Zašto bi Greenpeace zabranio lagane plastične vrećice?

Zašto bi Greenpeace zabranio lagane plastične vrećice?

I zašto to nije opravdano

(Foto: Greenpeace)

Utjecaj na ozonski omotač nije bio jedini kriterij zbog kojega su plastične vrećice pokazale najbolji rezultat glede utjecaja na okoliš. Dapače, one su se pokazale najboljima u svim promatranim kategorijama utjecaja na okoliš

Maja Rujnić Havstad

Nedavno je na e-savjetovanju bio prijedlog Zakona o gospodarenju otpadom. Svi zainteresirani, pojedinci, udruge ili tvrtke, mogli su dati primjedbe. Tako su se, između ostalih, mogle pročitati i primjedbe Greenpeace-a. U nastavku su navedene primjedbe, kao i komentari autorice na te primjedbe.

Danska LCA analiza (Life Cycle Assessment of Grocery Carrier Bags), tzv. „danska analiza“ životnog ciklusa vrećica za nošenje temelji se na nizu upitnih pretpostavki. Analiza nije uzela u obzir onečišćenje okoliša smećem od plastičnih vrećica, što u samoj studiji jasno piše na nekoliko mjesta – „The environmental assessment does not take into account the effects of littering”.

Kako plastična, tako i bilo koja druga vrećica može doći u okoliš, najčešće zbog ljudskog faktora. Istina je, procjene životnog ciklusa najčešće ne uzimaju u obzir onečišćenje okoliša nakon kraja životnog vijeka proizvoda. Međutim, procjena životnog ciklusa iz 2017. koju je naručila organizacija za gospodarenje otpadom RECYC QUÉBEC iz Kanade, a načinio Međunarodni referentni centar za životni ciklus proizvoda, procesa i usluga (franc. Centre international de référence sur le cycle de vie des produits, procédés et services, CIRAIG), uzela je u obzir onečišćenje okoliša plastičnim vrećicama. U studiji je uspoređivano 9 tipova vrećica, koje su grupirane u dvije kategorije. Jednokratne vrećice (polietilenske – od polietilena visoke i niske gustoće, oksorazgradljive, papirnate i kompostabilne) te višekratne vrećice/torbe (od tkanog i netkanog polipropilena, polietilena i pamuka).

Okolišni profil životnog ciklusa vrećice/torbe određen je za četiri okolišna pokazatelja: ljudsko zdravlje, kvaliteta ekosustava, uporaba fosilnih izvora i odbacivanje u okoliš. Najtanja vrećica, ona od PE-HD-a, kao i u svim dosadašnjim studijama, pokazala se najboljom kada se promatraju prva tri pokazatelja, no ne i za četvrti, a to je odbacivanje u okoliš. Kompostabilna plastična vrećica i papirnata vrećica su ovdje u prednosti.

Međutim, pokazatelj odbacivanja u okoliš ne uzima u obzir posljedice odbacivanja, već samo predstavlja masu odbačene vrećice pomnoženu s vremenom postojanosti u okolišu u godinama. Stoga izvođači studije napominju kako bi trebalo provesti daljnje istraživanje kako bi se ustanovilo je li gore odbaciti plastiku u okoliš ili emitirati neke druge onečišćivače tijekom životnog ciklusa neke druge vrećice (npr. emisije stakleničkih plinova).

To je u potpunom raskoraku sa stanjem u stvarnosti, barem u većini zemalja.

Postavlja se pitanje – o kojim zemljama se radi? U nekim, većinom nerazvijenim zemljama, plastične vrećice zaista predstavljaju okolišni problem. Ali ne i u većini europskih zemalja, pa ni u Hrvatskoj.

Svjedoci smo plastičnih vrećica na brojnim lokacijama u okolišu, dospijevaju do mora, usitnjavaju se u mikroplastiku, ugrožavaju životinjske organizme itd.

Izvori mikroplastike

Što se mikroplastike tiče, tu treba razlučiti onu koja nastaje iz primarnih izvora, koja se izravno ispušta u okoliš u obliku malih čestica, npr. kao namjerni dodatak u gelovima za tuširanje, abrazije pneumatika tijekom vožnje ili abrazije sintetičkog tekstila tijekom pranja. Sekundarna mikroplastika nastaje razgradnjom većih plastičnih predmeta u manje plastične djeliće kada se izloži morskom okolišu. To se događa zbog svjetlosne razgradnje i zbog utjecaja atmosferilija na odbačeni plastični otpad ili zbog nenamjernih gubitaka, npr. ribarskih mreža.

(Foto: David Taljat / Pexels)

Plastična vrećica u okolišu pokazatelj je neodgovornog ponašanja ljudi i lošeg gospodarenja otpadom. Dospijeva i u mora i oceane, ali ne u tolikoj mjeri kao neke druge vrste otpada. Najveći udio mikroplastike u morima dolazi od abrazijskog trošenja, habanja automobilskih guma tijekom vožnje i habanja sintetičkih tkanina tijekom pranja u perilici rublja. U mora čestice mikroplastike dolaze riječnim tokovima putem kanalizacijskih i oborinskih voda. Posebno u razvijenim zemljama, kao što su SAD i Europa. U nerazvijenim zemljama najveći je udio mikroplastike uslijed loših sustava gospodarenja otpadom (prema Boucher, J., Friot, D.: Primary Microplastics in the Oceans: a Global Evaluation of Sources, International Union for Conservation of Nature, 2017.).

Također, studija uspoređuje plastične vrećice s pamučnima za koje pak ne uzima u obzir da mogu biti od recikliranog materijala, a i same biti reciklirane na kraju životnog vijeka.

Pamučne vrećice mogu biti od recikliranog materijala, ali nije vjerojatno. Sakupljanje pamučne robe i recikliranje u torbe (za sada) još nije uobičajena praksa. Za razliku od toga, polietilenske vrećice se uspješno prave od recikliranih vrećica, a u tom smjeru ide i prijedlog HGK o dopuštenju prodaje laganih vrećica s određenim udjelom reciklata (50 % ili 80 %, ovisno o debljini vrećice).

Za ovu studiju postoje brojni javno dostupni kritički osvrti koji ističu niz problema s metodologijom, korištenim podacima i interpretacijom rezultata. Među kojima su najistaknutije kritike na način računanja utjecaja na ozonski omotač – zbog vrlo upitne tehničke pretpostavke su najvećim dijelom pamučne vrećice dovedene u nepovoljni položaj u odnosu na plastične.

Utjecaj na ozonski omotač nije bio jedini kriterij zbog kojega su plastične vrećice pokazale najbolji rezultat glede utjecaja na okoliš. Dapače, one su se pokazale najboljima u svim promatranim kategorijama utjecaja na okoliš.

Plastika i zdravlje

Plastika i koronavirus / zdravlje. Plastika sama po sebi nije nikakav sanitarni, higijenski materijal koji će nas zaštititi od pandemije koronavirusa. Istraživanje objavljeno u časopisu New England Medical Journal govori kako novi koronavirus može biti detektiran na plastičnim površinama 2–3 dana: https://www.nejm.org/doi/10.1056/NEJMc2004973

Mitko ne tvrdi da će nas plastika sačuvati od koronavirusa. No ono što je neprijeporno je da su jednokratni plastični proizvodi higijenskiji od višekratnih.

Izjava zdravstvenih stručnjaka u kojoj ističu da je sigurno koristiti predmete i sustave za ponovnu upotrebu, ukoliko se primjene osnovne higijenske mjere: https://www.greenpeace.org/static/planet4-international-stateless/2020/07/0c3a6a32-health-expert-statement_updated.pdf

Jasno je, osnovne higijenske mjere se trebaju poštovati, ali koliko ljudi to zaista radi? Koliko često ljudi peru višekratne platnene ili plastične torbe? Često se zaboravlja da su jednokratni proizvodi (koji su najčešće plastični) uvedeni upravo zbog higijene i uštede vremena i novaca.

Studija „Plastika i zdravlje: skriveni troškovi plastičnog planeta“ (Plastic & Health: The Hidden Costs of a Plastic Planet; CIEL) razmatra utjecaj svake faze životnog ciklusa plastike na zdravlje ljudi i upozorava da je potrebno postupati po načelu predostrožnosti. Jedan od zaključaka studije je da plastika predstavlja rizike po ljudsko zdravlje u svakoj fazi svog životnog ciklusa (ekstrakcija materijala, proizvodnja, upotreba, odlaganje).

Svaki proizvod, bio on metalni, stakleni, papirnati ili plastični, na neki način utječe na ljudski život i na okoliš. Tijekom svake faze svojeg životnog ciklusa. Brojne procjene životnog ciklusa pokazale su da su plastični proizvodi superiorniji u usporedbi s proizvodima od alternativnih materijala. A polietilen, materijal plastičnih vrećica, je najkorišteniji plastični materijal današnjice, s udjelom od više od 30 % ukupne potrošnje plastike.

Polietilen – siguran ekološki materijal

Polietilen je ekološki materijal, siguran za ljude tijekom proizvodnje, preradbe i uporabe. Na kraju životnog vijeka se uspješno reciklira i upotrebljava za nove proizvode. Uz to je izuzetno prikladan za energijsku oporabu te predstavlja tipičnu sirovinu za proizvodnju goriva zbog visoke ogrjevne moći i čistih ispušnih plinova.

Plastika i klima. Većina plastike izrađuje se iz fosilnih goriva, a do emisija stakleničkih plinova dolazi u svakoj fazi životnog ciklusa plastike. Studija “Plastika i klima – skriveni troškovi plastičnog planeta” (“Plastic and Climate: the hidden costs of a plastic planet”, CIEL) iznosi procjene da je samo u 2019. godini, na globalnoj razini, proizvodnjom plastike i spaljivanjem plastičnog otpada emitiran ekvivalent emisija stakleničkih plinova 189 termoelektrana na ugljen. Studija također iznosi alarmantne procjene o tome da bi, ako se sadašnji trendovi nastave, do 2050. proizvodnja plastike mogla imati udio od 20% globalne godišnje potrošnje nafte. Sažetak studije: https://www.ciel.org/wp-content/uploads/2019/05/Plastic-and-Climate-Executive-Summary-2019.pdf Cijela studija: https://www.ciel.org/wp-content/uploads/2019/05/Plastic-and-Climate-FINAL-2019.pdf

Upravo suprotno, plastični proizvodi doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova i potrošnji fosilnih goriva. Studija o utjecaju plastike na potrošnju energije i emisije stakleničkih plinova (Pilz, H. et atl.: The impact of plastics on life cycle energy consumption and greenhouse gas emissions in Europe, Denkstatt GmbH, 2010.) pokazala je da većina plastičnih proizvoda troši manje energije za svoju proizvodnju od drugih zamjenskih materijala. Veliki broj plastičnih proizvoda uštedi najveće količine energije upravo tijekom uporabe.

Treba napraviti otklon od plastike za jednokratnu upotrebu i okrenuti se materijalima za višekratnu upotrebu, kao i sustavima za višekratnu upotrebu i ponovno punjenje. Mjera naplate (od početka 2019.) laganih plastičnih vrećica za nošenje koja je stupila na snagu kroz Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o ambalaži i otpadnoj ambalaži (listopad 2017.), ne donosi bitan pomak prema smanjenju potrošnje laganih plastičnih vrećica za nošenje po osobi. To je vidljivo i po podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja o potrošnji plastičnih vrećica za nošenje u 2019. godini. Jedino zabrana može bitno popraviti situaciju.  

Prema podatcima HGK i proizvođača plastičnih vrećica, potrošnja polietilenskih vrećica se od uvođenja njihove naplate smanjila za 60 %. Uz to su i neki trgovački centri iz prodaje povukli jednokratne plastične vrećice, tako da ta tvrdnja ne stoji. Jasno je, treba što više rabiti predmete za višekratnu uporabu. No za neke primjene to nije smisleno i nije higijenski.

Komentiraj

*