Zbrinjavanje otpada: Tipična hrvatska priča temeljena na obećanjima

Za loše odabrane tehnologije u centrima za obradu komunalnog otpada kaže se da su „nigdje viđene”, primjerice na Marišćini i Kaštjunu. Uređaji za pročišćavanje otpadnih voda često su predimenzionirani ili se nepotrebno grade (primjer Brckovljana – uređaj otvoren pa konzerviran, jer nema priključaka)

Ivona Conjar

Čini se da će Hrvatska, koja je po mnogim pokazateljima pri dnu ljestvice razvijenosti u EU, upravo u okolišu biti jedna od najboljih jer su prihvaćeni najstroži kriteriji u postupanju s otpadom, kao i obveza izgradnje nekoliko stotina uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda do 2023. godine.

Bilo bi pohvalno kada bi se to zbilja i dogodilo, no sve je to utopija, te je nažalost riječ o još jednoj hrvatskoj priči temeljnoj na obećanjima, a ne na činjenicama i znanju, upozorio je dr. sc. Viktor Simončič na predavanju „Možemo li popraviti propušteno u pregovorima s EU – kako isplivati i kako dalje?“, održanom u srijedu u organizaciji Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa.

„Što se tiče okoliša sve su naše političke stranke jednake jer su sve jednako neodgovorne“, započeo je svoje predavanje Simončič. EU „Direktive” navode koje ciljeve treba postići, ali ne odlučuju kako, pa ih različite zemlje različito ispunjavaju.

Ključna pitanja

Države za svaku aktivnost rade operativne programe uz suradnju s privredom i javnim sektorom te u skladu s nacionalnim mogućnostima. Pri tome su ključni odgovori na pitanja kolika je cijena takvih aktivnosti, koliko će ljudi izgubiti ili dobiti posao, koliki je udio nacionalne ekonomije u pojedinoj mjeri, koliko novaca ostaje kod kuće, te koliko imamo vremena.

„Hrvatska je prebrzo obećala upravljanje s otpadom na visokoj razini dok su ostale države na tome radile nekoliko godina. Zašto trenutno na području postupanja s komunalnim otpadom i otpadnim vodama odmah želimo uvesti sistem od nekoga tko je prvi ili među prvima u EU?“, pita se Simončić pritom dodavši kako se smatra da je lako kopirati najrazvijenije, no zašto onda primjerice Zagrebačko sveučilište nije Oxford ili Sorbona.

U Europi su postavljeni visoki standardi, no njezine su se članice godinama „penjale“ ljestvama do vrha, no čini se, upozorava Simončić, kako su nama uklonili te ljestve pa trebamo skočiti do njih.

Ljestve se biraju u pregovaranju s EU vezno za ispunjavanje uvjeta – svaka država treba svojim građanima, privredi, ekonomiji te stupnju razvoja prilagoditi način na koji će se popeti do vrha, no pitanje je koliko su naši pregovarači takve činjenice imali na umu.

Nelogičnosti i pusta obećanja

„Da bi se sviđali EU prihvaćali smo najstrože uvjete često i na štetu standarda građana, protiv domaće industrije i indirektno u funkciji uvoza. No europska se obećanja moraju ispuniti, u suprotnom slijedi novčana kazna“, kazao je Simončič.

A nelogičnosti i pustih obećanja ima previše. Za loše odabrane tehnologije u centrima za obradu komunalnog otpada kaže se da su „nigdje viđene”, primjerice na Marišćini i Kaštjunu. Uređaji za pročišćavanje otpadnih voda često su predimenzionirani (primjer Siska: gradi se uređaj kapaciteta 60 000 ES (ekvivalent stanovnika), a realno će se priključiti manje od 30 000) ili se nepotrebno grade (primjer Brckovljana – uređaj otvoren pa konzerviran, jer nema priključaka).

Centri za gospodarenje otpadom su locirani na rubovima administrativnih jedinica, a sada se govori o centraliziranom sistemu 13 takvih centara, ali nije poznato kako je došlo baš do tog broja.

Kod nas se sve počelo svoditi na šarene uvozne kante, bez sortirnica i kompostirnica, a planira se nekih 60 pretovarnih stanica. Plan je i da se do 2023.godine izgrade uređaji za otpadne vode u naseljima iznad 2000 stanovnika.

Kako skupljati komunalni otpad?

Zabrinjavajuće je i da imamo tehnologiju samo za obradu komunalnog otpada, ali ne i za izdvajanje bilo kojeg drugog korisnog materijala, osim metala.

Može se činiti kako je pozitivna strana što ćemo za predložene investicije dobiti novce iz EU, što je postala standardna parola i odgovor na sve. „No ako EU financira 70 %, projekta, te ako u tom slučaju strane tvrtke `iskoriste 80% sredstava´, znači da su oni i s našim novcima financirali svoje gospodarstvo“, navodi Simončič naglasivši kako bi nam bilo jeftinije odreći se takvog europskog novca.

Pitanje je i zašto odmah forsiramo treći stupanj pročišćavanja s obzirom da on podrazumijeva izdvajanje „N-dušika” i P-fosfora”, što se zahtjeva u gustim aglomeracijama i u poljoprivredno intenzivnim okruženjima.

„Trebalo bi razmisliti i o zahtjevu za nadoknadu troškova i ići čak tako daleko da se razmotri oduzimanje izdanih ovlaštenja za rad tvrtkama i odgovornim pojedincima na sličnim poslovima u Hrvatskoj“, kritičan je Simončić no tvrdi kako još nije kasno za „spas“.

Svakako je potrebno odbiti Plan gospodarenja s otpadom 2015 – 2021, koji nema stručnih podloga i samo nastavlja priču iz 2007. godine, ignorirajući nove tehnologije i aktualne probleme, ustvrdio je predavač.

„Moramo i možemo popraviti propušteno u pregovorima s EU. Uz promjenu s centralnog na decentralizirane sustave, integriranjem okolišnih zahtjeva u gospodarske tokove, stručnim projektima i studijama, te prihvaćanje našim uvjetima prikladnih tehnologija postoje uvjeti da se ispliva“, zaključuje Simončić.

No ipak ostaje isto pitanje – razmišljaju li naši političari o tome jer će uskoro biti kasno za bilo kakvo spašavanje dogovorenog.