Znanje se ne stječe imenovanjem za ministra

Znanje se ne stječe imenovanjem za ministra

Bivši ministar i dalje zastupa tezu o novcu u materijalnoj oporabi otpada svih vrsta. I on u otpadu vidi novac. Da je tako, onda bi vrijedilo ona, za koju i dobra domaćica zna da nije istina, »što više otpada – više novca«

Dr.-Ing. Viktor Simončič

“Kad se čovjek istinskoga genija pojavi u svijetu, možete ga prepoznati po nepogrešivom znaku da su sve budale u zavjeri protiv njega.” (Jonathan Swift)

Viktor Simončič

Svi kojih se tiče i kojih bi se moglo ticati, su upoznati s online sastankom kojeg sam imao prošli tjedan s odgovornima za otpad u Europskoj uniji. Do sastanka je došlo zahvaljujući europarlamentarcu Viliboru Sinčiću. On je još kao predsjednik saborskog Odbora za zaštitu okoliša shvatio da na području postupanja s otpadom preko centara za gospodarenje s otpadom nešto neugodno zaudara.

Za potrebe sastanka sam pripremio materijale, koje sam prije slanja u Bruxelles, poslao svima kojih se tiče i kojih bi se moglo ticati. Sudionici sastanka su razumjeli da postoji problem u proceduri i pripremi podloga za centre gospodarenja s otpadom. Vjerojatno je i to razlog da se bilješka sa sastanka čeka malo dulje. O tome čim postane javna.

Nakon sastanka sam imao prilike razgovarati s (u operativnom smislu) najodgovornijim osobama iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Po ne znam koji puta sam ih upozorio na probleme, za koje smatram da krivnja nije samo na našoj strani. Upozorio sam da možemo izgubiti sredstva za nove centre, a nisam uvjerene da nećemo vratiti sredstva barem za jedan izgrađeni. Godinama ih molim da nešto poduzmu. Po ustaljenoj praksi na pripremljene materijale nisam dobio nijedan, čak ni usmeni komentar. Obećani sastanci nikada održani.

Dvorski savjetnici šute

Domaća struka, iz redova dvorskih savjetnika, koja (su)sudjeluje u proizvodnji tehničkih nelogičnosti, šuti. Ne odgovara niti na javne pozive, kada ih molim da spasimo (hrvatski) stručni ugled i novac poreznih obveznika https://zg-magazin.com.hr/hugo-javi-se-mi-znamo-vise-od-njih/. Razumijem dvorske savjetnike. S toliko malo znanja, teško se odreći basnoslovnih honorara, ugleda koji im se ukazuje statusom u medijima, pa u krajnjoj liniji i lukrativnih predavanja na »sve i sva vele i ne vele učilištima«.

Da me možda ne smatraju šarlatanom u odnosu na njih, s onim »dr-mr-br-prof-doc« titulama? Možda u mnogome i jesam, ali ne i u ovome na što javno upozoravam i kada mi praksa, nažalost, daje za pravo. Za ukazivanje na tehničke dubioze ne treba biti »einsteinovac«. Dovoljno je imati sposobnost razumijevanja problema na razini dobre domaćice.

Časopis Komunal, organizator jednog od dva savjetovanja koja su se prošli tjedan dogodila na isti dan, na istu temu, na dva mjesta, uz slične pokrovitelje i sponzore (za ne povjerovati, zar ne?) razumio je da u materijalima za Bruxelles, ima nečega. Pozvan sam na panel o problematici postupanja s otpadom u Zagrebu. Prvo pitanje na panelu, treba li Zagreb centar za postupanje s otpadom, bilo je upućeno meni, jer me zbog kritiziranja tehnologije centara, smatraju njihovim protivnikom.

Moj odgovor je bio kristalno jasan: »Centar postupanja s otpadom u Zagrebu je, kao i svi drugi centri, potreban. Mudrost je u odabiru problemima prilagođene tehnologije. Bez energijske oporabe dijela otpada, koji se ne može (ne postoje prerađivačke mogućnosti) ili ne isplati (velika udaljenost pa trošak prijevoza i onečišćenje okoliša prijevozom poništi prednosti materijalne oporabe) materijalno oporabiti, niti Zagreb niti Hrvatska ne mogu riješiti problem otpada«.

Uvjerenje da je u otpadu novac

Moj jednoznačni stav o potrebi (i) energijske oporabe izazvao je očekivanu reakciju. Oni koji žive na šarenim kantama, oni koji i dalje vjeruju kako je u otpadu novac i postali su na toj tezi ministri su, naravno, objašnjavali kako je moguće drugačije.

Predstavniku Zelene akcije, koji me čak prozvao da lažem kada sam objašnjavao da se danas više ne grade postrojenje na otpad, već postrojenja na gorivo iz otpada, koliko danas energana postoji i koliko ih se planira, ne mogu ništa zamjeriti. Ono što me kod njega iznenadilo je na koje stručno dno je spala Zelena akcija. Od istinske zrele kompetentnosti od prije 20 – 30 pa i više godina, kada je Zelena akcija predstavljala istinski korektor okolišnih politika i imala široku podršku (i moju, kada sam za to bio u pozicije) spala je na razinu nedozrele bezličnosti i na uteg razvoju.

Bivša ministrica na panelu je izjavila, ako sam dobro razumio, da zna kako postoje neke bolje tehnologije energijske oporabe od onih koje su u primjeni u EU. Nisam dobro razumio, zastupa li i dalje katalitičku depolimerizaciju plastike i proizvodnju benzina, tehnologiju na kojoj je iz ugljena Hitler vodio rat, ili se radi o nečem novom. Lakoćom kojom ona, bez trunke tehničke izobrazbe i bez ijednog primjera iz realne prakse, nešto zagovara, zabrinjava. Stručnjakinja je za odnose s javnošću. Ima status bivše ministrice i visoku poziciju na jednom sveučilištu, pa je njena (nestručna) izgovorena riječ opasna i daleko stiže.

Bivši ministar i dalje zastupa tezu o novcu u materijalnoj oporabi otpada svih vrsta. I on u otpadu vidi novac. Da je tako, onda bi vrijedilo ona, za koju i dobra domaćica zna da nije istina, »što više otpada – više novca«. Poziva se na iskustvo postavljanja tri šarene kante prije 20 i više godina na Krku. I on je protiv energijske oporabe. Ima status bivšeg ministra, sveučilišni je profesor, pa je njegova izgovorena nestručna riječ još opasnija i još dalje stiže od ministričine.

“Šarene” kante su daleka prošlost

Koliko su (i) oni doprinijeli stanju na području otpada, najbolje opisuje odgovor predstavnika tvrtke Kostak iz Krškog, koji godinama sudjeluje na ovakvim skupovima kod nas. Na isto pitanje, koje mu se godinama postavlja »primjećuje li napredak u postupanju s otpadom u Hrvatskoj«, diplomatski odgovara: »ne baš«.

Znao sam da će me na panelu smatrati nekim tko nema pojma o šarenim kantama. O tome ne govorim jer je to za mene daleka prošlost. Zato sam na panel donio i pokazao brošuru Otpad- problem našeg vremena u kojoj smo prije 30 i više godina znali sve ono što se danas smatra otpadaškom avangardom: https://zg-magazin.com.hr/skupljamo-manje-sekundarnih-sirovina-nego-prije-30-godina/

Iz brošure:

  1. Smanjivanje nastajanja otpada u toku proizvodnog procesa poboljšanjima u proizvodnji, smanjenje otpada u proizvodima široke potrošnje, naročito smanjenje ambalaže, povećanje vijeka trajanja proizvoda;
  2. Separacija korisnog otpada na mjestu njegovog nastanka i izravni povrat odnosno korištenje u nekoj drugoj proizvodnji;
  3. Iskorištavanje energetske i /ili biološke vrijednosti otpada, ali samo tamo gdje povrat nije moguć, jer se povratom ostvaruju najveći energetski i ekološki učinci;
  4. Odlaganje otpada (privremeno ili stalno, uz prethodnu obradu/neutralizaciju ako je potrebno)

Još 1988. godine smo znali kako „unazad petnaestak godina u kućnom otpadu sve više mjesta počinje zauzimati plastika…… Ona je jeftinija i lakša za obradu od metala, te je posebno široku primjenu našla baš u pakovanju prehrambenih proizvoda. … Velika postojanost plastike kod prirodnih uvjeta postaje problem kada ta plastika dođe na odlagališta otpada“.

Nađimo se na stručnoj raspravi

Na panelu je bio i zastupnik u zagrebačkoj Skupštini, gospodin Petek. Njemu sam, jer sam iz njegove rasprave dobio dojam da razumije da je postupanje s otpadom nešto više od par kanti, poklonio brošuru.

Stalno ponavljam da kod iznošenja mišljenja ne inzistiram da sam u pravu. Sve one koji zastupaju različita mišljenje s panela sam ponovno pozvao da se nađemo na stručnoj raspravi na kojoj bi raspravili sve učinke pojedinih prijedloga. Možda bih na takvoj raspravi konačno dočekao da bivši ministar opovrgne moju višegodišnju provokaciju, kako se s Komiže do Belišća ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, a kamo li stari papir.

Od bivše ministrice bi saznali koje su to bolje tehnike od onih koje se trenutno primjenjuju. Ako postoje, mogli bi promijeniti okolišnu EU politiku. U Zagrebu i diljem Hrvatske pomogli bi da se rješenja prilagode mogućnostima. Ono što se radi s centrima za gospodarenje s otpadom je miljama daleko od toga.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni