“Zbog podobnih i nesposobnih gubimo utakmice na svim poljima”

Mr. sc. Marijan Ožanić: »Zamislite si da naša nogometna momčad igra protiv Brazila, a naš je izbornik u momčad stavio ljude koji uopće ne znaju igrati nogomet, igrače koji imaju veliki pivski trbuh, dvije lijeve noge i ne mogu pretrčati niti deset metara. Usto trener ne dolazi na treninge. Što bi se dogodilo? U svim utakmicama bismo izgubili s 50:0. To nam izgleda suludo. A istovremeno takvu situaciju vidimo svakodnevno oko sebe i to nam izgleda potpuno normalno«

Razgovarao: Boris Jagačić

U sklopu sajma knjiga Interiber na Zagrebačkom velesajmu štandu u utorak je održana promocija drugog izdanja knjige Mali brod na olujnom moru, autora mr. sc. Marijana Ožanića. Kako je rečeno na predstavljanju, ova knjiga namijenjena poduzetnicima – početnicima čita se kao roman, a koristi kao priručnik. Autor, koji je do sad objavio već šest knjiga na temu gospodarstva i poduzetništva u njoj je prenio priče o uspjesima domaćim poduzetnicima koje bi mogle poslužiti kao nadahnuće novopečenim poduzetnicima ili onima koji to tek namjeravaju postati. Marijan Ožanić kaže da se iz primjera i situacija opisanih u knjizi može dosta toga naučiti, ali napominje kako poduzetništvo ipak nije za svakoga jer nemaju svi smisla za poduzetništvo, ili kako on to kaže svojim riječima – smisao za poduzetništvo je »Božji dar«. S autorom smo porazgovarali o knjizi, ali i poduzetništvu, nezaposlenosti i gospodarskim kretanjima u Republici Hrvatskoj.

 »Ako je netko u ovakvim antipoduzetničkim uvjetima, krećući od nule stvorio poduzeće koje zapošljava 500 zaposlenika i u ovoj krizi izvozi, raste i zapošljava (a takvih poduzetnika ima dosta), tada možemo biti uvjereni da ćemo u normalnim uvjetima stvoriti uspješno gospodarstvo«

Koje promjene donosi drugo izdanje knjige u odnosu na prethodno?

Drugo izdanje Malog broda se nešto razlikuje od prvog, najprije po tome što su se tijekom 10 godina gotovo 10 puta mijenjali zakoni o PDV-u, računovodstvu i poduzetništvu, stoga sam sve stare podatke morao izbaciti. Ostalo uglavnom nisam mijenjao.

Kome je knjiga prvenstveno namijenjena?

Knjiga je namijenjena poduzetnicima početnicima i onima koji namjeravaju postati poduzetnici. Namijenjena je svima koji se pitaju „Je li poduzetništvo za mene? Mogu li svoju poslovnu ideju staviti na tržište?“. Knjiga može pomoći i da netko shvati da ipak nije za poduzetništvo, da nije spreman na tolike žrtve, da osvijesti i spozna svoje granice. I to je isto u redu. Mislim da bi bilo korisno da ju čitaju i studenti poslovnih i ekonomskih škola, a isto tako i ljudi koji profesionalno rade na poslovima poticanja razvoja gospodarstva, od članova gradskih poglavarstava do stručnjaka u poduzetničkim inkubatorima i razvojnim agencijama.

Dobili ste »zamjerke« na »prevelik« obijam knjige koja broji 350 stranica. Kolika bi onda trebala biti knjiga da ne bi obujmom »zastrašila« prosječnog hrvatskog čitatelja?

Ja ne pišem kratke upute ili „kuharice za poduzetnike“, tipa „kako uspjeti u poduzetništvu u 10 koraka“. Takvih knjiga imate na internetu koliko hoćete. Ako je nekome ova knjiga predebela, tada mu je sigurno teško i raditi 12 sati na dan, ne spavati od briga, razmišljati stalno kako prodati proizvod, kao rješavati poslovne probleme. Takvi sigurno nisu niti za poduzetnika. Neka gledaju sapunice na TV-u, ima ih koliko hoćete i neće se zamarati niti „zastrašiti“.

Koliko ste dugo radili na pisanju ove knjige?

Jednom je lijepo rečeno da je za uspjeh preko noći potrebno uložiti 20 godina napornog rada. Pisanje knjige ne započinje u trenutku kada se stavi naslov i napiše prva rečenica. Za ozbiljnu knjigu čovjek treba sazrijeti. U takvu knjigu treba uložiti cijelog sebe, svoje znanje i iskustvo, cijeli svoj život. Nakon što sam kao inženjer radio 20 godina u Končaru, u proizvodnji na poslovima razvoja tehnologije i novih proizvoda, poduzetništvom sam se počeo baviti od osnivanja Tehnološkog parka Zagreb 1994. godine. To je bio prvi tehnološki park, poslovni inkubator u Hrvatskoj. Vodio sam ga gotovo 20 godina i to je postala najveća koncentracija poduzetnika na području inovacija, razvoja proizvoda i visokih tehnologija kod nas. A bili smo sigurno, po ostvarenim rezultatima najbolji tehnološki park u ovom dijelu Europe. Znači, za prvu knjigu Mali brod mi je trebalo 10 godina iskustva u poduzetništvu da ju napišem, a na drugo izdanje sam se odlučio potpuno slučajno, početkom ove godine i trebalo mi je nekoliko mjeseci da ju završim.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja knjiga ili vam je to samo nadopuna kućnog budžeta uz mirovinu?

Ovisno o tome na kakve knjige mislite. Od pisanja knjiga punih „praščarija“ (kak’ bi rekli stari Zagrepčani), od raznih knjiga o „samopomoći“ koje postaju kod nas uspješnice, možda se i može živjeti, ali za ostale je jasno da se od pisanja knjiga ne može živjeti. Hrvatska je jako malo tržište, kriza predugo traje i ljudi sve manje čitaju, nakladnicima je sve teže, tiraže su male i od toga pisac ne može očekivati nikakav, imalo ozbiljniji prihod.

Kada će Hrvatska izaći iz svog olujnog mora i možemo li izbjeći da nam se država gospodarski nasuče i pretvori u »olupinu«? Umjesto nove Švicarske pretvorili smo se u zemlju s navodno najlošijim makroekonomskim pokazateljima u EU. Što nam se dogodilo?

To je ključno pitanje Hrvatske danas. A odgovor je vrlo jednostavan: Hrvatska će izaći iz krize i ovog olujnog mora, onda kada će postati normalna zemlja i kada se neće ponašati kao da je »na rubu pameti«. Zamislite si da naša nogometna momčad mora igrati protiv Brazila, a naš je izbornik u momčad stavio ljude koji uopće ne znaju igrati nogomet, igrače koji imaju veliki pivski trbuh, dvije lijeve noge i ne mogu pretrčati niti deset metara. Usto trener ne dolazi na treninge i sve ga to previše ne zanima. Što bi se dogodilo? Naravno, u svim utakmicama bismo izgubili s 50:0. To nam izgleda suludo. A istovremeno takvu situaciju vidimo svakodnevno oko sebe, u svojoj radnoj okolini, kada otvorimo televizor ili otvorimo novine. I to nam izgleda potpuno normalno.

Nama je potpuno normalno da na većini pozicija u državi, u županijama, gradovima, općinama, institucijama, državnim poduzećima sjede ljudi koji nemaju pojma o tome što bi trebali raditi, jer nisu to nikada u životu radili, a na visokim pozicijama su ljudi koji nemaju ni dana iskustva na tom poslu. I onda se čudimo da je Hrvatska u krizi, da zaostajemo na svim područjima, da gubimo sve utakmice i na polju gospodarstva, na polju znanosti, na polju obrazovanja i svim ostalim poljima. A u toj utakmici mi smo izbornici, mi smo takve igrače izabrali. Jesmo li mi uopće normalni?

Ipak, ja sam optimist. Imamo vrijedne i sposobne ljude, znanstvenike, stručnjake i poduzetnike koji svojim rezultatima pokazuju da znaju, hoće i mogu i da takvi ljudi mogu izvući Hrvatsku iz krize. U mojoj emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju razgovaram s tim ljudima i mi širimo optimizam. Ako je netko u ovakvim antipoduzetničkim uvjetima, krećući od nule stvorio poduzeće koje zapošljava 500 zaposlenika i u ovoj krizi izvozi, raste i zapošljava (a takvih poduzetnika ima dosta), tada možemo biti uvjereni da ćemo u normalnim uvjetima stvoriti uspješno gospodarstvo.

Tvrdite da ne trebamo uvijek tražiti pamet u inozemstvu. U svojim istupima govorite kako nema previše smisla da se na našim ekonomskim fakultetima proučavaju teorije američkih ekonomista J. Welcha i T. Petersa. Zar od stranaca zaista nemamo što za naučiti?

Naravno da ja kod toga malo pretjerujem i djelujem pretjerano radikalno, ali to je zato jer reagiram na sluganski odnos naše javnosti prema strancima i stranim „veličinama“. Od svakoga se može nešto naučiti, uostalom ja sam pročitao i Jacka Welcha i Toma Petersa. I baš zato mogu reći da naši poduzetnici mogu mnogo više naučiti od poduzetničkih priča Zvonka Viduke, Gorana Oreškovića, Ante Mandića, Gorana Šutala, Bernarde Cecelje i mnogih drugih naših uspješnih poduzetnika nego od Welcha koji živi u „drugoj galaksiji“ i upravljao je poduzećem od nekoliko milijardi dolara. I kao i svi ostali „mudraci“ uopće nije predvidio globalnu krizu čijem nastanku je i sam kumovao. Naravno, te američke knjige su čitljive i odlično napisane, ali one ipak nemaju dodira s Hrvatskom i našom stvarnošću i teško da se mogu kod nas primijeniti i biti od koristi našem malom poduzetniku.

Koje kvalitete pojedinac mora imati ne bi li uspio kao poduzetnik?

Svaki čovjek je vrlo složena osoba i nije moguće jednostavno i jednoznačno opisati osobine poduzetnika, jer vas često netko može iznenaditi. Međutim, u knjizi sam napisao da mora imati samopouzdanje – čvrstu vjeru u sebe i svoju poduzetničku ideju, sposobnost jasnog definiranja ciljeva – mora točno znati što hoće, inovativnost – stalno poboljšavati svoj rad, razumno preuzimanje rizika,upornost i marljivost, želju za stvaranjem, odgovornost – prema poslu, suradnicima i obvezama. Treba imati znanja koja se mogu steći i u školama i sposobnosti koje mora imati u sebi i stalno ih poboljšavati. I treba imati i malo sreće, ali i još mnogo toga što je teško definirati.

Zašto poduzetnici često imaju negativan imidž u našem društvu? Smatrate li da je to još uvijek posljedica neviđene privatizacijske pljačke provedene u Hrvatskoj ili tome ima još i više razloga?

Ovo pitanje se temelji na uobičajenim stavovima cjelokupne hrvatske javnosti koji proizlaze iz jednog velikog nesporazuma. Pa nisu ljudi koji su privatizirali državna poduzeća u Hrvatskoj poduzetnici. Oni su jedna posebna vrsta likova u gospodarstvu kakvih još nije bilo u povijesti čovječanstva. Jedan moj prijatelj nazvao ih je uzetnicima. Oni su u cijelom postkomunističkom svijetu, po receptima velikog zapadnog gurua, nobelovca Miltona Friedmana, na temelju „doktrine šoka“, kroz suludu koncepciju „ubrzane privatizacije“, otimanjem od kapitala države, postali vlasnici poduzeća. Ali time nisu postali poduzetnici. Poduzetnici su oni ljudi koji su krenuli od nule, na temelju svoje poduzetničke ideje osnovali poduzeće ili obrt, bore se na tržištu, ne spavaju po noći od briga i bore se za svoj komadić sreće i uspjeha u poslovnom svijetu. Oni na svojim leđima nose cijelo hrvatsko gospodarstvo i oni ne mogu niti smiju imati negativan imidž.

Što se tiče „neviđene privatizacijske pljačke“ o kojoj se kod nas često govori, trebamo znati da to nije naš izum (kako nam se stalno stavlja pod nos), već je ista, zapravo još gora pljačka provedena u svim postkomunističkim državama, od Rusije, Češke do Slovenije. Svima se provodio isti monstruozan koncept ubrzane privatizacije po modelu Miltona Friedmana i Jeffrey Sachsa.

Tijekom devedesetih uvjeravalo nas se da se mora ići na razbijanje socijalističkih »mastodonata« jer se oni ne mogu dovoljno fleksibilno prilagođavati potrebama modernog tržišta pa je stoga budućnost na malim poduzećima i obrtima. No pokazalo se da baš i nije tako i da veliki zapravo diktiraju tržištem, dok manjima ostaju samo mrvice. Kako to komentirate?

Tijekom devedesetih i mi i ostale bivše komunističke države uletjeli smo u kapitalizam bez pripreme i bez znanja. Nitko se nije za to pripremio. Naši znanstvenici su još 1991. na fakultetima branili doktorske teze u kojima su opisivali samoupravljanje kao „najbolji od svih oblika društva.“ A o poduzetništvu i o odnosu malih i velikih poduzeća nisu imali pojma. Poticao se antagonizam između malih i velika poduzeća i pričale su se svakakve bedastoće i fraze o velikim i malim poduzećima. U svakom gospodarstvu treba vladati „gospodarski dualizam“ u kojem mogu surađivati i svoje mjesto imaju i velika i mala poduzeća. Na tržištu ima mjesta i za jedne i druge. Iz velikog broja malih poduzeća nakon oštre selekcije nastaje mali broj najboljih koji dalje rastu i razvijaju se i postaju srednja i velika poduzeća.

Nažalost, kod nas se velika državna poduzeća ponašaju neprijateljski prema poduzetnicima, a pogotovo prema onima svojim kolegama s kojima su nekada zajednički radili. Ali i to je dio patologije našeg društva.

Neka od tih socijalističkih poduzeća stvarno nisu imala perspektivu, ali mislite li da su ipak mnoga od njih mogla opstati u određenom obliku?

Propadanje poduzeća je proces koji je svugdje prisutan i predstavlja prirodnu selekciju. Međutim, mnoga naša poduzeća koja su propala, u normalnom gospodarstvu, u normalnom društvu, u normalnim uvjetima imala bi više šanse opstati i mnoga od njih bi preživjela. Ali to je samo jedan segment problema (ne)funkcioniranja našeg gospodarstva.

Brendovi se inače grade godinama, ali nama kao da nije stalo do naših vlastitih. Što je razlog tome?

Ako u društvu i gospodarstvu zavladaju ljudi bez znanja, iskustva i sposobnosti, tada se stvaraju mnogobrojni problemi, a odnos prema brendovima je samo jedan od njih.

Mogu li mala poduzeća doprinijeti značajnijem novom zapošljavanju i kako bi se uopće po vama mogao riješiti problem ogromne nezaposlenosti u Hrvatskoj?

Mala poduzeća mogu veoma mnogo doprinijeti novom zapošljavanju, zapravo jedino mala poduzeća zapošljavaju, dok su velika poduzeća u krizi otpuštala desetine tisuća radnika. (Naravno, zapošljavanje u državnim poduzećima po političkoj liniji ne smatram zapošljavanjem već odrazom patologije društva).

Mala poduzeća (do 50 radnika) po svim statistikama pokazuju najbolje rezultate. Takva poduzeća uspjela su rasti u dobrim godinama i više je tih radnih mjesta sačuvano tijekom recesije nego što je to bio slučaj s poduzećima ostalih veličina. U razdoblju od 2002. do 2012. godine stopa preživljavanja za naša mala poduzeća bila je 87,8 %. Najveći doprinos rastu zaposlenosti između 2002. i 2008. godine ostvaren je zahvaljujući malim poduzećima. Tek je svako peto novootvoreno radno mjesto u sektoru poduzeća kreirano u sektoru velikih poduzeća.  Mala poduzeća završila su 2012. godinu zaposlivši 16 % više osoba nego 2002. godine.

Nemam, naravno, ništa protiv novih i stranih investicija, ali ih – nema. Zato sam uvjeren da ćemo najveće rezultate u zapošljavanju postići stvaranjem velikog broja novih poduzeća (i novih radnih mjesta) kroz poduzetništvo – s težištem na onim temeljenim na znanju i s potencijalom za izvoz, uz provođenje stalne selekcije i podršku najboljima.

Kažete da poduzetnicima ne trebaju nikakvi državni poticaji već ih »samo treba ostaviti na miru da rade i ne podmeću im se klipovi«. Ovaj drugi dio definitvno stoji, ali s prvim dijelom tvrdnje ne bi se složili baš svi… Naime, primjeri iz EU govore da se potpore mogu itekako dobro iskoristiti i doprinijeti konkurentnosti neke grane.

Naravno da taj moj „stav“ o nepotrebnim poticajima pomalo zvuči bedasto i sada se mogu izvlačiti da je to „izvučeno iz konteksta“. Citirao sam jednog poduzetnika koji je sav ogorčen zbog problema koji mu otežavaju poslovanje, zbog utega koji mu na noge stavlja državna administracija, dok istovremeno stalno sluša priče o velikim poticajima koji se daju poduzetnicima, rekao: »ništa mi ne trebate dati, pustite me na miru da mogu normalno poslovati«. Naravno da poduzetnicima trebaju poticaji za rast i razvoj, dobivaju ih u EU i cijelom svijetu, ali puno je važnije stvoriti normalne uvjete poslovanja.

Kojim se granama trebamo okrenuti? Navodno pored turizma imamo potencijala još i u ekološkoj poljoprivredi…

To je veoma važna i složena tema koja ulazi u temelje koncepcije strategije razvoja gospodarstva. O potrebi izbora strateških grana u koje ćemo ulagati, o turizmu kao važnoj strateškoj grani, o važnosti poljoprivrede, o „plavoj i zelenoj magistrali“, kvazipoetskoj kreaciji gospodarskih diletanata, slušam već desetljećima. I nitko još nije ništa pametno napravio. Nisam stručnjak za turizam ni poljoprivredu, ali jako sam sumnjičav prema strateškoj gospodarskoj grani koja posluje dva mjeseca godišnje i prema gospodarskoj grani koja može funkcionirati samo uz ogromne dotacije i poticaje (kod čega se zaboravlja da te milijarde poticaja netko treba stvoriti i zaraditi).

Nažalost, sličan način razmišljanja o izboru strateških grana je ugrađen i u novu Industrijsku strategiju. Od kada „znam za sebe“ (u poslovnom smislu) slušam o tome da treba definirati strateške sektore, da „oni gore“ trebaju odrediti kako ćemo se razvijati da bi „oni dolje“ znali što je važno, a što nevažno. Na prvi pogled to izgleda jako privlačno i opravdano, ali takav je pristup jako riskantan (posebno za male zemlje) i neki takvi „strateški razvojni pravci“, u koje su u svijetu uloženi veliki novci, pokazali su se promašajima ili čak i štetnima. U praksi to ne funkcionira i samo služi za izgovor da se ništa ne radi, odnosno da nam razni basnoslovno skupi strani konzultanti pišu programe i strategije koje nitko ne čita.

Teško je unaprijed znati na kojem području će se naći uspješni ljudi, mnogo toga poklopiti i ostvariti uspjeh. Treba najboljima, koji su se pokazali da znaju raditi i koji ostvaruju rezultate pružiti svu logističku podršku na tržištu da budu još bolji da rastu i zapošljavaju, bez obzira na sektor u kojem djeluju.