Žeđ

Kada smo sami usredotočeni samo na sebične, egocentične, prolazne „žeđi“, nalazimo se u problemu neiscrpnog neispunjenja. One pak djeluju na način dobro opisan u stihovima: „snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega.“

Početak je kolovoza. Proteklih je godina ovaj mjesec uz srpanj znao biti suh i vruć. Sjećam se da sam travnjak oko kuće kosio jednom u tri tjedna i da se baš prašilo, dok sad već nakon tjedan, a kamoli dva, imam probleme s previsokom travom jer ima vlage, ima vode, kišilo je svako malo.

Iako me ne raduje previše to što moram češće kositi travu, draže mi je da je uopće ima i da je lijepa zelena, a bijela i crvena djetelina te ivančice učestalo nastavljaju cvjetati u njoj. Uz to, vezano uz zeleniju travu ili ne, čini mi se da sam ove godine više puta vidio srne kako prolaze cestu do kuće, odnosno prilaze joj s prednje strane i prolaze iza vrta. Hvala Bogu, na njihovu sreću, bila suša ili ne, postoji nekoliko ribnjaka i potok u neposrednoj blizini.

No, što je kada vlada suša? Kako je živome svijetu kada se nađe kroz duži period bez kiše i nema mu dostupne potrebne vode? Tada vlada oskudica za vodom, nastupa nestašica vode, dolazi do pojave žeđi. A voda je neophodna za život i prijeko je potrebna za normalno funkcioniranje organizma. Izuzetno je teško iskusiti fizičku žeđ, međutim postoji i ona duševne odnosno duhovne naravi.

U Bibliji nalazimo obilje praktičnih primjera i poduka iz starohebrejske svakodnevice. S obzirom na njihovu toplu i suhu klimu, i na način opisivanja duhovnih stvarnosti primjerima iz prirode, ne čudi ljepota usporedbe starozavjetnog pjesnika koji kaže: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga“ (Psalam 42:2-3). Iako ovdje nije spomenuta nije srna, koje viđam oko kuće, košuta je iz iste porodice Jelena, a ova usporedba s njome odiše krajnostima opstanka uslijed žeđi i mogućeg utaživanja iste u Bogu.

Za čime žudimo u našoj svakodnevici?

Za čime mi žudimo u našoj svakodnevici? Što nama prouzrokuje žeđ duše i što je izvor-voda našega „Ja“? Je li to zadovoljstvo na poslu, karijera? Ili možda uspon u društvu? Ili pak politički uspjeh i „uhljebljenje“ na određenu poziciju i u određenu fotelju? Je li to možda neki umjetnički, modni ili vizualni prestiž? Žeđamo li za moći? Možda za bogatstvom? Za utjecajem nad drugima? Za priznanjima? Žeđamo li za nekim savršenstvom? Ili nečim posve suprotnim…

Psalmist žudi za živim Bogom poput košute koja se nalazi u oskudici vodom i neophodan joj je izvor čiste vode da utaži žeđ i spasi život. Tu duboku potrebu bića potvrđuju i ovi stihovi: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.“ (Psalam 63:1). I kao što je više nego očito, duboka žeđ ljudskoga bića, milenijima prije naše 2020. godine, bila je usmjerena prema Bogu, prema onome što on jest. A to je karakter ljubavi, izmirenja, oprosta, spasenja, radosti, zdravlja (cjelina fizičkog, duševnog i društvenog), zajedništva, ispunjenja, obnove, smisla i svrhe. Jedan od najpoznatijih biblijskih zapisa uopće, Psalam 23, to potvrđuje kada govori što Bog može dati čovjeku: „na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.“ (Psalam 23:2-3).

Kada smo sami usredotočeni samo na gore nabrojane sebične, egocentične, prolazne „žeđi“, nalazimo se u problemu neiscrpnog neispunjenja. One pak djeluju na način dobro opisan u stihovima: „snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega.“ Ali to ne mora biti tako, ponuđeno je i rješenje tog stanja lažnih ispunjavajućih stvari koje nas zapravo troše: „Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: »Priznat ću Jahvi prijestup svoj«, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.“ (Psalam 32:4-5).

Priznanje. Priznanjem sebi, ali i Bogu, ukoliko je potrebno i drugima, našim bližnjima, nedostatnosti prolaznih vrijednosti koje u konačnici ne mogu zadovoljiti naše biće, niti trajno i smisleno ispuniti naš život, kao i priznanjem naše nesavršenosti i vlastitih propusta i pogrešaka, možemo biti lišeni žeđi i pijenja „voda“ koje ju ne mogu ugasiti.

Privremeni nadomjesci

Isus, predstavljajući Boga i svjedočeći njegov život, rekao je što je rješenje za košutinu žed. „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!“(Evanđelje po Ivanu 7:37-38). Isto tako: „A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.“ (Evanđelje po Ivanu 4:14).

Ljudsku životnu žeđ može utažiti samo njegov Izvor i Stvoritelj. Jer kao ne samo materijalna bića, težimo za ne samo materijalnim vrednotama. I ništa ih drugo ne može nadomjestiti. Sve ostalo jesu samo privremeni nadomjesci. Za ljubav, izmirenje, oprost, spasenje, radost, zdravlje (cjelinu fizičkog, duševnog i društvenog), zajedništvo, ispunjenje, obnovu, smisao i svrhu te mnoge druge ovima srodne vrline nema zamjene.

A posao, karijera, uspon u društvu, politički uspjeh, umjetnički, modni ili vizualni prestiž, moć, bogatstvo…, mogu biti dio toga, time usavršeni i produhovljeni, dok su bez toga samo ljušture koje prije ili kasnije otpadnu, a za njima ne ostane ništa. Ali uz te božanske i nepromjenjive, trajne atribute u čovjeku uvijek ostaje nešto postojano, za pojedinca, kao i za njegovo potomstvo, obitelj, društvenu zajednicu i čovječanstvo uopće.

Utažujući svoju žeđ za ovozemljaskim, a još i više za nebeskim stvarima na Božjim izvorima, od kojih je njegova poruka sadržana u Bibliji zasigurno jedan božanski izvor, dajemo si priliku u ovo doda suše morala i općeljudskih vrijednosti te vrijednosti života, u svakom njegovom obliku uvidjeti kako je Bogu i njegovoj poruci moguće da: „potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni“ (Psalam 36:9-10).

Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag. theol.