“Zelena” tehnologija baš i nije “zelena” koliko se misli
Prelazak na nove, zelene tehnologije i nije tako čist kako se čini. Ekstrakcija elemenata rijetkih zemalja je za okoliš jedan od najdestruktivnijih metalurgijskih postupaka. Iza neke prosječne tone dobivenog metala ostane par tisuća tona jalovine i još veće količine visoko onečišćenih otpadnih voda
dr. sc. Viktor Simončič
Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da ustraješ.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. (Meša Selimović)
Hrvatska je jedina prošli tjedan na sastanku Vijeća u Bruxellesu glasovala protiv prijedloga da se ubrza tempo smanjivanja emisije stakleničkih plinova. Godišnje smanjenje bi umjesto 2,2 % trebalo biti 1,74 %. Na taj način bi se mogla podići sadašnja cijena tone ugljičnog dioksida koji iznosi 7, 7 eura, kao dodatna restrikcija unutra Europskog sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova EU-ETS (eng. European Union Emission Trading System).
Pojednostavljeno, svaka država ima određenu dozvoljenu kvotu emisija, koju mora smanjivati, ali u isto vrijeme može dio emisija ustupiti nekom drugom, tko ima potrebu za energijom, a sam ne želi, ne isplati mu se ili ne može smanjiti emisije. Što skuplji emisijski ekvivalent, to veći poticaj za smanjenje emisija, posebno onima koji imaju novac da pravo na onečišćenje kupuju kod drugih.
Hrvatska se u EU-ETS uključila tek od 1. siječnja 2013. pa nismo iskoristili neke prednosti koje su druge države imale do tada. Čini se da su druge članice EU imale na raspolaganju veće kvote za prodaju, one iz 2005., a to bi vjerujem željeli i mi, a ne da nam se kvote počnu računati s 2013. godinom. Zašto smo prihvatili da se uključimo u EU-ETS, a da nismo imali priliku iskoristiti prednosti prva dva razdoblja mogu objasniti samo nekompetentnošću onih kojima je povjeren javni interes?
Motor s unutarnjim sagorijevanjem odlazi u povijest?
EU smatra da će ne na taj način lakše ispuniti obavezu preuzetu u okviru Pariškog klimatskog sporazuma prema kojem se mora smanjiti emisija stakleničkih plinova za najmanje 40 posto do 2030. Hrvatska s ovim izgleda nema problema, jer bi do 2030. godine mogla imati od 38 do 44 posto manju emisiju stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu, a do 2050. čak 52 do 77 posto, kako stoji u prijedlogu Strategije niskougljičnog razvoja Hrvatske za razdoblje do 2030. s pogledom na 2050. godinu.
Između ostaloga, predviđa se porast udjela električnih automobila na 2 do 4 % od ukupnog broja automobila u 2030. godini, na 70 do 150 tisuća vozila, te na 25 % do 75 %, na oko 500 tisuća do 1,5 milijuna električnih automobila u 2050. godini.
Nismo mi jedini koji naginju električnim automobilima. Vlada Slovenije je prije koji mjesec odlučila da od 2030. godine ograniči maksimalnu dozvoljenu emisiju CO2 na 50 grama po kilometru. Očekuje se da će do 2030. godine među putničkim automobilima biti 17 % električnih i hibridnih, nekih 200 000 takvih vozila. Pariz namjerava s ulica maknuti vozila s motorima na benzin do 2030. godine, a vozila na dizel šest godina ranije. Norveška ima za cilj obustaviti prodaju vozila s motorima s unutrašnjim sagorijevanjem do 2025. godine, a Francuska i Velika Britanija do 2040. godine.
Na svijetu je trenutno u prometu oko 2 milijuna električnih automobila. Samo prošle godine ih je prodano nekih 750 000 komada. 2020. bi ih moglo biti oko 9 milijuna, a pet godina kasnije 75 milijuna. Za dvadesetak godina bi udio električnih automobila u globalnom voznom parku mogao biti 10 %, uz nekih 60 % konvencionalnih.
Ogromne potrebe za metalima
Baterije, kao ključni element su sve savršenije. Najnovije omogućuju vožnju i do 400 km udaljenosti. Za baterije će uskoro trebati 25 puta više litija, i skoro 20 puta kobalta nego danas. Uz sadašnju potrošnju, poznate rezerve su dovoljne za narednih dobrih par stotina godina, bez reciklaže. Prosječna baterija za električni automobil treba litija koliko je potrebno za 10 000 baterija mobitela. Za nove tehnologije, ne samo za električne automobile mogla bi rasti i potražnja za druge metale, i one iz reda rijetkih zemalja. Neodij kao permanentni magnet ima primjenu za elektromotore, pa Germanij, Skandij, Platina, Tantal, Srebro, Cink, Nikal, Mangan, …
Europa s izvorima metala ne stoji najbolje, posebno s onima iz skupine rijetkih zemalja. Kina ima dobru trećinu rezervi, i već je počela s značajnim ograničenjem izvoza. Nedavno je na njemačkoj TV bio prilog iz otvorenog kopa, nalik mjesečevoj površini, dobivanja metala rijetkih zemalja u Kini. Novinar je pitao da li će Kina ograničiti izvoz metala. Odgovor je bio da neće, ali će se metali u buduće moći dobivati kroz gotove proizvode, a ne kao sirovina.
Prelazak na nove, zelene tehnologije i nije tako čist kako se čini. Ekstrakcija elemenata rijetkih zemalja je za okoliš jedan od najdestruktivnijih metalurgijskih postupaka. Iza neke prosječne tone dobivenog metala ostane par tisuća tona jalovine i još veće količine visoko onečišćenih otpadnih voda.
Ako se želi postići cilj onda bi se električni automobili trebali puniti samo s obnovljivim izvorima energije, a javlja se i problem punioca, koje su trenutno prava rijetkost.
Punionice za e-vozila – kap u moru gledajući potrebe
Čitam kako zahvaljujući MOL grupi, HEP-u i Petrolu u Hrvatsku dolazi 58 brzih i ultrabrzih punionica za električne automobile, a u naše šire susjedstvo, Sloveniju, Mađarsku, Češku, Slovačku i Rumunjsku dodatnih 194. Impozantan broj? Kap u moru, ako na ulice za desetak godina samo u Sloveniji i Hrvatskoj dođe par sto tisuća električnih automobila. Uzme li se u obzir samo jednostavna računica da se električni automobil puni 10 puta sporije od benzinca, onda po toj logici kod prelaska na električne automobile treba predvidjeti, bez uzimanja u obzir čekanja i turističkih gužvi, najmanje 10 puta više punionica. Naravno, ako se automobili neće puniti kod kuće. Na turističkim rutama, u vrijeme ona poznata dva – tri vikenda, kada dođe i ode na stotina tisuća automobila i višestruko više. Naravno da će se mijenjati i način punjenja, planiranja putovanja, moguće rezervacije punioca na planiranom putu i puno toga. U Sloveniji se gradi prva višekatnica s garažama u kojima će biti odgovarajući priključak.
Strategija i Akcijski plan niskougljičnog razvoja Hrvatske su napravljeni visoko profesionalno. Zna se odgovor na svaku »što bi bilo kada bi bilo«. Kupljeno je i veliko računalo. Koliko tek ono zna! Nažalost vidim da ne zna, što ne zna kod nas niti struka niti Vlada, da se konceptom odvojenog prikupljanja otpada na izvoru (u našim uvjetima) preko više kanti, s dodatnim brojem posebnih vozila, daje značajan negativan doprinos povećanju emisija stakleničkih plinova, a ne kako se planira da će doći do smanjenja. Da bi se u Zagrebu napunio kamion s 5 tona plastike, sa stanjem napunjenošću kanti plastikom kao do nedavno, kamion mora voziti blizu 20 sati! Koliko li se tek potroši okoliša kada kamion sa staklenim bocama krene s Komiže put Huma na Sutli, koliko kada otpad iz Makarske već mjesecima putuje u Kutinu, koliko kada otpad iz Dubrovnika krene u turizam?
Ekologija na hrvatski način: Smanji broj poljoprivrednih proizvođača, olakšaj uvoz starih automobila
Izgleda da Vlada još nije upoznata s ciljevima strategije uvođenja električnih automobila pa skoro groteskno zvuči kako je planirano da se od 1.1. 2018. olakšava uvoz starih automobila. Izuzev ako se tom mjerom ne misli pomoći stanovnicima velikih gradova oko smanjenje onečišćenja zraka, zamjenom starih za manje stare automobile.
Ali Vlada čini se ipak (nesvjesno?) daje značajne napore u smanjenju emisija stakleničkih plinova. U zadnjih par godina je smanjen broj proizvođača mlijeka gotovo na desetinu. Vjerovali ili ne, emisije iz probavnog takta krava značajno doprinose klimatskim primjenama. Kod nas svakim danom manje.
Doprinos je dan i u poljoprivredi. Sve je manje oranica koji se obrađuje, pa i manja upotreba umjetnih gnojiva, i eto opet doprinosa, na hrvatski način, u borbi protiv klimatskih promjena.
Da su industriji odbrajani dani dobro je znano. I eto još jednog doprinosa.
Hrvatska po stanovniku godišnje ima 6,3 tone emisija CO2, naspram prosjeka EU-a od 9,3 tona i SAD s čak 20 tona emisija godišnje po stanovniku. Kako nas je svake godina manje, proizvodimo i maje CO2. Čak i bez ikakve posebne mjere, samo ako političke elite nastave na uhljebizmu temeljenom razvoju, i dalje će se smanjiti emisije jer će nas kod kuće biti sve manje, a sve više negdje drugdje. Vlada na vrijeme mora postaviti pitanje Europskoj uniji, računaju li se emisije po glavi stanovnika kojeg Hrvatica ili Hrvat proizvedu u Irskoj nama na štetu ili to sada postaje Irski problem? Spadaju li te količine u sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova?
I kada vidim s kojom nam se lakoćom uvaljuju električni automobili i priča o integralnom transportu, a vlak od Osijeka do Splita treba dvadeset sati, a po Savi i Kupi ne plove skoro više ni čamci, kako se nema onih 5 kuna za dječju užinu, a dobar dio stanovnika s glavama u kantama za smeće, vidim sjaj Kulmerovih dvora koje prava vlasnica ne može dobiti nazad, dođe mi da sjednem u prvi električni automobil i provozam se, s mislima na Teslu, do Njemačke. A onda me baš briga ima li tamo punionica za povratak.