“Zlatne uzde ne čine konja boljim”

Lako stečene diplome i titule lete zrakom. Mogu se kupiti, a neke i dobiti. Kompetencija, čak i onih s najblistavijim uzdama, najčešće upitna. I sve bi to bilo pola jada, kada takvi ne bi autoritativno odlučivali o našim sudbinama. Formalna kompetentnost se lako dobiva imenovanjem u neko povjerenstvo ili stožer

Počinjem se redovno javljati na ovom portalu. Urednik me zamolio da se na neki način predstavim. Mogao bih na način »rođen sam«, pa »završio sam i škole«, čak najviše, prave, ne one instant, gdje isti diplomski mogu koristiti kao na tekućoj traci pa sam eto »radio svašta« – i kao bio sam »pametan, a neshvaćen«, onako kao svaki »mladac« koji je progledavši mislio da je »otkrio svijet« pa sam – eto – kao bio nešto posebno, a bio sam kao ponekad i »faca«. Kakvom god bijelom bojom bih opisivao sebe i kakvom god crnom bi opisao ono što mi se nije sviđalo, ništa od svega ne bi me učinilo boljim. Vidjevši kako se mnogi veličaju, mogao bih i ja ispasti nekakav »heroj«. Možda čak i ponekom, u velikoj grupi onih koji vjeruju, a ne vide, ili ne žele vidjeti »kraj zdravih očiju«. Za one koji me poznaju, bila bi to neka »neprobavljiva papazjanija«, poluistina, koje bih se i sam sramio.

Neki se čude kako inspekcijske poslove u zaštiti okoliša može po novom obavljati VSS ekonomske struke. Razlog samo neukima nepoznat. Ta ministar Zmajlović je te struke!

Iskustvo pokazuje da se život sastoji od bezbroj nijansi sive. Unatoč tome, kako bi lakše ogolio neke pojave i stanja, često upotrebljavam, bez puno objašnjenja ekstremnu »bijelu« i/ili ekstremnu »crnu«. Oduvijek koristim i malo humora. Na to me dodatno potakao osvrt gospodina Nenada Raosa u časopisu Kemija u industriji, »o nesuvislostima i glupostima koje se mogu pročitati u znanstvenim časopisima sa slobodom pristupa, dakle u onima koji svoje stranice naplaćuju«, i kako je »naše doba rodilo znanstvenike koji pišu izmišljene znanstvene radove da bi nam otvorili oči«, povezavši to s natpisom na zgradi Francuske komedije u Parizu: Castigat ridendo mores – najbolji način da promijenite stvari je istaknuti njihovu besmiselnost.

Učenje mi nije padalo teško. Učio sam da bih dobio pet ili dovoljno petica da prođem s pet. Na faksu toliko da prođem ispit. No što stroži profesor, to više učenja i u pravilu visoka ocjena. Ako je bila moguća »krivina«, prvi sam krenuo njome. Svi ispiti u rokovima, pa i prije. Pazio sam i da prosjek bude iznad 3.6, kako bi se oslobodio vraćanja studentskog kredita. Da su tražili viši prosjek, imao bi ga. Učiti, tek da se prođe, vrijedilo je sve dok na trećoj godini fakulteta nisam došao na praksu u sisačku Rafineriju. Hodao sam između postrojenja i odjednom mi se prosvijetlilo da studiram kako bih jednom gradio i upravljao složenim sklopom cjevovoda, kolona, rezervoara, dimnjaka i pumpi. Shvatio sam da ni slučajno nemam takva znanja, iako sam uz kolegicu Jadranku, koja je imala bolje ocjene, bio najbrži student.

Imao sam stipendiju od INA-e. Tada je to bila najpoželjnija kompanija. Plaće u odnosu na druge – »bogovske«. Valjda sam kao jedini stipendist zamolio da me ne prime na posao. Ostao sam asistent na faksu, s manjom plaćom od spremačice u Rafineriji. A nisam imao para, pa sam od svih ispita najkasnije položio upravo »vozački«. Na pola doktorata.

Počeo sam učiti, kako bih razumio. Bez krivina! Korake do razumjeti i znati imao sam priliku prolaziti na doktoratu, kod i od profesora Lothara Riekerta. Kada sam htio nešto primijeniti, shvatio sam da i najblistavija diploma sama za sebe ne znači puno. Nažalost, razumio sam Seneku: Zlatne uzde ne čine konja boljim.

A oko mene, čini se, sve više zlatnih uzdi, uzda ili kako li se već deklinira imenica »uzde«? Nedostaje mi lekcija vrhunske emisije Hrvatskog radija Govorimo hrvatski na tu temu. Lako stečene diplome i titule lete zrakom. Mogu se kupiti, a neke i dobiti. Kompetencija, čak i onih s najblistavijim uzdama, najčešće upitna. I sve bi to bilo pola jada, kada takvi ne bi autoritativno odlučivali o našim sudbinama. Formalna kompetentnost se lako dobiva imenovanjem u neko povjerenstvo ili stožer. U mojoj struci, okolišu, kompetentnost se postiže osnivanjem »nevladine« udruge ili dobivanjem laskavog naziva savjetnika ministra, kojeg je dobio gospodin Renato Šarec, od ministra Mihaela Zmajlovića, bez dana iskustva u praksi. Nedavno izgleda doktorirao. Čast tituli doktora, stekao ju je daleko od »instant« škola, ali naziv savjetnika kod njega su samo »zlatne uzde«.

Sinekura omogućava bahatu šutnju

Inače, imena pojedinaca navodim samo onda kada na upozorenje reagiraju bahatom šutnjom koju im daje sinekura u društvu s manjkom demokratskih mehanizama, umjesto da argumentima potkrijepe svoje odluke i prisile vas da promijenite stav. Postojanost i neodstupanje od nekih ugrađenih stavova, koje pojedinci nisu spremni promijeniti niti kada za to postoje itekako valjani argumenti, ne smatram vrlinom. Tome me uspješno poučila supruga Ljerka, sredinom sedamdesetih, kada mi je, dok sam pod utjecajem svemoguće indoktrinacije, hvaleći negdje u Njemačkoj »samoupravna« dostignuća one države, šapnula, kako ću kada se vratimo kući imati priliku stati u red za meso, kavu ili benzin. Tada valjda nije bilo baš toga kod nas.

Kako imamo sve više »zlatnouzdaša«, odlučivanje se, kada nekome odgovara, prepušta javnosti, kao važnoj sastavnici demokracije. Pitanje je da li broj onih koji odlučuju daje vjerodostojnost odluci?

Sokrata je na smrt osudila porota od 500 članova, sastavljena u velikoj mjeri od staraca i ratnih invalida. Učešće u poroti im je bio dodatni izvor prihoda. Kompetentnost za izbor u porotu je bila nezaduženost i zdrava pamet, koja se dokazivala kao sposobnost da se hoda u vrsti i da se kaže svoje ime, u prozivci. Odlučivali su o »vrhunskim filozofskim pitanjima«, a nisu morali biti niti pismeni. Demokratski postupak sa smrtnom posljedicom. Smrt je odlučena u omjeru – 280 »kriv je« i 220 »nije kriv«. Sokrat je imao pravo na obranu. Govorio je, ali riječi nisu mogle doprijeti do onih koji ne čuju. Kod ponovnog glasanja njih 360 se odlučilo da je kriv.

Sličan načinu odlučivanja bio je na zboru radnika, u bivšem sistemu. Sjećam se kako smo u Institutu za metalurgiju, na zboru radnika odlučivali o kupovini nekog sofisticiranog instrumenta. Jedan čovjek jedan glas. Pomoćni radnik jednak dvostrukom doktoru znanosti.

Na referendumu je nedavno javnost bila protiv izgradnje termoelektrane na ugljen u Pločama. Da li je javnost znala o čemu odlučuje? Poznanica Nada iz Offenbacha, grada kraj Frankfurta, potaknuta nekim od mojih ranijih napisa poslala mi je sliku. Na njoj se vidi termoelektrana – toplana na ugljen. Usred grada. Ona stanuje u kući lijevo. Desno je dječji vrtić, koji se počeo graditi 2011. godine, nakon što se ugljen tamo upotrebljava od pamtivijeka. Je li javnost u Pločama znala o čemu odlučuje ili to ne znaju oni u Njemačkoj? Vjerujem našima.

Ovim putem molim gradonačelnika Metkovića gospodina Petrova, glavnu aktivisticu Lijepe Naše gospođu Anu Musu, sveprisutnog Vjerana Piršića, Dušicu Radojčić iz Zelene Istre, Zelenu akciju, Greenpeace Hrvatska, IDS i sve druge stranke, novinare koji su nadahnuto izvještavali »protiv ugljena« i sve one koji su znali zašto su protiv, da učine napor i da obavijeste svjetsku javnost o pogubnim utjecajima ugljena na okoliš. Posebno bi trebali obavijestiti neodgovorne, ili možda samo neuke, roditelje Offenbacha. Ako će od termoelektrane u Pločama stradati mandarine u Delti Neretve na udaljenostima od desetine kilometara, koje li će tek posljedice imati ugljen od »prekoputa« na djeca u Offenbachu? Ne mogu ni zamisliti!

Kako imamo sve više »zlatnouzdaša«, odlučivanje se, kada netko ima skrivene namjere, nužno ne prepušta javnosti, ili se ono malo prilagodi. Kada postoji strah od javnosti sve se mijenja. Sjetite se bravure kod referenduma o ulasku u EU. Tada, samo tada, ako se ne varam, je vrijedila neka manja većina u odnosu na onu koja je inače potrebna.

Politička elita velikodušno je za referendum. Kako bi se ipak sačuvali od glasa naroda, potpisi za referendum će se skupljati samo u upravama. Uspijemo li i tako skupiti potpise, vjerujem da će uvesti prikupljanje potpisa samo na jednom mjestu za cijelu Hrvatsku. Najsigurnije bi bilo na kakvom otoku, pa tko stigne neka ga.

Otpad iz Siska »uvaljen« Zagrebačkoj županiji

Javnost je isključena i kod odlučivanja nove raspodjele regionalnih centara za postupanje s otpadom u 7 županija kontinentalne Hrvatske. Prijedlog pripremljen kao da na njemu nisu radili čak niti »zlatnouzdaši«. Ali na neki način i simpatično smiješno. Ministar Zmajlović, potpomognut direktorom Fonda za zaštitu okoliša, gospodinom Müllerom, otpad iz Siska je uvalio Zagrebačkoj županiji! Vjerujem namjerno, da im napakosti. Tamo vlada neka druga većina! Neki drugi otpad ide nekom drugom. I tamo simpatično uvaljivanje ili zle namjere? Osobno sam protiv da otpad iz Siska, uz dobro odlagalište koje imamo, ide nekamo, a da se ne zna koliko će nas to koštati! Nažalost, usamljen sam. No kako se lako zanesem »svojom veličinom« odmah utješim se, mislim onom Krležinom: Iako ste sami ne znači da nemate pravo.

Odlučivanje javnosti svakako treba respektirati. No ne bespogovorno. Isto tako se ne smije ignorirati pravo javnosti da sudjeluje u odlučivanju. U oba slučaja je potrebno slušati glas razuma. A razum i »zlatnouzdaši« izgleda nemoguća misija na prostorima gdje šutljiva većina, koja niti čuje, niti vidi, bez kuraže, s »glavom u pijesku«. Treba proći još dug put da bi se to shvatilo. Najduži put na ovim prostorima, onaj od 1 metra, kako je to poodavno shvatio Zuko Džumhur, kako bi »od dupeta došlo u glavu«. „Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, osim puta od jednog metra.

Usput, građani Atene su shvatili da su nepravedno osudili Sokrata. Jednog tužioca su osudili na smrt, neke protjerali, a njemu podigli skupocjen brončani kip. Mogu li građani kod nas kao Atenjani? Mogu li »zlatnouzdaši« nešto naučiti na tom primjeru, ili se barem malo zamisliti? Vjerujem u pravdu… Zato pišem.

Ostali tekstovi ovoga autora mogu se pronaći na ovoj poveznici.