“Znanost i vjera nisu u sukobu, iako ima onih koji drugačije misle”

Akademik Paar: Hoće li znanost ikada otkriti kako je nastao život? To doista ne znamo. U znanosti ima mnogo otvorenih pitanja i mnogo problema u kojima se mišljenja znanstvenika razlikuju. Osobni stav znanstvenika, uz vrsno poznavanje područja i literature, izravno utječe na njegovu interpretaciju rezultata istraživanja

Vrlo je malo znanstvenika koji vide znanost i vjeru kao nešto nadopunjujuće i komplementarno. Rijetki su oni koji govore o vjeri i znanosti kao spojivima. Znanstvenici radije govore o tome kako se vjera i znanost ne susreću. Misli se na vjeru u Boga a ne na neki oblik vjere u općem smislu te riječi. Ipak, to je prilično aktualna tema koja u dobroj mjeri zaokuplja interes javnosti, ili se barem stječe takav dojam.

U multimedijalnoj dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 27. listopada tako je održan je okrugli stol pod nazivom Znanost i vjera. Pozdravnu riječ je održala Blaženka Matić, članica Organizacijskog odbora okruglog stola, a govorili su Ante Škember dr. sc., Josip Balabanić dr. sc., Zlatko Mihelčić dr. sc. te akademici Ivan Gušić i Vladimir Paar.

Omjer deklariranih vjernika u odnosu na nevjernike je na ovom okruglom stolu iznosio 4 :1. Akademik Gušić je zapravo bio jedini koji je govorio o ovoj temi iz ateističke pozicije.

Uvodnu riječ je održao Ante Škember, sociolog koji je stekao doktorsku titulu na Ekonomskom fakultetu, govoreći o tome kako je znanost ubila istinu. Dotakao se odnosa filozofije i Objave (Božanske, naravno), konstatirajući kako je znanost ta koja je oduzela istinu. Prema Škemberu, ljudi su danas izgubljeni u vremenu jer su izgubili metafizičku istinu.

Danas poznajemo jedino ekonomsku vrijednost

„Nakon gubitka vjere u Boga počeli smo vjerovati u napredak. Tehnička je racionalnost lišena smisla. Mediji samo brbljaju, slušamo isprazne političke govore, ali i šuplje akademske govore. Znanost omogućuje da spoznamo prirodu, ali ne i duh. Znanost ne može znati metafizičku istinu. Tužno je što je jedina vrijednost koju danas poznajemo ekonomska vrijednost“, rekao je Škember. Nastupajući iz vjerničke pozicije, Škember se pozvao i na riječi francuskog matematičara Blaisea Pascala, podsjećajući prisutne kako srce ima svoje razloge koje razum ne razumije. Iz govora Ante Škembera očigledno je da vjeru u Boga stavlja u superiorniju poziciju u odnosu na znanost.

Nakon Škembera, svoju poziciju je objasnio Josip Balabanić, teolog i biolog. Balabanić je govorio o neizbježnoj pluralnosti u spoznavanju istine. Balabanić drži da je izvorište svake spoznaje metafizičko. Otvorio je i pitanje na koji način intelekt „izvana“ stiže u ljudsko tijelo dok je ono još u fetalnom razvoju. Zaustavljajući se ponajprije na filozofiji uma, Balabanić je sebe opisao kao pristalicu nereduktivnog realizma. Kao biolog, između ostalog, Balabanić je govorio i o američkom doktoru Stewartu Kauffmanu, poznatom biologu i teoretičaru koji se bavi proučavanjem i istraživanjem početka života na Zemlji.

„Znanost i vjera te znanost i religija nisu isto. Da je naša današnja rasprava naslovljena Znanost i religija, onda bismo drugačije razgovarali. Držim da što je govor općenitiji tim se teže otvaraju pojedinačne teme. Volio bih da danas govorimo o tome što znači umom spoznati istinu“, kazao je Balabanić.

Znanost zaboravlja na cjelovit pogled

Zlatko Mihelčić, doktor stomatologije, koji je tijekom studija dvije godine pohađao predavanja u Družbi Isusovoj – predavanja za mlade (danas je to Studentski katolički centar SKAC-Palma), tek je u kratkom nastupu podijelio s prisutnima neka svoja iskustva iz privatnog i poslovnog života. Rekao je da su ljudi koji ga okružuju uglavnom skloni materijalističkoj filozofiji i i pogledu na svijet. Brine ga što je većina ljudi sklona vjerovati samo u ono što mogu vidjeti i dotaći.

„Znanost zaboravlja na jedan širi pogled na ljudsko biće, zaboravlja na cjelovit pogled. Čovjek nije samo bubreg, srce, pluća ili bilo koji drugi organ, a medicina i njezine grane nerijetko tako promatraju čovjeka. Ako gledamo čovjeka u cjelini, onda možemo doći do zaključka da znanost i vjera nisu u sukobu, iako ima onih koji drugačije misle. Mnogi su poznati znanstvenici bili deklarirani vjernici. Lako je pronaći popis njihovih imena na internetu“, istaknuo je Mihelčić.

Akademik Ivan Gušić, geolog, nastojao je odgovoriti na pitanje što je istina u znanosti, a što u religiji. „Branio“ je svoj ateistički stav na tolerantan i argumentiran način. Podsjetio je da kad govorimo o znanosti da prvenstveno govorimo o prirodnim znanostima, dodajući kako drži da su različite istine legitimne, svaka na svoj način. Filozofija je ta koja povezuje znanost i religiju. Složio se s doktorom Balabanićem kad je riječ o nereduktivnom realizmu.

»Religija se volji postavljati iznad znanosti«

„Religija se često volji postavljati iznad znanosti, što nikako nije u redu. Mi znanstvenici znamo da nije samo materija ta koja postoji, postoji i misao. Ali, misao je emergentna pojava u evoluciji ljudskog mozga. Ono što evolucija propusti kroz svoje sito, to ide dalje, ostalo propada“, prokomentirao je Gušić te je dodao kako uopće nije pametno znanstveno pokušavati dokazati postojanje Boga.

„Nadam se da među nama danas nema onih koji vjeruju da je Zemlja stara šest tisuća godina, poput onih tvrdoglavih kreacionista s kojima se uopće ne može razgovarati. Pitanje je da li je u prirodi išta vječno osim apsolutne nule u kojoj sve prestaje“, rekao je akademik Gušić.

Na kraju je govorio akademik Vladimir Paar. „Nema znanstvenog argumenta niti za niti protiv vjere. Trebamo biti toleranti“, ustvrdio je Paar. Kao uzore koji su ga potakli na promišljanje odnosa znanosti i vjere, akademik Paar je izdvojio Newtona i Einsteina. Govoreći o Einsteinu, citirao njegove izjave da „svako istraživanje znanosti vodi prema vjeri“ i „ja se divim Bogu što je stvorio prirodne zakone“. Dotakao se i svetog Augustina nazivajući ga autorom koncepta evolucije za živu i neživu materiju. U tom smislu je kazao da je Darwin ideju evolucije preuzeo iz vjerskih ideja. Govoreći o Einsteinu i njegovim znanstvenim teorijama, akademik Paar je rekao da je svojedobno Crkva tvrdila da svemir nije postojao oduvijek, za razliku od zanosti.

Najveća Einstenova pogreška

Albert Einstein je rješenjem poznate parcijalne diferencijalne jednadžbe došao do nove spoznaje – teorije relativnosti. Njegova teorija nije bila u skladu s vladajućim znanstvenim pretpostavkama da je svemir vječan, pa je Einstein odlučio varati. Na dobivenu matematičku korelaciju dodao je umjetni matematički član i time dobio postojan svemir, za što je kasnije rekao da mu je to bila najveća pogreška u životu. Ipak, tu je pogrešku prepoznao belgijski fizičar, isusovac Georges Lemaître kojem je bilo da se time ruši znanstvena dogma, suprotna vjerskoj dogmi. Lemaître je držao da je Einstein trebao priznati kako je sa svojim rezultatom došao u sukob sa znanstvenom dogmom. Tako je nastala teoriija Velikog praska.

Akademik Paar je govorio i o pitanju ljudskog genoma. Šifri od 3 milijarde 300 milijuna znakova, a koja se zapravo temelji na 4 slova, A, P, G i C, popularno zvanoj „Božji jezik“ (The language of God). Naime, znanost je uspjela otkriti tu šifru, ali ne i dešifrirati njezine zakonitosti. U kontekstu genetike i genetskih istraživanja, akademik Paar je spomenuo Gregora Mendela, redovnika, začetnika genetike, čija su istraživanja ostala u sjeni Darwinovih istraživanja.

„Nas ne bi bilo da se elektroni ne mogu teleportirati iz jednog u drugi. Govorim o kvantno fizikalnom tunel efektu. Razumijemo li mi kvantno fizikalno tuneliranje? Zašto je Einstein vjerovao u Boga? Veliki Einstein je kako svako dubinsko znanstveno istraživanje vodi prema Bogu. Hoće li znanost ikada otkriti kako je nastao život? To doista ne znamo. U znanosti ima mnogo otvorenih pitanja i mnogo problema u kojima se mišljenja znanstvenika razlikuju. Osobni stav znanstvenika, uz vrsno poznavanje područja i literature, izravno utječe na njegovu interpretaciju rezultata istraživanja. Draga mi je misao velikog danskog fizičara Nielsa Bohra koji je rakao da je stručnjak onaj znanstvenik koji je razotkrio sve one pogreške koje se u tom području mogu napraviti. Nadalje, nije pravo pitanje je li i može li znanstvenik biti religiozan, pravo pitanje je vjeruje li u Boga? Jedno od bitnih pitanja je u kojoj mjeri i na koji način je znanost dosad uspjela protumačiti razvoj kognitivnih sposobnosti čovjeka“, rekao je akademik Paar.

Društvo različitih mišljenja

Okrugli stol Znanost i vjera nije kroz svoj „službeni“ dio ali ni kroz kasniju raspravu (uz pitanja iz publike) donio čvrste i konkretne odgovore, što ne čudi s obzirom na složenost teme. Ili bolje rečeno, znanost će i dalje biti suprotstavljena vjeri. Znanstvenici u svom djelovanju prvo kreću od hipoteza koje potom testiraju, prihvaćaju ili odbacju. Vjera, s druge strane, odnosno vjernik ili vjernica odabire vjeru. Ne zato što ima čvrsti dokaz, nego zato što je odlučio vjerovati.

U pluralnom i demokratskom društvu, društvu različitih mišljenja svako mišljenje je jednakovrijedno ma kako ono izgledalo iz kontra pozicije, iz pozicije onog drugog. Javni prostor je svakako prostor za otvoreni dijalog o svim aktualnim društvenim temama pa tako i o znanosti i vjeri, bilo da gledamo iz pozicije u kojoj se to dvoje u potpunosti isključuju ili pak gledano iz pozicije u kojoj se pokušava naći i objasniti poveznica. (zg-magazin)