Život u vrijeme naknadne pameti…
Krizne situacije bolje savladavaju oni koji više sami proizvode, a posebno oni, kod kojih uz veliki udio vlastite proizvodnje, država ima jači utjecaj na društvene tokove. Takva društva će kontrolirati cijene i od jeftino proizvedene i skupo proizvedene električne energije će napraviti miks
Dr.-Ing. Viktor Simončič
“U politici glupost nije hendikep.” (Napoleon Bonaparte)
Naknadna pamet je pamet, koja nakon što se nešto dogodilo detaljno zna šta je trebalo, kada je trebalo, da se ne dogodi ono što se ne bi trebalo dogoditi, a dogodilo se. Naknadna pamet se ne akumulira. Naknadan pamet ne počiva na iskustvu. Naknadna pamet vrijedi samo jednom, i samo za dotični slučaj ili događaj. Ona ne vrijedi za isti takav događaj, koji će se dogoditi na istom mjestu, pa i makar samo dan kasnije. Kada se to ponovno dogodi, neka nova naknadna pamet će objašnjavati što je trebalo kada je trebalo. I tako se vrti svijet…
Nevjerojatno je koliko je ljudi s naknadnom pameću. U medijima, kao na tekućoj traci nastupaju bivši ministri, sve i sva ekonomisti. Oni koji su do jučer sjedili u upravama i nadzornim odborima, tumače marifetluke u Ini, kako nešto nije bilo dobro, kako je trebalo drugačije, kako su baš oni tada i tada htjeli, ali eto nisu mogli, a kada su mogli nisu htjeli… a nije da nisu htjeli, ali im se baš i nije dalo… ali da se njima dalo, onda bi vidjeli…
Premijer Plenković je ljut, ne toliko zbog marifetluka, već zbog toga što je u marifetluke upletena HDZ-ova elita i da bude još gore, da je HDZ elita, koja je raskošno plaćena da čuva naš novac u Ini, omogućila elitnim HDZ-ovcima da godinu i nešto izvlače novac preprodajom plina. U strahu je, jer je gotovo zanemariva šansa da je to usamljeni slučaj i da je samo pitanje vremena kada će se otkriti kako su i kako još uvijek neki HDZ-ovci, i/ili njima jako bliski, postavljeni na pozicije koje omogućuju marifetluke, izvlače novac iz javnih tvrtki.
Kad se od nesposobnih i nečasnih očekuju sposobnost i časnost
Zašto spominjem samo HDZ-ovce? Pa samo su oni danas u upravama, nadzornim odborima i na direktorskim mjestima. Zašto ne spominjem i druge stranke? Držim se javnih medija, a prema njima na desetke pa i stotine HDZ-marifetluka, dolazi pokoji iz neke druge stranke.
Zamislite koliko toga nije vidio ili nije želio vidjeti onaj koji je odobrio ili je čak sudjelovao u kreiranju sistema (ne)legalnog izvlačenja novca iz Ine. Ima li netko, koga mi plaćamo 130 000 kuna mjesečno (toliki iznos se spominje u medijima) što za reći, ili će mu naknadna pamet proraditi za koju godinu, kod nekog novog marifetluka.
Ne razumijem premijera kada ljutito izjavi: »Pojeo sam, da ne kažem čega ovih godina, mahom tuđih…« Čemu ljutnja? Premijeru, naslijedili ste mali dio da ne kažem što, a veći dio da ne kažem čega ste sami proizveli svojom nespremnošću da radite u korist javnog dobra i imenovanjem nesposobnih i nečasnih, od kojih očekujete sposobnost i časnost.
Narod je jedini koji se ima pravo ljutiti
Jedini tko se ima pravo ljutiti smo mi, koji nismo članovi HDZ-a i pridruženih partija, jer ste nas učvrstili na dnu EU. Ono, da ne kažem što, što ste proizveli i još proizvodite jedu i morat će jesti naša djeca i djeca naše djece. Zbog, da ne kažem čega, smo prema podacima UN osma država po padu stanovništva u svijetu. Prvi su naši susjedi u BiH, a samo jedno mjesto lošiji od nas u Srbiji.
Eh, kad bi naknadna pamet počivala na iskustvu, kad bi postala korektiv u svakodnevnom odlučivanju, onda se mi u EU ne bi našli u situaciji u kojoj smo. Onda bi se znalo da nekontrolirano štampanje para, zaduživanje bez pokrića, mora izazvati inflaciju. Puste milijarde koje se dijele članicama nisu plod uvećane vrijednosti. Nisu plod viška nečijeg rada.
Štampanje novca (zaduživanje) znači da se za više novca može kupiti ograničena količina roba, što povećava nominalnu cijenu. Ako to ne zna EU politička elita, to zna svaka dobra domaćica. Domaćica zna i da kada je potražnja za nekom robom veća od raspoloživih količina, onda cijena raste. Kada se poveže uvećana količina novca, bez realnog pokrića i manjak robe, izazvan što poremećajima na tržištu (kovid), što političkim mjerama (sankcije zbog Ukrajine) onda cijene idu u nebo.
U prednosti su oni koji štampaju novac
Oni koji štampaju novac (EU, SAD,…) imaju prednost u odnosu na one koji nemaju tu mogućnost, pa danas bogati kupovanjem ne pitajući za cijenu, da dođu do potrebnih roba i sirovina dižu cijene, otimajući ih od siromašnih, koji ne mogu platiti kao bogati. Siromašni postaju siromašniji, uključujući i siromašne iz društva bogatih. Jedino najbogatiji postaju još bogatiji.
Liberalna tržišna ekonomija je neumoljiva. Dobar je primjer za to je porast cijene električne energije. Proizvodna cijena električne energije iz hidroelektrana i nuklearke nije se promijenila. Ona je slična kao prije krize. No kako nema dovoljno drugih potrebnih energenata (plin, naftni derivati,…) u rad se puštaju i postrojenje koja skuplje proizvode električnu energiju. I tako proizvedena skuplja električna energija, na tržištu na kojem je nema dovoljno, ima svog kupca, pogotovo onoga koji može štampati novac.
I kako stvari kontrolira tržište, a kilovat u mreži je kilovat, bio proizveden jeftino ili skupo, cijena jeftino proizvedenog kilovata se prodaje po cijeni najskupljeg kilovata. Dobar primjer ekstra zarade je povećani dotok plina iz Norveške, kao nadomjestak za ruski plin, koji se prodaje po tržnoj, po daleko većoj cijeni od proizvodne.
Idila koja je kratko trajala
Oni koji proizvode jeftino stvaraju ekstra zaradu. Ona se (teško) može regulirati oporezivanjem. Pitanje je da li je to uopće željeno. Pratim kretanja u Njemačkoj. Distributeri plina su došli u težak položaj, jer su imali ugovore s garantiranom cijenom za krajnje potrošače, a cijene po kojoj su mogli kupiti plin na tržištu je jako porasla. Država je uskočila s milijardama (36?), da bi dioničari tih tvrtki dijelili i dalje dobit i nije im palo na pamet (ako ne griješim) da su od sada subvencioniranih tvrtki zahtijevali da dio trenutnog nepovoljnog poslovanja nadoknade iz dobiti iz vremena dobrog poslovanja.
Krizne situacije bolje savladavaju oni koji više sami proizvode, a posebno oni, po nama manje demokratski, kod kojih uz veliki udio vlastite proizvodnje, država ima jači utjecaj na društvene tokove. Takva društva će kontrolirati cijene i od jeftino proizvedene i skupo proizvedene električne energije će napraviti miks. Istina, to će biti protiv tržišne doktrine, ali mislim da građanima to ne(će) smeta(ti). Takve države će (lakše) kontrolirati i medije i moguće nemire izazvane nestašicama i vrtoglavim rastom cijena.
Pred nama je izazovno, dugo i teško razdoblje. Idila koja je vladala padom Berlinskoga zida je kratko trajala. Nismo iskoristili tu, povijesno gledano, priliku za suživot na istinskoj miroljubivoj koegzistenciji. Prilika koja je izgledala kao dar s neba, pretvorila se u grom iz vedra neba.
Suživot na istinskoj miroljubivoj koegzistenciji
Svaki prijedlog kojim se poziva Ukrajinu i Rusiju za pregovarački stol se anatemizira. Russija ne smije pobijediti (logično), Ukrajina ne smije izgubiti (još logičnije). Može li Rusija pobijediti ? Teško. Može li Ukrajina pobijediti? Teško. Može li se umanjiti inflacija i osigurati normalna cijena energenata bez zaustavljanja sukoba u Ukrajini? Možda, s vremenom.
Da se opet netko ne sjeti napasti me zbog napisanog, kako sam putinovac. Daleko sam od toga, kao što nisam niti bushovac, bleirovac, obamovac, beidenovac, makronovac, johnsonovac… Da bude jasno, ja ne zastupam ograničavanje sloboda, nigdje i za nikoga. Ne zastupam niti da si netko daje pravo propisivati što su to demokratske vrijednosti. Posebno ne kada samo vlastite vrijednosti smatra jedino ispravnim i nameće ih drugima, prema potrebi, i bombama.
Ja sam za suživot na istinskoj miroljubivoj koegzistenciji. Bila je to nekada politika države u kojoj sam živio. Iako sam glasao da se raspadne, uz miroljubivu politiku imala je i puno drugih, danas toliko nam dalekih vrijednosti. Nekada bilo, sada se spominjalo.