Zašto uhićenja ministara smatramo normalnom svakodnevicom?

(Foto: Vlada RH)

Oni koji ostaju, koji eto samo što i sami nisu uhvaćeni s prstima u pekmezu, za sve imaju opravdanje. Ne osjećaju niti najmanju odgovornost i što zabrinjava – usuđuju se dijeliti moralne lekcije

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Kada jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao »nužno zlo«, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo. (Ivan Turgenjev)

Sve mi je teže pisati. Priznajem, muka mi je, jer nije lako živjeti bez moralnih autoriteta. Privikli smo se na moralni pad.
Kako se dobro osjećati kada već godinama, svako malo stiže optužnica protiv nekoga sa samoga vrha. Nekoga tko bi zbog položaja morao biti osoba od najvećeg povjerenja građana i osoba s najvišim moralnim vrijednostima? Ne likujem kada zatvaraju ministre jer me sram da se tako nešto može događati i događa kao na tekućoj traci.

Oni koji ostaju, koji eto samo što i sami nisu uhvaćeni s prstima u pekmezu, za sve imaju opravdanje. Ne osjećaju niti najmanju odgovornost i što zabrinjava – usuđuju se dijeliti moralne lekcije. Do zadnjeg trenutka pričaju o moralnosti onih optuženih, o njihovim zaslugama za nešto. Nimalo pokajanja.

Kako se dobro osjećati, kada je po zakonu moguće da viceguverner kupi vilu u Zagrebu po 230 eura/m², a svi oko njega smatraju taj čin nečim normalnim. Živio sam u Njemačkoj. Da netko iz javnog sektora tamo „kupi“ vilu deset puta jeftinije od tržišne cijene, završio bi i on i onaj koji prodaje u zatvoru, bez obzira je li netko prodavao privatno ili ne. Tamo u zatvoru završe i privatnici koji nemarom ili namjernim makinacijama svoju tvrtku dovedu u stečaj!

Nisu odvojeni ni od koga, a primaju naknadu za odvojeni život

Kako se dobro osjećati kada je po zakonu da netko koristi naknadu za odvojeni životi iako nije odvojen ni od koga? Osjećao sam sram u ime onih saborskih zastupnika koji su, da bi koristili privilegirane mirovine, otišli u mirovinu na jedan dan i odmah se radno aktivirali. Ako se dobro sjećam, nedavno je u Norveškoj odstupila ministrica jer je imala pravo na garsonijeru, ne stan od 100 m², kako je to običaj kod nas, a stanovala je koji kilometar bliže nego što je bio uvjet za garsonijeru.

Sjetio sam se slike švedske ministrice na željezničkoj stanici. Možete li zamisliti zadnjeg partijskog funkcionera, u zadnjoj općini da sjedi i čeka vlak, autobus… Da se vozi tramvajem?

Kako se osjećati dobro kada je normalno da se onima na vrhu našim novcem uređuju prostori čak i za knjige, a njih s obzirom na to da se radi o prebivalištu (privremeni boravak) korisnik ne bi ni teoretski trebao imati. Pa nije valjda knjige od mjesta gdje inače stalno boravi (boravište), sa sobom donio gdje privremeno biva? Odlazi li on u garažu čitati?

Beneficije podobnima

Kako se osjećati dobro u državi u kojoj sud sucu ne uspije 4 (slovima: četiri) puta dostaviti poziv za prekršajni sud? Kada godinama nema presude za kokošarski slučaj lopovluka falsificiranjem putnih naloga u kabinetu premijera? Kada je ovih dana počeo proces za prometnu nesreću od prije 15 godina na autoputu, u kojoj su poginule dvije sestre, jer je netko vozio u suprotnom smjeru? Kada na izborima u javnom sektoru prolaze isključivo stranački podobni? Kada se, kao odlučujući kriterij, u slučaju da je u svemu od uspjeha na studiju do dužine studiranja i drugih poslovnih referenci gori od svih, uzima u obzir dojam s obavljenog razgovora?

Polako cure beneficije koje su dobivali podobni od ministra koji to više nije, ali i koje dobivaju i drugi podobni, stranački članovi, kumovi… Poticaje nije izmislila ova Vlada. Cure informacije kako je to dugogodišnja praksa. Nisu problem poticaji, problem je ako se dodjeljuju mimo propisanih kriterija. Kada si onaj koji dodjeljuje, dodjeljuje mimo kriterija. Kada dodijeli nekom sa začelja, a ne nekom koji ima pravo po nekom, na objektivnim kriterijima, utvrđenom redu.

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko poticaja su dobili oni koji nisu u stranci, koji nemaju niti kuma niti susjeda u nekoj stranci? Bojim se da takvih gotovo da i nema. Koliko malo znamo kako se dijeli naš novac, kada su kasice prasice raspoređene od vrha, od Vlade, preko županija, gradova i općina, do zadnje mjesne zajednice.

“Čudni” njemački moral

Osjeća srama je nešto što se stječe odgojem, uljuđenim obrazovanjem (građanskim odgojem) i visoko moralnim kodeksom u društvu. Koliko smo mi miljama udaljeni od takvog društva može se ocijeniti iz primjera švedske ministrice i bivšeg njemačkog prisjednika Christiana Wulffa.

On je 2012. morao dati ostavku jer je, dok je još obnašao funkciju premijera njemačke savezne pokrajine Donje Saske. Razlog je bio taj što je od svog poznanika prihvatio plaćeni boravak sa suprugom u jednom luksuznom hotelu na mondenom njemačkom otoku Syltu, kao znak „pažnje“, jer mu je omogućio da od pokrajine Donje Saske dobije jamstva za poslovni kredit.

Čudnog li njemačkog morala. A kod nas je ljetovanje s i na račun onih kojima se omogućava pristup kasicama prasicama moralno poželjno ponašanje. Pokazivanje snage i utjecaja s »Malo Vitra«…

Balašević je u jednoj predivnoj ljubavnoj pjesmi (poslušajte ju: https://www.youtube.com/watch?v=C_DCC2SRkPQ) napisao „ja znam da vreme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo“, misleći na vrijeme u kategoriji godina. Kako se osjećati dobro kada kao da više nema niti jedne institucije sistema koja nije ukaljana? Kako se osjećati dobro kada da se svaka institucija kompromitirana već samim osnivanjem? Kao se osjećati dobro kada smo se navikli da hapse ministre…?