Zdravo putniče!

Zdravo putniče!

U ime obitelji kojoj je bio suprug, otac, djed, pradjed, brat, šogor, stric, ujak, svekar, tast…, ovdje želim podijeliti nekoliko riječi povodom posljednjeg ispraćaja Trojko Josipa – Dede Jože, kao što je to bilo i nad njegovim posljednjim počivalištem, gdje njegov klonuli ovozemaljski šator čeka uskrsnuće.

Nitko od nas nije slutio da će pretprošli četvrtak i petak biti posljednji puta kada smo ga vidjeli… A s obzirom na to da se uslijed ove „korona krize“ odnosno „COVID-19 situacije“ ograničava broj prisutnih na sprovodima, ovo je način da se ono što mi je na srcu podijeli i s onima koji fizički nisu prisustvovali ispraćaju 6. studenoga 2020. godine.

Poznavao sam ga čitav svoj život. Od kad pamtim, sjećam ga se u nebrojeno mnogo događaja i epizoda koje sam doživio i koje su bile posebne i baš takve zato jer je on bio prisutan. Od kad me vlakom vodio u Zagreb da vidim kako tamošnji „vlakovi“ voze ulicom, preko vođenja na proštenja i kupnje malog zelenog Jugića (samo zato jer žutoga nije bilo), do vožnje u školu. Vožnje po mene kada bih dolazio na vikend ili praznike, davanja džeparca, vožnje po pčele sa starom Renault četvorkom, preko pokazivanja Zagreba i fakulteta na kojem ću studirati, pratnje prilikom upisa na faks… Zatim poticaja kroz studij, poticanja na proučavanje Božje riječi i za naredni studij teologije, mnogobrojnih zajedničkih odlazaka na druženja, konferencije, tolikih raspravljanja oko biblijskih istina, događanja…

Posebno toplo i svježe sjećam se njegove pomoći oko moje/naše djece koju je često puta vozio k doktoru, i koje je zapravo doveo doma iz rodilišta. Upravo zbog toga njegovoga angažmana, dobre volje, spremnosti, energičnosti i nesebične pomoći, više sam se osjećao kao njegov sin negoli unuk.

Sve to, ostavilo je neizbrisiv trag na mom životu i na meni samome, kao i na mojim najbližima, koji također zasigurno imaju takva i slična iskustva po kojima će ga doživotno pamtiti. Iskreno se nadam da ću jednoga dana i ja biti takav djed i da ću barem djelić nečega nalik tome prenijeti na svoje unuke. Deda Joža, nije moj djed po krvi, ali to spominjem samo iz razloga kako bih pokazao da i nekrvna spona može biti isto tako jaka kao i ona krvna, dapače, u mnogočemu i jača, stoga mi je on bio i više nego pravi deda – deda s veliko „D“.

Josip Trojko bio je čovjek sa svojim manama, nesavršen, baš kao i svi mi, ali zato od Boga i nas ništa manje voljen. Dapače, imao je i mnoge vrline kao što su jakost, čvrstina, susretljivost, srdačnost, pozitivizam, energičnost, entuzijazam, polet, znatiželja, želja za radom i učenjem, bio je uvijek na raspolaganju, nesebičan, volio je pomagati, a ispod pomalo nagle i vatrene vanjštine imao je dobro i meko, suosjećajno srce. Bio je i vrstan krojač, po čemu ga mnogi zasigurno pamte, krojio, prekrojio, zašio i popravio je nebrojena radna i svečana odijela, kapute, jakne, hlače, košulje, ženske kostime i mnoge druge odjevne predmete, ali očito je Nebeski Otac zatrebao nekog upravo takvog pa mu on sada nastavlja služiti u jednoj boljoj stvarnosti.

Želja je i da istaknem određeni biblijski tekst koji je dedi Joži bio posebno drag, no kada sam uzeo njegovu Bibliju da vidim koji bi to tekst mogao biti, očekivano sam uvidio da ih je čitavo mnoštvo označeno, što samo govori o njegovom žaru za istinama Svetoga Pisma. Prema nahođenju i sjećanju odabrao sam sljedeće:

„Tada se skupi sav narod kao jedan čovjek… Ne žalostite se: radost Gospodinova vaša je jakost.“ (Nehemija 8:1,10) „Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Gospodinu: Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!“ (Psalam 91:1) „Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.“ (Jeremija 33:3) „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje.“ (Jeremija 17:7-8) „Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me na visine.“ (Habakuk 3:19) „Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Evanđelje po Ivanu 11:25) „Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici.“ (Evanđelje po Ivanu 13:34).

Ovaj je tekst, iako u ime obitelji, toliko osobno obojen jer ipak sam na taj osobni i bliski način, na koji sam doživio svog dedu, jedino mogao dočarati ono što je on bio i jest.

Sveti Augustin je napisao: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ I dedino je srce bilo nemirno, stalno u potrazi za istinom, smirajem, svojim mjestom pod suncem. Vjerujemo da se sada smirilo u onome od koga je stvoreno, u Bogu, njemu na slavu.

Dragi Deda – budi s Bogom – hvala ti na svemu i volimo te!

Unuk Saša sa čitavom obitelji.

Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.

Komentiraj

*