Život je most

Što je život? Što je vrijeme?

Kada sa zadnjim mjesecom očekujemo božićne blagdane, kada smo u došašću i radujemo se Božiću, pa i novoj nadolazećoj godini, ne pomišljamo na odvojenje, rastanke, bol i smrt. Naprotiv, mislimo na rođenje, novi život, sjedinjenje s bližnjima i dolazak Boga među ljude. Međutim, nije uvijek to tako

Život je jedinstvena pojava. Život je nešto najljepše i najzanimljivije od svega što postoji. Život je neprocjenjiv. Život svakoga bića jest poseban i život svakoga čovjeka je neponovljiv. Vrijeme pak predstavlja protok života u ovome materijalnom bitku od njegove pojavnosti pri rođenju do njegova odlaska u smrti. Vrijeme je promjena, jedina konstantna unutar fenomena života, koja ga čini dokraja neshvatljivim, neuhvatljivim i izvan naše kontrole i moći upravljanja. Možda možemo reći da je samo vrijeme prolaznost. To se očitovalo i na samom kraju sad već prošle godine.

Kada sa zadnjim mjesecom očekujemo božićne blagdane, kada smo u došašću i radujemo se Božiću, pa i novoj nadolazećoj godini, ne pomišljamo na odvojenje, rastanke, bol i smrt. Naprotiv, mislimo na rođenje, novi život, sjedinjenje s bližnjima i dolazak Boga među ljude. Nada! Međutim, nije uvijek to tako. Ovo vremenito, neizvjesno, krhko i smrtno bivanje uistinu može predstavljati život kao svojevrsni most između stvaranja i nastanka novoga čovjeka te prestanka njegova postojanja u nama opipljivom fizičkom obliku.

Osvjedočio sam se da nisam jedini koji je ovih blagdana ostao bez bliske i voljene osobe. U to me uvjerio broj sprovoda koji su bili održani odmah s početka nove nam 2023. godine na Varaždinskome groblju. Jedan od njih, na moju preveliku žalost, bio je i onaj od moje majke, moje Mame, drugog dana ove godine, koja je jedva uspjela dočekati svoj 60. rođendan.

Ovo što slijedi nikako nije sve što bih svojoj majci na rastanku želio reći, ali ovo su bitne misli koje uvode u ono što je bila, značila, što za nas jest i što će se kao takvo njegovati, pamtiti i prenositi. Zasigurno će se prenositi njezinim unucima za koje joj je bilo posebno teško što ih neće vidjeti u odrastanju, školovanju, prvim ljubavima, kao odrasle ljude. Osobno vjerujem da bi i ona pristala na objavu pozdravnih joj riječi baš iz razloga da one možda negdje nekoga potaknu na poboljšanje odnosa spram bližnjih još sada, za njihova života, i/ili za eventualan oproštaj od njih. Neizmjerno sam joj zahvalan što je vjerovala u mene i moje pisanje.

 

Mami…

Hvala ti, Mama, za

odluku da me imaš,
slabosti kroz devet mjeseci,
muke pri porodu,
brigu u odrastanju.

Odgoj,
primjer,
potporu,
vodstvo.

Omogućavanje igre,
ispunjavanje želja,
davanje prostora,
oslobađanje tereta.

Odricanje
kako bih ja imao,
da bi uspio,
i disao, disao…

Svaki novčić,
kaplju znoja,
umor u mišićima,
teret u kostima.

Vrijeme,
smisao,
ljubav,
još ljubavi.

Dobronamjerni ukor,
oštri pogled,
visoki ton,
pljusku.

Zagrljaj,
topli dodir,
suzu,
iskreni osmijeh.

Svaki ispeglani nabor,
skuhani umak,
oprani veš,
kupljeni slatkiš.

Nemoć
kad bi htjela pomoći,
a ja sam išao
drugim putem.

Darove
male,
a tako, tako velike,
i još veće.

Očito sam ja taj
koji je primio
najposebniji i
neprocjenjivi dar…

Da,
hvala ti
za to
što jesam.

Hvala ti
što si
MAMA,
moja MAMA.

 

Mama, ti si meni najveće (ovo)zemaljsko dobro!

Tvoj je život ovdje prestao, ali je prenesen i nastavlja se u toliko mnogo posebnih i neponovljivih oblika kroz mene, Maria, Tashu, Robina, Evu, Dinu i Ilu. Ti si nam poseban Božji dar, dar Ljubavi. Neizmjerno sam zahvalan na tvojem postojanju.

Prava si Lavica, što si i pokazala hrabro se boreći s toliko toga u ovoj suznoj dolini. Bila si žena stijena koja se nije dala lomiti do samoga kraja. Uz to, u trenucima tvoje slabosti i potrebe, ti si se nama ispričavala za svoje stanje i brigu oko tebe, a nije trebalo.

Pročitah da „ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu vlastite boli“. Dobili smo te kroz obitelj nezasluženo; kao kći, sestru, majku, baku, svekrvu, tetu, šogoricu… i bili blagoslovljeni, ispunjavani i obogaćivani tvojim darom života, ali, eto, po cijenu boli tvoje patnje i preranog rastanka.

U zahvalnosti što su nam molitve bile uslišane i što si otišla preko svoga mosta, tako lijepo opjevanog od tvoje omiljene Josipe Lisac, u miru, pokušavam održavati plamičak vjere i nade u ponovni susret u nekoj boljoj stvarnosti. Tvoj odlazak s ovoga svijeta u meni ostavlja golemu prazninu. Spoznaja da dalje tamnom gudurom moram nastaviti bez tebe ispunja me strahom.

Borila si se na mnogim poljima, ne samo za sebe nego često i za druge. Tražila si svoje mjesto u tkanju života i na tome se više puta nabola na trnje promašaja, razočaranja i stranputica. No, nisi odustajala. Nisi krivila druge. I kad tebi nije bio dobro, nisi zapostavljala bližnje. U toj svojoj nesavršenosti bila si gotovo savršeno sveta!

 Svjetlila si. Osmjehom, slušanjem, savjetima, iskustvom, pomaganjem, žrtvovanjem. Prema biblijskoj poruci: „Uistinu, sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.“ (Djela apostolska 10:34). Stoga vjerujem da si sada u savršenom smiraju i „pravi čovjek“, kako si znala govoriti, zajedno s Božanskom Jednosti.

Naša mala ptičica čujnoga glasa utihnula je ispustivši svoj posljednji dah. Vrla grana našeg stabla života usahla je i to mjesto ostaje prazno. Nema više grane na kojoj su mnogi nalazili svoje skrovište, predah, odmor, počinak, zaštitu. Ipak, sada si vječno dio Božjega stabla koje nikad ne sahne, a raste i živi kroz vjekove. Obećajem ti da ću poslušati tvoj savjet i „ne zaboraviti zastati i pomirisati cvijeće“.

Hvala svim predivnim ljudima topla i otvorena srca unutar obitelji i izvan nje koji su posebice tebi bili na pomoć, radost i blagoslov u najtežim trenucima tvoje borbe sa smrtnim neprijateljem i koji su bili nama velika podrška. Slava Bogu što Vas je u pravo vrijeme neočekivane, ali toliko potrebite, poslao u naše živote.

 

Molitva

U katedrali tvoga stvorenja

u duhu

prigibam ti koljena

i moja glava kleca i klone

usuđujem se tražiti tebe

koji si Alfa i Omega

ja koji sam negdje između

prema tvome obećanju

molim Život za Nju

 izvuci je iz mulja ljudske propasti

na tvoje vrhunce

gdje će moći disati

jasno gledati i biti svjetionik

odražavajući Tebe

oprosti mi ih poljubi je

 

Neutješno je moje srce sve dok se opet ne nađe u okrilju tvoga srca.

Čast je biti tvoje dijete i čast je bila brinuti se za tebe. Zahvalan sam što smo dobili priliku naše okrugle rođendane dočekati zajedno i zahvalan sam na svakom okretu oko Sunca s tobom. Molim se da ti je srce napokon ispunjeno. Počini od traganja i davanja. VOLIM(O) TE, sada i u vječnosti!

Saša Zavrtnik