“Život”

“Život”

Razvuče se tako život,
udrobi u sebe svoj kruh i mlijeko,
i pođe cestom nazubljenom,
ko list na vjetru ode daleko.

Zastane ponekad, pozdravi sunce,
ali tek ponekad jer oblak tu je,
ko staklom kiša probada polja,
zakovan vjetar negdje se čuje…

I prže dani, stislo se vrijeme,
proljeća pobjegla, a ljeto viri.
Jesen se šulja, dok zima klizi –
u tebi neki čudni nemiri…

Guli se naranča života kora,
pulsira zemlja, rita se veče.
Bora se smije ispod oka,
smijeh joj se spleo s rijekom što teče…

A ti još čekaš, tišinu piješ,
ledenim rukama dohvaćaš sunce,
i drobiš prstima zraku po zraku,
ne puštaš „zlato” – dohvaćaš svaku….

Treba obući kaput što grije,
dohvatit sreću – sve što se smije.
I golim rukama zgrabiti život,
u vedroj noći gdje zvijezda luta,
ko list na vjetru nasred puta…

Al hodaš sam ko vuk na cesti,
daljina tek mu zalogaj hrane,
olovne noge sve bitke broje,
samo su one te što ga brane…

Pod kapom neba, svemira griva
nebeska luna tek svijetli sebi,
odsjaj joj dubok- trza se veče,
ko ono pitanje što je u tebi…

Nastanjen ti si u samom sebi,
pustinje suhe pravo si vrelo,
al nema vode, nema ni kiše
kapljice njene sanja ti tijelo.

I sanjaš jutro i osvit zore,
sanjaš tišinu, sunce što diše.
Sanjaš i sebe na pustoj cesti,
i list na vjetru –
nema ga više…

Snježana Kratz

Komentiraj

*