Zakon vjerojatnosti je nepogrešiv
(Foto: MORH / M. Čobanović)
Smrt dolazi nepozvano i neplanirano. Unatoč tome, sve se više ponašamo kao da ćemo vječno živjeti i ponijeti sa sobom sve materijalno bogatstvo koje mukotrpno zgrćemo. Zbog toga doista blago onima koji uživaju u svojoj skromnosti, poštenju i ljubavi prema drugima što je zasigurno krasilo i našeg preminulog Josipa Briškog
Žarko Delač
Smrt mladoga hrvatskog vojnika u Afganistanu vrlo je potresan događaj, ne samo za njegovu obitelj već i suborce, Ministarstvo obrane ali i svakoga iole emotivnog našeg sugrađana. No razmišljajući trezveno do ovakvog je slučaja prema zakonu vjerojatnosti moralo doći, jer ipak je riječ o rizičnom području i državi u kojoj su na pojedinim područjima uvjeti ratnog stanja. Ipak, taj neugodni incident nas ne smije pokolebati u daljnjim namjerama i misiji koju smo preuzeli u ovoj azijskoj državi. Pri tome treba imati na umu brojne žrtve stranih vojnih postrojbi koje su tijekom Domovinskog rata radile na uspostavi mira na našim područjima što mi na neki način vraćamo kroz sudjelovanje u aktualnim mirovnim operacijama.
Nadalje, vojnički poziv, osim što je iznimno častan, nosi sa sobom neizbježan rizik i toga također moraju u ovom trenutku svi biti svjesni. Tako i obitelj pokojnog vojnika Josipa, kojoj izražavam sućut jer je izabrao put služenja domovini i kao odani domoljub nije odlučio zarađivati za kruh izvan domovine. Sve su to vrijednosti koje danas mnogim njegovim vršnjacima nedostaju, a osobito iskustvo vojničkog života koje današnjoj mladoj generaciji osobito nedostaje. Možete li zamisliti pripadnike pojedinih nogometnih navijačkih udruga u maskirnim odorama kako ustaju u 6 sati, provode prije doručka tjelovježbu i s punom ratnom opremom kilometrima pješače? Vjerojatno vrlo teško jer se ne mogu sakriti iza kapuljača i fantomki, fizički zlostavljati starce i žene ili bacati topovske udare i baklje po sportskim terenima.
Počinitelj neće pronaći spokoj
Stoga je ova najnovija žrtva pripadnika Hrvatske vojske samo još jedan mozaik u nizu žrtava za domovinu i ne smije biti povod ili uzrok političkim prepucavanjima i skupljanju poena ili proglašavanju kako je to uzaludna žrtva. Isto tako, ubojica koji je u ime svoje religije napravio ovo zlodjelo sigurno neće imati vječni spokoj jer još je davno karizmatični Tomislav Ivančić objasnio razliku između vjere i religije. Jedino je kršćanstvo vjera jer se temelji na božjoj osobi koja je zbog nas došla na Zemlju kako bi nas spasila dok su se u drugim religijama ljudi proglasili bogovima. Tako će i naš Josip, uvjeren sam, živjeti vječno i s osmijehom promatrati događaje oko nas koji sve više i više izmiču kontroli i kršćanskom nauku.
Stoga nije zgorega još se jednom pozvati na egzaktnu nauku, matematiku i ponovno zaključiti kako svemu dođe kraj, bilo prije ili poslije. Što se tiče života na zemlji velika većina želi da se smrt dogodi što kasnije, ali ona dolazi nepozvano i neplanirano. Za mladog hrvatskog viteza koji je preminuo tisućama kilometara daleko od rodne grude ona je doista došla prerano, gledajući s našeg stanovišta. No tko smo mi da o tome prosuđujemo, što mi o svemu znamo jer krhko je znanje. Unatoč tome, sve se više ponašamo kao da ćemo vječno živjeti i ponijeti sa sobom sve materijalno bogatstvo koje mukotrpno zgrćemo. Zbog toga doista blago onima koji uživaju u svojoj skromnosti, poštenju i ljubavi prema drugima što je zasigurno krasilo i našeg preminulog Josipa Briškog.