Znanost bez granica: Stvaranje djeteta s tri roditelja i bez teških bolesti

Foto: Fetus u 20. tjednu trudnoće (Izvor: WebMD)

Prof. dr. sc. Nina Canki Klain: »Postali smo perfekcionisti, želimo idealno potomstvo, što ipak neće biti moguće zbog stalnih genetskih promjena, mutacija koje su nepredvidljive. Nadam se da će ljudski razum nadvladati ljudsku glupost te da ne ćemo izabirati ljude po nekim osobinama poželjnim za određeno društvo u određenom času, a koje nemaju veze s bolestima«

Valentina Vukoje

Velika Britanija je krajem listopada ove godine postala prva zemlja na svijetu koja je donijela zakon kojim se uređuje davanje licence klinikama za medicinski potpomognutu oplodnju kako bi počele primjenjivati tehniku kojom bi se omogućilo ženama koje nose rizik od ozbiljnih mitohondrijskih bolesti da rode zdravu djecu. Tako je za davanje licenci zadužena britanska Uprava za ljudsku oplodnju i embriologiju (HEFA). Kako se mitohondrijske bolesti nasljeđuju po majci ovim se postupkom nuklearna DNK iz jajne ćelije majke premješta u jajnu ćeliju donora, koja ima zdrave mitohondrije i zatim se provodi medicinski potpomognuta oplodnja. Procedura se može i obrnuti na način da se prvo radi medicinski potpomognuta oplodnja, a zatim premještanje u ćeliju donora.

»Mi sve tehnički možemo izvesti, no ostaje pitanje smijemo li to. Znanost mora biti etična i prije nego nešto napravimo, moramo razmišljati o posljedicama. U ovom slučaju nije moguće predvidjeti posljedice«, kaže dr. Canki Klain

Ovakva procedura »kreiranja« embrija, koji ima nasljedni materijal od tri roditelja otvara brojna etička pitanja. Ostavit ćemo za neki drugi puta raspravu o pitanjima prava donora da ostane anoniman ili pak prava djeteta da sazna tko mu je »treći roditelj«. Ovoga puta zanimalo nas je mišljenje struke o tome je li ovakava metoda početak stvaranja ljudske rase s poboljšanim karakteristikama. Znači li ovo početak uvođenja i ostalih kontroverznih metoda pod izlikom prava svake osobe da bude roditelj i prava roditelja da dobiju zdravo dijete?

Nepoznate moguće posljedice

Profesorica dr. sc. Nina Canki Klain, specijalist za dječje bolesti i medicinsku genetiku priznata je hrvatska genetičarka koja predaje kliničku genetiku i etičke probleme u genetici na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predsjednica je i osnivač Društva za kliničku genetiku Hrvatske. Na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga osnovala je Laboratorij za mišićne bolesti i Laboratorij za neurogenetiku. S njome smo razgovarali o ovom kontroverznom zakonu, ali i metodi koju taj zakon dopušta.

»Radi se o jednoj novoj metodi kojom se želi pružati normalno potomstvo ženama koje nose razne teške bolesti uzrokovane promjenama DNK u mitohondrijima, koji se nalaze u citoplazmi stanice. Te se bolesti prenose samo od majke preko njezine spolne stanice, nazvane jajašce ili oocita, na muške i ženske potomke. Radi se o rijetkim i teškim bolestima koje zahvaćaju središnji živčani sustav, srce, skeletne mišiće te se očituju kombinacijom neuroloških, kardioloških i mioloških simptoma. Liječenja za takve bolesti nema. Kako se radi o rijetkim bolestima izračunali su da bi u Velikoj Britaniji bilo oko 20-ak kandidatkinja za ovu metodu. To je eugenički postupak, kao što je i prenatalna dijagnostika. Smatram da je prihvatljiv, ukoliko ga želi par potencijalnih roditelja koji prethodno trebaju dobiti iscrpnu informaciju o koristi, mogućim opasnostima i granicama uspješnosti metode. No osnovni problem predstavlja nepoznavanje potencijalnih štetnih posljedica«, istaknula je Canki Klain.

Ona smatra kako se radi o metodi čije posljedice danas nije moguće predvidjeti. »Do sada su rađeni pokusi samo na životinjama. Pogledajte što se dogodilo s ovcom Dolly (op.a. prvi klonirani sisavac; ovca je uspavana zbog tumora pluća i brojnih kroničnih bolesti kad je imala šest godina, a prosječna ovca može doživjeti 14 godina). Argument da mitohondrijska DNK sadrži vrlo mali dio ukupne DNK – 0,1 posto u samo 37 gena u odnosu na 20 – 30 000 gena u jezgri stanice, ne znači mnogo, što pokazuju nedavna istraživanja. Osim toga, bit će još dugo teško ustanoviti posljedice postupka u odrasloj dobi – pojavu malignih, neuroloških i drugih teških bolesti, preuranjeno starenje i slično«, ističe doktorica Canki Klain.

Uloga mitohondrija – velika nepoznanica za znanost

Ona navodi kako manipulacije vađenja jezgara i stavljanja u citoplazmu mogu imati nepoznate, potencijalno teške posljedice. Za doktoricu Canki Klain uvijek je ključno pitanje smije li se, a ne može li se nešto napraviti.

»Mi sve tehnički možemo izvesti, no ostaje pitanje smijemo li to. Znanost mora biti etična i prije nego nešto napravimo, moramo razmišljati o posljedicama. U ovom slučaju nije moguće predvidjeti posljedice, no one mogu biti kao što sam već napomenula maligne bolesti, preuranjena starost ili nešto treće. Teško je govoriti o utjecaju citoplazme na kromosome i gene u jezgri. To je problem«, objašnjava Canki Klain i dodaje kako su i mitohondriji za znanost još uvijek velika nepoznanica. »Mi ne znamo sve njihove funkcije. Veliki dio naših zaključaka temelji se na pretpostavkama«, dodaje.

Canki Klain je mišljenja kako se u britanskom slučaju ne bi radilo o poboljšanju ljudske rase, no navodi kako je moguće u budućnosti očekivati manipulaciju po pitanju odlučivanja koje su bolesti nepoželjne, a možda i ljudske osobine.

»Jedan od argumenata kod donošenja zakona u Velikoj Britaniji je bio pravo da bolesna žena ima vlastite potomke. No bitno je naglasiti da su ti potomci samo djelomično `vlastiti´, budući da osim genetskog materijala oba roditelja nose i citoplazmu treće osobe. U svakom slučaju radi se o složenoj, zahtjevnoj i skupoj metodi čije potencijalne opasnosti nije moguće predvidjeti te se postavlja pitanje, smiju li roditelji napraviti to svojoj djeci. Mislim da tu ima puno egoizma«, iskrena je doktorica Canki Klain.

Ona upozorava kako je, primjerice, gluhoća za nekoga teška bolest, a za nekoga nije. »Postali smo perfekcionisti, želimo idealno potomstvo, što ipak nije moguće niti će biti radi stalnih genetskih promjena, mutacija koje su nepredvidljive. Nadam se da će ljudski razum nadvladati ljudsku glupost te da ne ćemo izabirati ljude po nekim osobinama poželjnim za određeno društvo u određenom času, a koje nemaju veze s bolestima. Medicinska genetika treba pomoći bolesniku i njegovoj obitelji da ne trpe i da budu sretni i prihvaćeni sa svim svojim osobinama i genetskom raznolikošću«, kaže.

In vitro fertilizacija otvara mogućnost planirane eugenike

Za doktoricu Canki Klain ova metoda otvara još brojna pitanja, ne samo ona o tome da li je metoda rizična i pomaže li ljudima. Mišljenja je kako ta metoda ne može u potpunosti omogućiti roditeljima da će njihova djeca biti zdrava. »Ovo naše doba nas je dovelo do toga da na sve gledamo materijalistički. Etičnost svih metoda propitkuje se i po pitanju plaćanja. Tko će plaćati ovu metodu? Zdravstveno osiguranje? Dolazimo do toga da će bogati moći napraviti tko zna kakvo dijete. To je problem s in vitro fertilizacijom i preimplantacijskom dijagnostikom. S njom se otvara mogućnost planirane eugenike“, navodi naša sugovornica.

Da se radi o opasnom zakonu, koji može imati štetne posljedice za »kreirano« dijete, ali i za čovječanstvo u cjelini slaže se i teolog dr. sc. Mislav Kutleša, viši asistent na Katedri moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. On navodi kako znanost ima povlašteno mjesto u Katoličkoj crkvi. Kutleša ističe važnost moralnih objektivnih kriterija, koji uređuju ljudski život i ponašanje.

Kutleša: »Ako mijenjam genetski materijal, ostaje pitanje tko sam«

»Znanost mora imati neke objektivne moralne kriterije kako bi sačuvala svoj smisao i svrhu, a to je unapređenje kvalitete ljudskog života«, ističe Kutleša i dodaje kako za znanost granice ne postoje. Kutleša navodi Manifest laicističke bioetike kao primjer u kojem objekt znanosti više nije čovjek.

»Tako znanost sebi kao prvi zadatak navodi odricanje od svih moralnih kriterija. Prvi pokazatelj da znanost kao svrhu ima samu sebe, jest genetski modificirana hrana. Ako ćemo i čovjeka promatrati kao objekt kojim se smijem i kojeg smijem koristiti, onda se postavlja pitanje kakav će taj čovjek biti. Govorim o njegovim tjelesnim i genetskim kvalitetama. Čovjek je uvijek težio da bude super-čovjek. No, to bi trebalo promatrati na način da se čovjek razvija da bude bolji, a ne da kreira čovjeka koji je `bolji´. Ako mijenjam genetski materijal, ostaje pitanje tko sam«, ističe Kutleša.

On navodi kako su ljudi oduvijek bili osjetljivi na pitanje bolesti, pa i ne čudi da se u pitanjima o bolesti, ali i o raspravama o eutanaziji uvijek naglašava samo ljudska slabost. »Čak i po pitanju zdravlja nastoji se izgraditi čovjeka koji će biti super, koji neće biti bolestan. No ako mijenjam gene, čija slika je to dijete? Niti od majke, niti od oca. Koje pravo ima ta nova osoba kao novi proizvod znanosti? Ako dođe do nekih problema po pitanju zdravlja, tko će biti odgovoran za to? Upravo zato su važni moralni objektivni kriteriji, koji su nepovredivi i nepromijenjivi. To je ljudska osoba, koja se može služiti znanošću, a ne znanost njome«, zaključuje Kutleša.

Nametanje osjećaja krivnje kod roditelja

Da genetički inženjering kao postupak ostavlja puno prostora za manipulacije smatra i dr. sc. Marija Selak, docentica s Katedre za ontologiju i filozofiju povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ona kaže kako je manipulativnost prisutna u samom otvaranju takve mogućnosti te kako postoji pritisak da se takva metoda koristi.

»Riječ je o krivnji roditelja koji se ne odluče na takvu promjenu. Iako promicatelji genskih intervencija najčešće naglašavaju ideju reproduktivne slobode u smislu da roditelj ima pravo izabrati hoće li ili neće intervenirati u gensku strukturu svoga djeteta, krivnja može proizlaziti ne samo iz činjenice da je određeni roditelj odbio takvu vrstu pomoći za svoje dijete, pa je ono ostalo `onakvo kakvim ga je priroda dala´, nego, u slučaju da nešto krene po zlu u kasnijem razvoju djeteta, iz činjenice da je mogao, a nije se odlučio na sigurniji pristup. Na tom tragu već sada zagovornici genetičkog inženjerstva tvrde da bi njegova neprimjena bila neodgovorna. Zato možemo reći da pravog izbora nema, niti će ga biti te da su roditelji izmanipulirani u samom startu kreiranjem njegove iluzije«, pojašnjava Selak.

Uklanjanje pogrešaka u genima – sastavni dio medicinske prakse

Ona smatra kako su moguće i manipulacije po pitanju definiranja neizlječivih bolesti kod žena, koje bi se podvrgnule ovoj metodi umjetne oplodnje. Selak navodi kako je uklanjanje pogrešaka u genima već danas sastavni dio medicinske prakse.

»Tako se stotine trudnica zbog mnogih genskih bolesti podvrgavaju postupcima amniocenteze i placentocenteze koji su kontrola nerođene djece i to je postalo rutinski postupak. Time se stavlja pritisak na trudnicu da pobaci ili rodi dijete koje će imati Downov sindrom, spina bifidu, Turnerov sindrom, Tay-Sachs bolest ili anemiju srpastih stanica. Stoga možemo reći da će se novi oblici segregacije društva koja je uvijek postojala, bilo rasna ili klasna, provoditi, odnosno već se polako provode, na temelju genotipa«, pojašnjava Selak.

»U današnjem je društvu prihvaćeno vjerovanje kako je biti osoba s poteškoćama u razvoju nešto negativno te da je stoga nužno i humano odriješiti takve ljude njihove patnje, dok je pozitivne karakteristike takvog stanja prosječnim ljudima gotovo nemoguće razumjeti«, napominje.

Docentica Selak smatra kako se naša ljudskost u smislu moralnog djelovanja očituje u prihvaćanju drugačijih, a ne u pokušaju izjednačavanja jednih s drugima i to kroz biološko usavršavanje onih koje smo proglasili nedovoljno dobrima. Navodi kako kvalitetu bilo kojeg živog bića smanjuje njegovo neprihavćanje unutar zajednice, a ne nedostaci osobe. »Tomu svjedoče brojni sretni `biološki nesavršeni´ ljudi i nesretni `biološki savršeni´ ljudi. U tom smislu želju za izjednačavanjem, za bivanjem istim, možemo tumačiti i kao proizvod nedovoljno savršenog društvenog djelovanja, koje se ne može nadoknaditi modernim biomedicinskim instant rješenjima, nego mukotrpnim radom u smislu neprestanog razvijanja dijaloga i tolerancije unutar društva«, smatra Selak.

Biotehnologija za bogate elite

Kao i doktorica Canki Klain i docentica Selak također propitkuje etičnost metode po pitanju plaćanja. Selak smatra kako genska terapija i pretraga ljudskih gena predstavljaju potrošačku opciju u budućnosti, ali i potencijalno unosno komercijalno tržište.

»Veliki korak u konzumerističkoj genetici dogodio se 2008. godine kada su islandski deCODEme i američki 23andMe lansirali osobni genski profil, odnosno mogućnost genskog skena. Tako se slanjem pljuvačke ili obrisa obraza, omogućilo testiranje na između pola milijuna i milijun genskih markera. Tim postupkom dobiva se procjena rizika u odnosu na generalnu populaciju, točnije statističke šanse za obolijevanje od određene bolesti. Opravdani strah koji se javlja prilikom razmatranja mogućnosti konzumerističke genetike, jest da će buduća biotehnologija biti dostupna samo bogatim elitama koje će imati priliku genski usaditi određene prednosti kao što su inteligencija, izgled. Iako će se smanjiti troškovi tretmana, u narednih sto godina medicina vjerojatno neće dospjeti do svih kojima je potrebna, nego će, baš kao i danas, samo bogati živjeti dugo i u blagostanju«, zaključuje Selak.

——

 *Objava članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija