Zemlja uz farizeje nema šanse

(Foto: David Nieto / IAEA via Wikimedia Commons)

Onaj tko pasivno prihvaća zlo je jednako uključen u njega kao i onaj koji pomaže da se počini. (Martin Luther King Jr.)

Završila je konferencija o klimi – COP27. Obistinila su se moja očekivanja. Ista su kao i s COP26, s COP25…, s COP1. Što sam osobno očekivao od konferencije u Egiptu – COP27 napisao sam na početku konferencije: https://zg-magazin.com.hr/zemlja-uz-ovakve-nema-sanse/.

U Egiptu se „n-ti“ prazni dogovor iz Glasgowa podebljao na „n-ti +1“ dogovor, kako će se dogovoriti, da se treba dogovoriti o dogovoru i kako će to sigurno napraviti, samo što nisu. Ponovljena je priča o osnivanju fonda kako bi se najugroženijima, koji su i najsiromašniji, smanjile štete od klimatskih promjena, koje su izazvali najbogatiji. Priča koja je postala toliko šuplja, da kod imalo slobodnomislećih izaziva gnjev, a ako on izostane, onda vjerojatno i neke duševne smetnje.

Nema smisla pisati o potrebi spašavanja Zemlje. Mi, zapadnjaci, koji bi mogli i koji imamo zbog našeg dosadašnjega enormnog doprinosa uništavanju Zemlje, odgovornost i obavezu „pred samim Bogom“ da napravimo nešto, pretvorili smo se u društvo licemjera. Društvo u kojem žive i koje vode farizeji (znam da se radi o sinonimu). Toliko o klimi.

SP u Katru i i potreba zaštite “demokratskih vrijednosti”

Aktualan je nogomet. Priznajem, ide mi pomalo na živce dijeljenje lekcije, nas kojih je, po našim mjerilima demokracije, samo nekih 10 % od ukupnog svijeta, o demokraciji i potrebi zaštite “naših demokratskih vrijednosti” (ako treba i bombama) gdje god nam se prohtije i gdje postoji i najmanji interes u dolarima. Sada eto i u Katru (ranije bih upotrebljavao izraz u Kataru).

Neosporno da je s naše točke gledanja, i ne samo s nje, naš sistem u mnogi čemu danas humaniji, ali ne i uvijek i ne kako nam se čini. Čitam komentare o Katru. O korupciji, stadionima koji su nastali na ropskom radu, o ljudskim pravima, pravima žena, homoseksualizmu, alkoholu… Istina je da je u Katru danas drugačije nego kod nas, ali ono što se njima spočitava je i “kod nas” bilo nedavno i još ima i danas.

Kao, Katar je dobio prvenstvo na korupciji. Ništa nova. Sjećam se rasprava, i upletenosti Beckenbauera u dodjelu prvenstva Njemačkoj.

O pravima žena

U Katru danas osuđuju homoseksualnost, a kod nas se, prema našim vrijednostima od prije samo 30 godina homoseksualizam kažnjavao zatvorom. O pravima žena – samo podatak da su žene u Švicarskoj pravo glasa dobile tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Do prije koje desetljeće, je (u Njemačkoj) ženama bilo zabranjeno igranje nogometa. Čitam kako je velika opasnost da će se gosti špijunirati. Ma nemoj! Oko špijuniranja: Kada je Obama prvi puta došao u posjet Njemačkoj, utvrđeno je da Amerikanci prisluškuju Merkelicu.

Uzbuđuje nas kako su u Katru stvorili bogatstvo (stadione) na ropskom radu, a ne smeta nas da i danas dobar dio roba (modna industrija, …..) naš dio svijeta temelji na jeftinom radu u Africi, Bangladešu i inim državama (da ne spominjem izvorno ropstvo i kolonijalizam koji je vladao do jučer). Kada uzmete u ruke mobitel ili uključite televizor razmislite kako se dobivaju potrebni rijetki metali. Pogledajte kako izgleda tvornica za dobivanje kobalta (?) u Kongu…

Na čemu se gradi bogatstvo?

Nije li ono na čemu mi gradimo naše bogatstvo gore od najgoreg ropstva?

Podržavam predsjednika FIFA-e Infantina oko stanja u Katru:

“Čuli smo puno, puno lekcija od nekih Europljana i zapadnog svijeta. Mislim da bismo se za ono što smo mi Europljani radili zadnjih 3000 godina trebali ispričavati narednih 3000 godina. Tek tad bismo mogli početi dijeliti moralne lekcije ljudima.

Danas se osjećam Kataraninom. Danas se osjećam Arapom. Danas se osjećam kao Afrikanac. Danas se osjećam kao gej. Danas se osjećam kao invalid. Danas se osjećam kao radnik migrant. A nisam ni Kataranin, ni Arapin, ni Afrikanac, ni homoseksualac ni invalid.

Osjećam se tako jer znam što znači biti diskriminiran, biti maltretiran kao stranac u drugoj zemlji. Kao dijete su me maltretirali jer sam imao crvenu kosu i pjegice, plus sam bio Talijan. Zamislite?! Što onda radiš? Pokušaš stvarati prijateljstva. Nemojte optuživati, svađati se, vrijeđati… Počnite nešto raditi da se to promijeni”.

Ja se osjećam kao sve to, i kao dodatak, osjećam se i kao pripadnik druge vjere i druge nacije, među drugom vjerom i drugom nacijom tu, danas kod nas i oko nas.

Izjava Infantina i slika tvornice kobalta govori sve što smatram potrebnim i o klimi i zaštiti naših vrijednosti kod onih koji nas nisu zvali. Da barem dođu do ponekog licemjera na političkom vrhu. Onda nam, zar ne, ne bi trebao niti COP28, koji će biti u Saudijskoj Arabiji.