Zagrebački akvarel

Zagreb je i grad mnogih drugih ljudi. I tu dolazi do podjela. Kažu da tu živimo »mi«, »vi«, »oni«, »naši«, »vaši«, »njihovi« i tko zna koji sve ne

(Naslovna Fotografija:  Zdenko Strižić – Svjetla i sjene)

Alisa W.

Zagreb je mali grad. Zagreb je veliki grad. Zapravo, kako se uzme i kako za koga. Neki ga vole, neki ga mrze, svatko za to ima svoje razloge. Zbog njih ne treba napadati već se je potrebno zagledati u vlastito srce.

Zagreb je moj grad. Ja ga volim cijelim bićem i kada čujem tekst pjesme Zagrebačkim ulicama (… cesta mog života teče) do srži razumijem što to znači, jer moje uspomene odrastanja i življenja vezane su uz taj grad. Osjećam puls grada i »njegova me radost blaži njegova me rana peče«. Nema tu patetike, osim u malim dozama, jer nema ljubavi bez imalo patetike i bez nje ne bismo mogli reći da smo živi.

Zagreb je i grad mnogih drugih ljudi. I tu dolazi do podjela. Kažu da tu živimo »mi«, »vi«, »oni«, »naši«, »vaši«, »njihovi« i tko zna koji sve ne.

Sjećam se koliko su me te podjele uvijek zbunjivale. Obično čujemo priče iz perspektive osobe koja je u Zagreb došla. Iskustva su različita, najčešće lijepa, ali s dozom osjećaja da nisu prihvaćeni. Možda se naizgled čini čudno, ali moje je iskustvo upravo suprotno. Ja sam se osjećala obilježena kao »purgerica« u vlastitom gradu. Na faksu se sa mnom dugo nisu htjeli družiti »dalmoši« jer sam bila »prepotentna«, a svi koji me znaju do suza će se tome nasmijati.

Kada sam se zaposlila u svom gradu, čudili su se: »Pa ti si purgerica, kako si se uspjela ovdje zaposliti?« ?!?

Kad si obilježen i kada te gledaju s predrasudama, ne možeš hodati, a da pritom »nosom ne paraš nebo«, izgledaš umišljeno. Josipa Lisac je taj osjećaj divno otpjevala u pjesmi Hir. I naravno strašno svima smeta kad kažeš KAJ, kao da je to provokacija, kao da se koristiš zabranjenim jezikom, dok je »njihov« izričaj OK. Nikad to nisam razumjela, a valjda niti neću.

Zagreb se je u mom odrastanju mijenjao, na njegov akvarel dodali su boje svi koji su tu, oni koji su tu rođeni i oni koji su došli, a ima tu još praznog mjesta za moje dijete, za vaše dijete da svojom ručicom uljepša taj kolorit.

Ja ne smatram da Zagrepčani teško prihvaćaju »dotepence«, čak sam uvjerenja da ih u manjim mjestima teže prihvaćaju, a ipak nas čak i mrze. Zašto?

Zagreb je dobar domaćin, mi smo dobri domaćini, a gost mora sam odlučiti hoće li zauvijek biti samo gost ili će uzvratiti ljubavlju kakvu domaćin zaslužuje, i postati »domaći« i »naš«.