvari.

Što je previše, previše je…

Ovaj je poduži uvod bio potreban kako bi čitatelj bio potpuno svjestan o kakvoj je pojavi riječ. I nitko nikada, u dva stoljeća mjerenja tališta u tisućama kemijskih laboratorija diljem cijeloga svijeta nije doveo u sumnju navedeno tumačenje. Sve dok se nije pojavio tajanstveni gost u emisiji „Na rubu znanosti“.

Gostu emisije je ovakvo tumačenje naravno poznato, ali to mu ništa ne znači. Kaže da kemičari upadaju u zamku cirkularne definicije: supstancija je čista kada je talište najviše, a talište je najviše kada je supstancija čista.

Nije rekao, naravno, ni riječi o tome kako talište nije jedini kriterij čistoće. Njime se, pravo govoreći, čistoća određuje rutinski, na brzinu. Konačnu riječ o čistoći daje kromatografija i spektroskopija. Te metode mogu točno reći kojih sve nečistoća u uzorku ima i koliko ih ima.

Nakon svega što sam čuo u toj emisiji i o toj emisiji ovo ipak nisam očekivao. Što je previše je previše. Svi su kemičari dakle bedaci, jer im nije palo na pamet postojanje morfološkog polja. No umjesto da se upinjem u dokazivanju tko je ovdje blesav, radije ću se upitati zašto se to događa? Zašto se više čuje i sluša glas onih koji govore protiv službene znanosti od glasa onih koji govore u njezino ime, glasa znanstvenika?

Freak show

Joseph Merrick (1889.), čovjek izrazito deformiranog lica i tijela od posljedica elefantijaze, poznatiji kao Čovjek-slon, o kojem je snimljen istoimeni film, izazivao je pozornost kada je bio izlagan na freak showovima (Foto: Wikipedija)

Da vam pravo kažem sve me ovo podsjeća da prijelaz iz 19. u 20. stoljeće kada su se po vašarima i cirkusima prikazivala svakojaka čudovišta, frikovi (eng. freak show). Barnumski bijeli slon možda danas ne bi privukao pozornost publike jer je svakome valjda jasno da slonovi nisu imuni od albinizma, no što reći za tele s dvije glave i svinju s osam nogu? Želja za kuriozitetima bila je toliko jaka da su njezinom žrtvom postajali i ljudi. U cirkusu su se mogli vidjeti „najmanji“ i „najveći“ ljudi na svijetu, Sijamski blizanci (oni prvi i pravi) da ne govorimo o drugim pripadnicima naše vrste obilježenim najčudnijim malformacijama. Danas to djeluje degutantno. Već djecu učimo da se ne okreću za ljudima s tjelesnim manama. Ako je čovjek već imao tu nesreću da se priroda s njime grubo poigrala, ne trebamo ga na to stalno podsjećati.

No hoćeš-nećeš takvi ljudi, oni koji odstupaju od prosjeka, pobuđuju pozornost. Isto je i s pseudoznanošću. Svi znamo, ili bar mislimo da znamo što je znanost, no htjeli bismo vidjeti i ono što odstupa od njezinih standarda. Baš kao što su ljudi nekoć voljeli gledati nakaze (frikove) jer odstupaju od prirodnoga reda, tako i ljudi danas vole slušati o pseudoznanstvenim teorijama jer one odstupaju od prirodnog zakona, no nažalost i od logike i zdravog razuma. Toliko o pristalicama takvih teorija. No što reći o njihovim tvorcima?

Recept za privlačenje pozornosti je jednostavan: moraš odstupati od prosjeka. Ako svi piju vino – ti pij vodu, ako svi piju vodu – ti pij vino. Ako svi kažu kako je svanuo lijep, sunčan dan ti se stani derati da nije tako jer na horizontu vidiš crni oblak. Ako svi kažu da je krumpir poskupio ti tvrdi da je pojeftinio, ako svi… onda ti… itd., itd. Tako ćeš uvijek biti u centru pažnje, a kako vidiš ono što nitko drugi ne vidi reći će ti da si poseban, dapače genijalan… Jednostavno, zar ne? A tek kad počeš tvrditi da znaš ono što nitko od znanstvenika ne zna onda ti mjesto među besmrtnicima ne gine, ili – modernim jezikom rečeno – svoje ime nalaziš u svim medijima.

Je li vam to odnekud poznato? Što se iza svega toga krije? Pa da, naravno, riječ je o našim dalmatinskim originalima, ridikulima, lerima. Nije McLuhan uzalud rekao da smo zahvaljujući suvremenim medijima postali svjetsko selo – ili malo misto.