Zločin prema jeziku

U Hrvatskoj vrijedi pravilo da što si nejasniji i nerazumljiviji to će te ljudi više cijeniti. Jedno je reći „žene na selu treba zaposliti“, a drugo „treba poticati zapošljavanje ženske populacije u ruralnim sredinama“. Prvo može reći svatko, a za ovo drugo trebaš biti (kao) obrazovan, školovan. „Moj govor je uredski govor“, govorio je Eichmann. Evo ti pravog uzora za naše birokrate!

dr. sc. Nenad Raos

Sjećam se, kad sam jako mlad bio, kako su stariji pričali o jednoj sudskoj zgodi. Dakle, neki je naš kipar poslao svoju skulpturu od terakote na izložbu, a ona se u transportu razbila, pukla. Slučaj dođe na sud jer je skulptura, razumije se, bila osigurana. No u tužbi piše „terakota“, a u polici osiguranja „pečena zemlja“. I što sad? Je li riječ o istoj skulpturi ili ne?

I pozvaše sudskog vještaka. „Koja je razlika između terakote i pečene zemlje?“, započe on svoj govor retoričkim, i ne samo retoričkim pitanjem. „Kad lončar uzme glinu, pa od nje na lončarskom kolu oblikuje zdjelu, zatim je osuši i ispeče onda je to zdjela od pečene zemlje. No kada umjetnik uzme glinu i od nje napravi skulpturu, potom je osuši i ispeče onda je to skulptura od terakote.“ No i bez sudskog vještaka sve je jasno. Riječ „terakota“ dolazi od francuskog terra cotta, što doslovno prevedno znači „pečena zemlja“. Tako piše u rječniku stranih riječi.

Ono što isprva zabavlja ponavljanjem postane iritantno

Danas bismo se takvoj zgodi manje smijali – jer nešto što nas isprva zabavlja ponavljanjem postaje iritantno, pa dosadno. Takve gluposti danas više i ne primjećujemo jer su ih pune novine, radio, televizija…

Više nitko ne govori „u selu i gradu“ nego „u ruralnim i urbanim sredinama“. U čemu je razlika? Riječ „urban“ je pridjev izveden iz latinske riječi urb koja znači „grad“, a pridjev „ruralan“ od latinske riječi rus (gen. ruris) koja znači selo. Zašto stoga ne reći „gradska i seoska sredina“? A što ne reći „na selu“ ili „u gradu“? Zar to nije isto? Nije isto kao što terakota nije pečena zemlja.

Najveću lekciju koju sam naučio o popularizaciji znanosti bila je rečenica što sam je pročitao u predgovoru neke antologije znanstveno-popularne literature: „Jasnoća je temelj na kojem se sve gradi.“ To vrijedi i za udžbenike. (Sjećam se da sam jedan takav, Molecular Biology of the Gene – što ga je napisao James Watson, otkrivač dvostuke uzvojnice molekule DNA – pročitao za tri dana poput krimića.) To pravilo još više vrijedi za novinske članke i televizijske emisije. No ne i u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj vrijedi pravilo: što si nejasniji i nerazumljiviji to će te ljudi više cijeniti

U nas vrijedi baš suprotno: što si nejasniji i nerazumljiviji to će te ljudi više cijeniti. Jedno je reći „žene na selu treba zaposliti“, a drugo „treba poticati zapošljavanje ženske populacije u ruralnim sredinama“. Prvo može reći svatko, a za ovo drugo trebaš biti (kao) obrazovan, školovan. Školovan u čemu? „Meine Sprache ist Amtsprache“, govorio je Adolf Eichmann. Moj govor je uredski govor. Evo ti pravog uzora za naše birokrate!

Birokrati ne moraju biti ratni zločinci, kao što je bio Eichmann, no ipak čine zločin, zločin prema jeziku. A do njega ne dolazi zbog neznanja i neukosti, nego zbog provincijalizma, snobizma i malograđanštine. Kako da čovjek govori kad treba nešto javno reći, za govornicom Hrvatskoga sabora ili pred kamerom uličnog reportera? Ne može govoriti onako kako govori kod kuće, pa će govoriti onako kako govore „učeni“ ljudi na televiziji, jer za druge i ne zna. Neće stoga govoriti „tako“, „ovako“ ili „onako“ nego „na način“, neće reći „radi“ ili „zbog“ nego „u cilju“. Umjesto „mislim“ ili (naglašenije) „ja mislim“ reći će „ja osobno mislim“ – kao da je predsjednik republike koji govori o svojim (osobnim) a ne državnim (službenim) stavovima. Takve fraze, fraze-štake najveći su otrov jezika.

Pola stoljeća su nas preplavljivali germanizmi, danas prevladavaju  anglizmi

Pola stoljeća unazad naš su jezik preplavljivali germanizmi, a usto je sve – sjećate li se? – bilo „centar“, svaki je govor završavao s „i tako dalje“ ili „toliko po tom pitanju“. Danas pak prevladavaju anglizmi, a ljudi više nisu ljudi ili čeljad nego „populacije“ i „zajednice“. Zar u hrvatskom jeziku nema riječi koje označavaju zanimanja, etničku i geografsku pripadnost? Zašto moramo govoriti „znanstvena zajednica“ umjesto „znanstvenici“, „lokalna populacija“ umjesto „mještani“, a „seoska populacija“ umjesto „seljaci“ ili „seljani“? I onda onaj neizbježni „jedan od naj…“. Više o nekome ili nečemu ne možeš čuti drugo nego da je bio „jedan od naj…“. Što znači da je upravo preminuli slikar bio „jedan od najvećih hrvatskih umjetnika“? Znači samo to da njegovu smrt treba spomenuti na televiziji. To je kič od jezika, jer kiču, ma kakav bio, u temelju leži laž – iluzija da se nešto kaže, a zapravo se ne kaže ništa.

I što na kraju reći? Grčka riječ logos u osnovnom značenju znači „riječ“. Iz toga bi se moglo zaključiti da govor mora biti logičan. No ne mora biti tako. Govor može biti i nelogičan, besmislen, može se pretvoriti u prazno brbljanje – kao na hrvatskoj televiziji.