Zlatko Vitez: Vrijeme mi je za pisati oporuku ili memoare, a ne da mi se nijedno

Zlatko Vitez: Vrijeme mi je za pisati oporuku ili memoare, a ne da mi se nijedno

(Zlatko Vitez svira violinu u kabaretu Samo za te dragi kaj u Histrionskom domu)

Za vrijeme potresa srušio mi se na krevet (tada sam gledao televiziju jer sam ranoranilac) regal na kojem su bila sabrana djela Miroslava Krleže. Pa nek mi sad netko kaže da me Gospon Fric nije skoro »vubil«.

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, o čemu maštao, i što je sve (u)činio Zagrebu, ZG-magazinu govori Zlatko Vitez, glumac i ravnatelj Glumačke družine Histrion. Otkriva nam kako im glumci funkcioniraju u »doba korone«, i što mu se dogodilo za vrijeme potresa.

Zašto volite Zagreb?

Iako sam po rođenju »Varaždinec«, još kao dječak sam maštao kako ću jednoga dana studirati, a onda i živjeti u gradu svih Hrvata. Konačno, moj otac me još u djetinjstvu inficirao »plavim dečkima«, tako da sam svaki poraz Dinama teško primao i zbog toga i nažalost, često – plakao. Dječački san mi se ostvario 1968. godine kad sam uspio položiti i više nego zahtjevan prijemni ispit na kazališnoj Akademiji.

Moj omiljeni pjesnik Josip Pupačić, naime pjeva o Zagrebu kao gradu »uspavanih sanjara«. Pa ako mogu skromno kazati, ja nisam »spavao«, nego sam davne 1986. godine pokrenuo Zagrebačko histrionsko ljeto, zatim sam reći ću to tako, postavio spomenik Mariji Jurić-Zagorki u Tkalčićevoj ulici, obnovio potpuno devastiranu Prišlinovu kulu na Opatovini, sagradio Histrionski dom u Ilici 90…

Snimio sam i kompakt disk na kojem možete čuti najljepše pjesme o Zagrebu. Sagradio sam i glumačke garderobe na Opatovini, i još mnogo toga sam za njega učinio.

Puno je posla bilo?

Naravno. Ali sve to ne bih mogao sam uraditi, da nisam imao podršku zagrebačkih gradonačelnika, prije svih – gospodina Milana Bandića i njegovog tima.

Kakvim pamtite školske dane?

Moj se otac amaterski bavio glumom. Lijepo je primjerice recitirao Balade Petrice Kerempuha, bio je i glazbeno »navudren«, a bisernica ili »prim« bili su žičani instrumenti na kojima se odlično snalazio. Tako je mene, još kao mladca, angažirao u njihovim tvorničkim priredbama. Varaždinsko kazalište mi je od doma bilo udaljeno tek tristotinjak metara pa sam kao polaznik muzičke škole često nastupao na đačkim produkcijama. To mi je omogućilo da se »švercam« i na kazališne predstave.

A kako je bilo u gimnaziji?

U gimnazijskim danima imali smo dobru dramsku grupu i tu počinje moja odluka da svoj budući život posvetim – hrvatskom glumištu.

Sjećate li se prijemnog ispita?

Za prijemni ispit sam izabrao, naravno, Krležine Balade Petrice Kerempuha, stihove Dobriše Cesarića te monolog Pečorina iz Ljermontovog romana Junak našeg doba. Prepoznao sam se u tom »junaku« i pokazalo se da sam napravio dobar odabir. Bio sam najmlađi student (s tek navršenih osamnaest godina) u povijesti kazališne akademije. Pokojna Mani Gotovac me u jednom tekstu već 1974. godine proglasila najmlađim prvakom hrvatskog glumišta. Danas mnogi budući glumci s navršenih dvadeset četiri godine tek upisuju studij glume.

Koja je razlika, i postoji li ona uopće između današnjih glumaca i onih iz vašeg vremena?

Pa eto, kad već pitate za razliku kako je bilo prije i kako je to danas. Kada sam napunio dvadeset četiri godine, osnivam Glumačku družinu Histrion koja traje i dan danas. Sada bih ja vas mogao upitati: »Vidite li razliku od ovih danas i Zlatka Viteza?«

Vidim. Vi ste jedan i jedini. Po čemu se ogleda kvaliteta glumca? Rekao bi netko – pa »gluma je uvijek gluma«, ali što to čini dobrog glumca? Da tumačeći lik ne djeluje kao da govori naučeno?

Prije svega – rad i samo rad. Osnivač modernog hrvatskog glumišta dr. Branko Gavella je znao reći: »Bil buš glumac, ak buš zdrav!« Tu je, vjerujem, prije svega mislio na mentalno zdravlje. Veliki glumci moraju imati i snažnu osobnost, po tome se onda razlikuju od drugih velikih glumaca.

Predvodite Glumačku družinu Histrion, kako ste zašli u taj dio glumačkog rada?

Nakon što je Hrvatsko proljeće 70-tih, doživjelo slom i nakon što su mnogi , da se tako izrazim, misleći ljudi uhićeni, opća depresija zahvatila je i kulturne institucije. Mi mladi kazalištarci osjetili smo tada potrebu, da treba pobjeći iz uštogljenih kazališnih institucija i napraviti nešto svoje. S Histrionima sam vratio glumca na stožerno mjesto u kazalištu, pritom ne negirajući ulogu redatelja u stvaranju kazališnog čina, ali sam tu ulogu potpisivao sa – umjetničko vodstvo.

Nisu to bile nikakve »kolektivne režije« kako su tu moju »diverziju« spram redatelja protumačili mnogi kazališni kritičari i jalnuši, nego vrlo precizan kazališni sustav. On je, kada sam se naposljetku počeo potpisivati kao redatelj, »zaradio« nekoliko najprestižnijih nagrada iz područja kazališne umjetnosti.

Glumac i redatelj Zlatko Vitez u studenom 2012. u HNK na dodjeli priznanja Hrvatskog glumišta na kojoj je primio nagradu za životno djelo za područje drame

Kako funkcionirate sada u vrijeme korone? Koliko je ona značajan atak i na glumačku profesiju?

Odradili smo sve što smo planirali. Tri premijere su iza nas, a upravo smo završili i trinaeste Gumbekove dane. Mislim da smo jedino kazalište u Hrvatskoj kojem je to uspjelo. Pročitao sam neki dan u jednim dnevnim novinama da sam »neokrunjeni kralj«. Čini mi se da je došlo vrijeme da mi se na Markovom trgu stavi na glavu kruna, ali ne ona kojom je »okrunjen« Matija Gubec.

Kako pripremate uloge i predstave sad u vrijeme epidemijskih mjera?

Pridržavamo se svih mjera koje su nam propisane i bar za sada nemamo nikakvih problema.

Na koji način uprizorujete predstave? Kako se osmišljavaju nastupi budući da valja držati i fizičku udaljenost?

Radi se – novo normalno ili možda histrionski – nenormalno.

Kolika se i kakva financijska tegoba svalila na »kazališna pleća«? Mogu li kazalište, film i gluma, odnosno glumci uopće preživjeti ovaj epidemijski jaram?

Teško! Rekao bih gotovo nikako! Pogotovo, nezavisna scena!

Ostali smo nedavno bez dva velikana hrvatskog glumišta, Mustafe Nadarevića i Špire Guberine

Kako to lijepo kaže pjesnik: »Stalna na tom svijetu samo mijena jest.« Da, i velikani su samo ljudi. Neki ostavljaju za sobom i velike praznine pa ih povijest kazališta spominje po značajnim ulogama. A neke i po dobrim djelima.

Ima li Hrvatska možda previše glumaca? Kako naći svoje mjesto pod tim suncem?

Moj glumački profesor Josip Marotti – Bobi često nas je znao upozoravati riječima: »Puno zvanih, malo odabranih!« Da, to je ljepota, ali i prokletstvo našeg poziva. Treba se izboriti za svoje mjesto, kako u kazalištu tako i u društvu. Uz talent veliku ulogu igra i sreća, ali i predanost poslu. Bobi je još znao reći: »Nemojte se nikad dešperirati, jer delamo posel koji volimo a još nas i plaćaju za to, pa kaj bi više šteli!« Po tome bi se moglo reći da su kazalištarci zapravo – privilegirani srećkovići.

Kako ste preživjeli zagrebački potres? Hoće li nam svi ovi događaji možda završiti u kakvom »peru«, odnosno u tekstu čiji ćete biti autor? Spremate li što ovih dana, hoćete li iznjedriti što za novo ljeto?

Da, pa za vrijeme potresa srušio mi se na krevet (tada sam gledao televiziju jer sam ranoranilac) regal na kojem su bila sabrana djela Miroslava Krleže. Pa nek mi sad netko kaže da me Gospon Fric nije skoro »vubil«. Što se tiče pisanja, vrijeme mi je za pisati oporuku ili memoare. A još mi se ne da ni jedno ni drugo. Što se pak tiče planiranja nove histrionske kazališne sezone, ona je isplanirana, ali kao što vam je poznato, ništa više ne ovisi samo o nama samima.

Kakva će biti vaša obiteljska priča u toplini doma? Što biste poručili čitateljima?

Veselimo se susretu moja supruga Zorica i ja, s unučicama za Badnjak. A što se poruke tiče, naš veliki histrion i pjesnik Drago Britvić još mi je ratne 1992. godine uputio božićnu čestitku, a ide ovako:

»Spiš zmed voleka i osla
Slamica kak tapison.
Moj Božiček al bu posla
Svetu treba histrion!

Vse nas čeka trdo delo,
Križni put do naših hiž.
Ti si navčen, znaš z raspelom,
Buš pomagal nesti križ!«

Lijepo. Hvala.

Komentiraj

*