Zagrebački krznari – čuvari obiteljske tradicije

Zoran Tomić je treća generacija krznara obitelji Tomić. Stric njegovog oca otvorio je krznariju u Masarykovoj ulici u Zagrebu na kućnom broju 15. Bilo je to davne 1938. godine. Prije 15-ak godina postojale su četiri krznarije Tomić, a danas su ostale samo dvije u Masarykovoj ulici u Zagrebu.

Tekst i foto: Valentina Vukoje

Teško je točno odrediti početak povijesti odijevanja čovječanstva. Povjesničari napominju da su se ljudi počeli odijevati kako bi zaštitili svoje tijelo od vremenskih prilika, okoliša i insekata. Zanimljivo je da se odjeća spominje i na samom početku Biblije u Knjizi postanka. Tako piše da su prvi ljudi sagriješili protiv Boga, a Bog ih je zbog njihovog grijeha protjerao iz raja. U dijelu gdje se opisuje njihov odlazak iz raja, stoji zapisano i ovo: „A načini Gospodin Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih.“

Nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu je bilo 43 krznara. „Možete zamisliti da je tada Zagreb bio duplo manji. Tada je krzno imalo veliku vrijednost, a za jedan nerc kaput tada se moglo kupiti gradilište na Pantovčaku. Danas postoji samo sedam krznara u Zagrebu“, rekao nam je krznar Gordan Dvoravić

Odjeća se nosi od prvih početaka čovječanstva, a mnogi će reći da je ona i oblik komunikacije. Kada vidimo odore policajaca, vojnika, doktora, majstora preko njih dobivamo određenu poruku o ulozi tih ljudi u društvu. Tijekom povijesti odjevni su se predmeti izrađivali od različitih materijala, kao što je koža, lan, pamuk, svila. No, posljednjih godina niti jedan materijal ne izaziva toliko kontroverze koliko krzno. Upravo su farme za uzgoj krzna i modna industrija koja koristi krzno u proizvodnji odjeće, glavne mete napada aktivista za zaštitu životinja. Danas vam donosimo priču o krznarima, obrtnicima, koji unatoč pritiscima gospodarske krize i raznih boraca za životinjska prava i dalje uspijevaju održavati svoje obrte i tradiciju stariju i od 70 godina.

Čudni životni putevi

U potrazi za zagrebačkim krznarima, došli smo do Gordana Dvoravića, zagrebačkog krznara i predstavnika u Udruženju obrtnika Grada Zagreba.

„Moj je otac bio krznar, ali i njegove sestre i nećaci. Ova radnja u Ilici 49 je osnovana 1950. godine, a nedavno smo dobili platinasto priznanje za očuvanje ovog obrta preko 60 godina. Osim ove krznarije imamo i jednu u Dežmanovoj ulici, koja datira iz vremena prije Drugog svjetskog rata“, objasnio nam je povijest obiteljskog obrta obitelji Dvoravić. On je kako kaže, krenuo obiteljskim putevima i unatoč završenom Ekonomskom i Prometnom fakultetu, odlučio se za rad u krznariji. „Čudni su životni putevi, čak sam 10 godina radio i kao prometni pilot, no onda sam ipak krenuo očevim stopama i odlučio da ću se baviti samo ovim poslom“, sa smiješkom priznaje Dvoravić.

Krznar Gordan zajedno sa suprugom vodi krznariju u Dežmanovoj ulici, a vodi i krznariju u Ilici zajedno sa sestrom Antonelom. On se u razgovoru prisjetio nekih boljih vremena za krznare kada ih je bilo puno više. Napomenuo nam je kako je nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu bilo 43 krznara. „Možete zamisliti da je tada Zagreb bio duplo manji. Tada je krzno imalo veliku vrijednost, a za jedan nerc kaput tada se moglo kupiti gradilište na Pantovčaku. Danas postoji samo sedam krznara u Zagrebu“, rekao nam je Dvoravić. Uzroci teškog stanja krznara su brojni. Financijska kriza i manjak zimskih dana samo su neki od njih. „Standard građana je pao i vremena nisu sjajna. Srednji sloj je gotovo nestao, a ljudi koji su nekada  mogli od plaće kupiti krzneni kaput, danas to više ne mogu. Krzno je luksuz i tek kad su doma financije pod kontrolom, onda se ide po krzneni kaput. Uzrok teškog položaja je i kratka zimska sezona i sve toplije vrijeme. Ljudi ne razmišljaju o krznu na temperaturi od +15 Celzijevih stupnjeva. Osim vremena koje je sve toplije, problem su nam i velike najamnine za poslovne prostore i dosta parafiskalnih nameta koji nas guše. Danas su veliki nameti i mi to ne možemo izdržati. Bit ću iskren i reći ću vam da ovu radnju u Ilici držimo iz emotivnih razloga, a stvarno je stanje da već posljednje tri godine poslujemo s gubitkom“, pojašnjava tešku situaciju krznara Dvoravić.

Kinezi i Rusi diktiraju cijenu

Naš nam je sugovornik rekao kako danas nema interesa mladih ljudi da se bave ovim poslom. U Tekstilnoj školi više ne postoji smjer za krznare. „Moj je otac 1999. godine bio zadnji predavač za krznare u Tekstilnoj školi. To je problem jer se mladi ne educiraju za ovaj posao. Nitko od krznara nema naučnika“, razočaran je krznar.

On kaže kako krzno kao odjevni materijal danas nije ugroženo i dodaje da krzno nikada nije izašlo iz mode. „Danas se puno više rade kape i razni krzneni ovratnici za kapute. Krzno se često kombinira s ostalim tekstilom i kao takvo nije ugroženo. Najveća potražnja za krznom i odjevnim krznenim predmetima je u Kini i Rusiji. Kinezi su u strašnoj ekonomskoj ekspanziji i kod njih je došlo do velike potražnje za krznenim kaputima, a isto se događa i u Rusiji. Ruskinje se vole kititi. Kinezi kupuju krzno iz uzgoja na svjetskim sajmovima. Oni kupuju velike količine toga pa baš zato mogu i diktirati cijenu. Tako da je kod nas dosta velika potražnja za jeftinijim krznom zeca i janjca jer su cijene nerca i lisice znatno više“, pojašnjava Dvoravić.

Obiteljska tradicija Tomićevih

„Imam osjećaj da danas radim samo za državu. U ratu je bilo puno jednostavnije raditi nego danas. Reći ću vam kako je 1990. godine u Masarykovoj ulici bilo 10 krznara. Ne osjećam da postoji iskrena borba političara za boljitak nas obrtnika. Imamo situaciju gdje jedan ministar govori o ukidanju komorskog doprinosa, a drugi je za njezino zadržavanje.”

Zoran Tomić je treća generacija krznara obitelji Tomić. Stric njegovog oca otvorio je krznariju u Masarykovoj ulici u Zagrebu na kućnom broju 15. Bilo je to davne 1938. godine. Prije 15-ak godina postojale su četiri krznarije Tomić, a danas su ostale samo dvije u Masarykovoj ulici u Zagrebu.

Iako je završio Ekonomski fakultet, krenuo je za obiteljskom tradicijom u ovaj posao. Još od malih nogu pomagao je ocu u ovom poslu. Učio je šivati na specijalnoj mašini za krzno. „Brat mi nije imao sklonost prema ovom poslu, a ja sam ostao. Položio sam majstorski ispit 2003. godine u Hrvatskoj obrtničkoj komori kako bih mogao voditi ovaj obrt. Tada je otac otišao u mirovinu, a ja sam naslijedio ovaj obrt. Danas kad gledam možda sam trebao ići za strukom i početi se baviti ekonomijom. No, opet veseli me rad s ljudima, veseli me i krojenje. Volim kad napravim ono što je mušterija zamislila“, priznaje nam vrijedni krznar. Njegov otac i danas mu znade pomoći u obrtu, a naš sugovornik kaže kako mu puno znače i očevi savjeti u svezi posla.

Zlatno doba zagrebačkih krznarija

Tomić objašnjava kako prije 50 – 60 godina nije bilo jakni od perja i poliestera, tako da su ljudi imali manji izbor pri kupnji kaputa i jakni. Tih se godina, krzno u Hrvatskoj puno prodavalo i krznari su imali dosta posla. On kaže da su mu otac i njegov stric pričali kako su tada dnevno izrađivali jedan do dva krznena kaputa.  To je danas nezamislivo. Zime su nekada bile puno duže i postojala je veća potreba za toplim krznenim kaputima.

„Danas gotovo nitko ne kupuje nova krzna, već se uglavnom prerađuju stara krzna. Sada je trend da se iz ormara izvlače krzneni kaputi stari i po 50, 60 godina i oni se prekrojavaju. Žene obično traže da im se naprave krznene jakne od starijih krznenih kaputa. Danas ljudi puno više ulažu u putovanja i obrazovanja, a manje u odijevanje. Po pričanju moga oca, prije su žene od prve plaće koju bi zaradile, odmah odlazile do krznara po kaput ili neki drugi odjevni krzneni predmet kao što je šal ili kapa. Danas to više nije tako. Ima žena koje to još žele, ali njih je manje“, siguran je Tomić. Puno se toga promijenilo i po pitanju vijeka trajanja odjevnih krznenih predmeta. „Nekada je vijek bio bitno duži zbog načina štavljenja kože. Danas je vijek trajanja kraći, zato što se teži da koža i u konačnici kaputi, budu lakši. Prije su perzijaneri i nerc kaputi trajali i po 50, 60 godina, a danas traju kraće. No, pitanje je da li je uopće potrebno da toliko dugo traju. Najveća prednost, ali i nedostatak krznenog kaputa je dugotrajnost“, objašnjava krznar.

U njegovu radnju danas ponekad navrate i turisti, ponajviše Španjolci, Talijani i turisti iz azijskih zemalja. „Mi imamo obiteljsku tradiciju. Nedavno sam prekrojio jedan krzneni kaput za gospođu iz Graza. Ona je bila zadovoljna i sretna što je mogla prekrojiti svoj krzneni kaput. Taj posao nisu htjeli raditi krznari iz Graza kojima se obratila. Tako da vjerujem kako će se dobar glas o nama čuti i izvan Hrvatske“, ponosan je Tomić.

Na meti prosvjednika

S našim smo sugovornikom razgovarali i o čestim prozivkama krznara i osoba koje nose krznene predmete od strane raznih udruga koje se bave zaštitom životinja. „Ja sam prvi zagovornik prava životinja. Od svog rođenja živim s psom i odgajan sam da poštujem životinje. Protiv sam bilo kakvog mučenja životinja. No, neke su stvari potpuno krivo postavljene. Krzno koje mi koristimo je ono iz uzgoja, a 97 posto  krzna na tržištu se uzgaja za krznarsku industriju. Isto kao što se kokoši, svinje i krave uzgajaju za jelo. Danas se južnoafrička janjad (perzijaneri) uzgajaju za krznarsku industriju, isto je s lisicama i nerčevima. U Europi su to ljudi shvatili tijekom posljednjih 10-ak godina, a onda su pokreti sa zapada Europe preseljeni do nas i istoka Europe. Tako da kada se organiziraju prosvjedi u Zagrebu određeni broj prosvjednika dolazi iz zapadne Europe u Hrvatsku. To su podaci koje nam govori policija, koja nas obavještava prije prosvjeda. Napomenuo bih kako ja krojim krzno, ja ne ubijam životinje niti ih mučim“, zaključio je Tomić.

Ukidanje komorskog doprinosa

Krznar Tomić, baš kao i njegov kolega Dvoravić, ističe teške probleme s kojima se krznari susreću. „Imam osjećaj da danas radim samo za državu. U ratu je bilo puno jednostavnije raditi nego danas. Reći ću vam kako je 1990. godine u Masarykovoj ulici bilo 10 krznara. Ne osjećam da postoji iskrena borba političara za boljitak nas obrtnika. Imamo situaciju gdje jedan ministar govori o ukidanju komorskog doprinosa, a drugi je za njezino zadržavanje. Iskreno kad god sam trebao pomoć Hrvatske obrtničke komore (HOK), pomoć je stizala na kapaljku. Ja sam apsolutno za ukidanje komorskog doprinosa. Jer, 2009. godine kad je trebalo otpuštati radnike da bi se obrt održao s obzirom na krizu koja je započela, pravnu pomoć HOK-a sam molio danima. Na kraju sam angažirao odvjetnika kojeg sam morao platiti, a pravnu pomoć Komore nisam dobio, iako komorski doprinos plaćam neprekidno. Plaćanje doprinosa za HOK bi trebalo biti na dobrovoljnoj bazi“, mišljenja je Tomić.

Našeg smo sugovornika na kraju pitali hoće li njegov sin isto krenuti njegovim putem. „Ne bih htio da moj sin krene mojim stopama. No, meni je moj otac to isto govorio pa me onda u jednom  trenutku počeo zvati da dođem. Tako da se nikad ne zna. Mislim da se s drugim zanimanjima može živjeti normalnije. Ja ponekad radim i po 15, 16 sati dnevno da bih zadovoljio želje mušterija. To je kruh sa sedam kora“, zaključio je Tomić.