Zašto sam “namčorast”…

Ne volem da se nakon onog mraka spram Lijepe Naše odnosimo kao da je tuđinka. Poslije povijesne »legalizacije«, gdje je zaradio tko god je bio pri kopanju, samo ne i domovina, danas u Vodnjanu ima više bespravno izgrađenih stambenih nego legalno izgrađenih kvadrata…

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Razočaranje je dobar znak osnovne inteligencije. Ne može se usporediti ni sa čime drugim: oštro je, precizno, očigledno i direktno. Možemo li ostati otvoreni, odjednom počinjemo uviđati da su naša očekivanja nebitna u usporedbi sa stvarnošću situacije s kojom smo suočeni. (Chogyam Trungpa)

Zadržavanje ljutnje je kao da pijete otrov i očekujete da druga osoba umre. (Siddhartha Gautama – Buddha [Buda])

Jesam li razočaran, ljut? Ili sam ljut jer sam razočaran, a osobno nemam razloga ni za jedno niti za drugo. Možda sam samo malo »namčorast«, onako kao Balašević, kada pjeva o onome što ne vole. Da sam ja on, napisao bih barem tri puta dužu pjesmu o tome što sve »ne volem«.

Ne volem da nitko ne spominje što je s nama koji smo preboljeli koronu, a imamo dokazana antitijela. U izvještajima iz bolnica ispada da otprilike četvero od pet oboljelih nije bilo cijepljeno. Logika nalaže, treba se cijepiti. Nema podatka koliko je među novooboljelima bilo onih koji su preboljeli koronu. Ako ih nije bilo, zašto tjeraju da se cijepe i preboljeli? Zašto su i mene natjerali da se dva puta cijepim iako sam prebolio koronu?

Ne volem kada se objavljuje samo broj novozaraženih. Kažu neki broj koji uspoređuju s nekim brojem iz »utorka od prije tjedan dana«. Broj bi imao smisla samo kada bi se naveo broj testiranih, naravno uvijek na sličnom uzorku. Nagađam da se radi o broju zaraženih u uzorku onih koji su se, zbog ovog ili onog razloga, trebali testirati. Koliko je njih bilo ne može se dokučiti iz kompjuterskog programa kojeg je izradio osobni fotograf i cvjećar ministra zdravstva. Kada već spominjem taj program, ne volem ni da su naši novci potrošeni na alkarski način »u ništa«.

Ne volem što je nacija zaboravila božićna obećanja premijera iz 2016. kako ćemo vratiti Inu u naše ruke. Najava, dobro osmišljeno predizborno obećanje, jedno od onih po kojima smo već davno trebali po standardu biti Švicarska.

Ne volem da još nismo Švicarska.

Ne volem kada pitam u nekom ministarstvu što je s predmetom, pa dobijem odgovor kako se čeka samo još potpis s vrha. A to čekanje traje dane, duže od pripreme odgovora.

Ne volem kada se danas svi čude kamo s gorivom proizvedenim na centrima za gospodarenje s otpadom na Kaštjunu i Marišćini, a nove količine će biti uskoro proizvedene u Šibeniku i Zadru.

Ne volem da se ne pita ministra Ćorića što je s obećanjem danom na sjednici Vlade u Istri, krajem 2018. godine, o izradi studije (ili strategije) o korištenju goriva iz otpada. Da nema rezultata, ne čudim se. Kako znam neke koji su radili na dokumentu, kao da je izrada povjerena »cvjećarima«. Neki iz ekipe dvorskih (podobnih) stručnjaka, koji znaju što će sutra biti objavljeno u zadnjem časopisu u Maleziji, nikada nisu čak niti odnijeli svoj otpad do spremnika, a i da jesu – imali bi problem s odabirom što kamo. Da nemaju grijanje iz toplane, zimi bi se smrzli, jer ne bi znali uključiti niti grijalicu.

Ne volem kada vidim da se u Sisku uhodani avangardni sistem odvajanja na izvoru korisnih sirovina iz otpada u dvije vreće (plava za papir i žuta za sve ostalo korisno) zamjenjuje s pretpotopnim žutim i plavim spremnicima. Ne volem jer se to događa kako bi se opravdala kupnja uvoznih 1 200 000 spremnika za nekih 400 milijuna EU para. Samo usput: odvoz preko spremnika je puno skuplji, dobiju se manje čisti materijali, potrebno je zahtjevnije sortiranje. U vreću nikada netko neće staviti mješoviti otpad, a u spremnik će se to dogoditi u svakoj prilici kada se popuni spremnik s mješovitim otpadom.

Ne volem što danas nismo u stanju iskoristiti reciklat od plastike i da ne znamo napraviti čak niti obične plastične kante. Ali volem, kada smo već uvozili spremnike, da smo ih većinu uvezli od susjeda, iz Srbije. Poznat sam lokalpatriot: prvo naše hrvatsko, onda od susjeda, pa od malo daljnjih susjeda. Volem da susjedi Srbi imaju koristi od naših EU para. Sigurno je i to razlog zašto nas, još prije 7-8 godina za 15 milijardi eura zaostala Srbija, eto ovih dana stiže po ukupnom BDP-u. Neki se tješe da je po siromaštvu po glavi stanovnika, netko tamo još duplo siromašniji od nekoga ovdje.

Ne volem kada na cesti za Zagreb kod Odre (u Sisku) spuste željezničku rampu već kada vlak kreće iz postaje prije. Na rampi se čeke nekoliko minuta. Rampa je automatska, pa se čeka duže nego kada je željezničar, koji je i danas tamo, spuštao i dizao rampu. Kolona i s jedne i s druge strane zna biti poduža. Netko kaže: pa što je to par minuta. Ni nije puno. Ali na svake strane po 50 automobila to je nekoliko sati nepotrebnog rada vozila, gubitka nekog zajedničkog vremena i to nekih 20 – 30 puta na dan.

Ne volem kada su mediji pretvoreni u političke promidžbene kanale. Premijer samo što ne čita i prognozu vremena, kao da je premijer iz istočnog susjedstva. Da je na njemačkoj dalekovidnici toliko bila prisutna gospođa Merkle toliko bi bila dojadila Nijemcima da bi izgubila već nakon prvog mandata, a javna televizija bi izgubila pretplatnike.

Ne volem da se nakon onog mraka spram Lijepe Naše odnosimo kao da je tuđinka. Poslije povijesne »legalizacije«, gdje je zaradio tko god je bio pri kopanju, samo ne i domovina, danas u Vodnjanu ima više bespravno izgrađenih stambenih nego legalno izgrađenih kvadrata.

Ne volem kada sudski procesi traju godinama. Čak i za kokošarsko varanje ne putnim nalazima stručnoj sudskoj i forenzičarskoj eliti trebaju godine da se provjeri istinitost potpisa.

Ne volem ni kada me varaju u dućanu. Pogledajte kako prodaju rupu u toaletnom papiru. Ne vjerujem da to prolazi kod bogatih. Kod nas najbolje prolaze oni koji nam prodaju rupe. Kao da nema razlike između rupe na roli toaletnog papira i rupe u obećanju oko kupnje Ine!

Ne volem da samo je ne volem ono što eto drugi baš vole.

Ne volem… Stajem. Skoro sam se pitao što je to krivo sa mnom, a onda sam se sjetio da i ja (kao Đole u svojoj pjesmi) ipak volem, i to baš onako jako volem, već više od 50 godina….. To što volem stalno briše sve što ne volem.