“Zagreb je otok na kojem se živi bolje nego u drugim mjestima”

“Zagreb je otok na kojem se živi bolje nego u drugim mjestima”

Vojin Perić: Ono što moram reći u korist Grada Zagreba jest činjenica da Grad zapošljava više osoba s invaliditeetom, nego sve državne institucije zajedno, uključujući i lokalnu samoupravu. Dakle, može se!

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kada je zavolio Zagreb, kakve su ga to oči svojedobno pogledale i koju su školu on i njegova ekipa u mladosti rasturili ZG-magazinu govori Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, gradski zastupnik i ravnatelj Kazališta slijepih »Novi život«. Otkriva kada se zaljubio u glumu, kakva je to bol od noža i plamena i na što se sve navikne slijepi čovjek.

Zašto volite Zagreb?

Pa reći ću to ovako, poetično. U nekoj ranoj mladosti kada se »zaleptire« prve ljubavi, a vino priušti prvi vertigo odrastanja, uletio sam u njegov plavi zagrljaj – u hladovito krilo Maksimira i zašaptana dvorišta Gornjega grada, raščešljao Sljeme i neke Zagrepčanke. Srce iz običnih otkucaja prešlo je u kaj. I eto – zavoljeli se mi kao dvije lutalice, spojila nam se vremena, a buđenja postala plavetna i ista. Pa kad me netko pita zašto ga volim, isto kao da me pita, zašto volim Ljubav!? Zato jer se ne može ne-voljeti, jer mu lipe mirišu slađe od svih i jer mu sunce zalazi kao nigdje. Jer mu djevojke imaju nebesko zvonke glasove i jer je moj! Do dna duše, kao i ja njegov.

Kada se dogodila ta ljubav?

Posebna i vječna ljubav Zagreba i mene dogodila se jednoga travnja, kada su me zeleno pogledale oči moje buduće supruge i kada je naprosto sve postalo Ana-Maria! I onda smo zajedno prešetavali Zagreb, zavirivali mu u skrivene kutke, igrali mu se s kafićima, kazalištima i drugim brbljivim i suptilnim mjestima. Iz te naše neopisive i neobjašnjive ljubavi dogodila se Anja, svo savršenstvo koje je svijet mogao skupiti u jednom malom ljupkom djetetu! Tada sam znao, Zagreb i ja ćemo ostati vječno zajedno, on vječan, a ja prolazan, utkan u kraj njegova dvadesetog i početak 21. stoljeća.

Kakve još vizure grada pamtite?

Dođoh u tu plavet, mlad i vedar, onako sarajevski »sevdahli«, doduše obesvjetljen jednim djetinjim nestašlukom, ali još uvijek zainaćen da pobijedim život i proslavim ga u svim njegovim radostima. Dođoh punim korakom i zagrljajem, punim srcem, željan novih izazova i ljubljenja naizust. Te 1976. godine, u Zagreb, u Centar Vinko Bek, došlo je desetak nas Bosanaca, opičenih ko jedan, s vicevima i Bijelim dugmetom, s Indexima i romantikom »za duboko disanje«. Traperice, majice i neka topla i draga sirotinja, s džeparcima koje su roditelji odvajali od usta, ali sa snalažljivošću zelena voća od kojeg boli trbuh, ali je svejedno savršeno kiselo. Rasturili smo školu u prekratke četiri godine i rasuli se ko rakova djeca, svatko na svoju stranu i u svoju životnu priču.

Kako se školovalo, studiralo i prijateljevalo u tadašnjem Zagrebu?

Zaposlio sam se polovicom svibnja 1980. tako da sam maturalnu večer dočekao sa prvom plaćom, pa smo se tu noć prvi put i ozbiljno nacugali. Slijedeći rujan odveo me na Filozofski fakultet, na kojem upisujem, najprije lingvistiku i komparativnu književnost, a nakon shvaćanja da na lingvistici, ne samo da nema ništa na brajici ili zvuku, nego ništa na hrvatskom, jezikoznanstvo zamjenjujem poviješću, koja mi nikako nije sjela, pa će ostati tamna fleka na daljnjem mi obrazovanju. Nekako, u isto vrijeme dobio sam i prvu ulogu u Dramskom studiju slijepih Novi život, što će postati moja opsesija do danas, a faks će nakon odrađene tri godine otići u zaborav.

Znači, studentski dani …

Studentski dani na Savi su mi nešto što vrijedi više od bilo kakve škole. Iako sam tamo proveo tek par mjeseci, kao ilegalac, naučio sam se snalaziti u ničemu i pobjeđivati neimaštinu. Nisam mogao dobiti dom, jer sam radio, no tada su novci curili kroz prste kao sumanuti, pa je kraj svakog mjeseca bio, četvrt kruha i deset dekagrama parizera. I sve je bilo slatko, gemišt nakon posla, lutanja po gradu, večeri u nekom od klubova, baš sve! Imali smo svoje restorane, ulice, svoje piknike, sirotinjske partije, sve onako, druželjubivo, spontano i na gutljaj, pa zagrljaj!

Kada ste i kako doživjeli hendikep?

Postoji bol od noža i plamena, od nokta i zuba, od stiska i štipaja, bol ispružena duž svega, kao zmijurina, od majke, do posljednje želje. Od prve jesenje magle, do urlika u noći, koji isuzi beznadnu crnu točku u srcu, iz čijeg pridavljena tjelašca kaplje beskrvni vonj muke, od čijeg oživotvorenja čovjek postaje grč i kao grč dalje živi. Kao mrtva tišina tišti ta bol negdje u tebi, širi se i zvjeruje, rastačući sve dotadašnje, u bezbojan blatnjav put kojim moraš hodati dalje sam, bez sebe. Šljapkao sam korake, oplakivao poglede kroz kućne prozore, držao stare, zahrđale kvake čija su vrata odškripala u svanuća koja se već dugo ne ozorijevaju. Do najdubljeg ridanja kojim je svijet ikad plakao. Zvao sam roditelje svoje i molio za lavor tople vode naše, i umivanje jutarnje u kući što ima zemljan pod, ali da smo jedino mi i da sam još samo jednom njihov, i gol i bos, ali obraz na obraz i oči u oči s majčinim tihim – laku noć.

Kako ste se nosili s time?

Kao što svijeća, kad je tek upaljenu bace u oko vode utrne svjetlom, kao što prerano ispjevana pjesma otpsovanih stihova otplavi u grižnju savjesti, kao što pitanje koje se samo odgovara postane posljednja rečenica konverzacije, tako sam ja obesvjetljen, prerano otpjevan a neodgovoren pao na drugu stranu jestosti. Ne bivajući svjestan koja mi je prva i prava misao, ne imajući ništa osim sklupčanog malog srca što uzaludno kuca i pokreće jedan beskrajno-beskoristan stroj. To je ono što sam osjećao kada se dogodila sljepoća, obesmišljenje i rušenje svijeta, jedno veliko svejedno koje će završiti na dnu, odnosno u jedino preostalom izlazu, rođenju Feniksa. I baš kad počneš nekako živjeti, dogodi se nova katastrofa, odlazak u internat, u Zavod za slijepu djecu u Sarajevu, dakle, rastanak sa roditeljima i samovanje u gomili.

Uspjeli ste ipak nekako prebroditi to uistinu teško razdoblje…

Navikne se čovjek, jer, svi su oko tebe slijepi ili slabovidni, svi imaju glasove, dodire, korake i iste želje, da jednog jutra ugledaju sunce, onako veliko i žuto uokvireno plavetnilom. No potekla je točkasta rijeka zvana Brajica, zalupali se pisaći strojevi, zatočkale tablice, zabockala šila… Djevojčice i dječaci nekako postali bliskiji, pa se poljubili glas u glas, pa malo dulje držali dlanove jedni drugima, pa!!! I onda, kako već opisaše prvi reci, sve onako ludo, ljubljivo i sve prema Zagrebu.

Danas ste predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, gradski vijećnik, predvodite Dramski studio Novi život…

Predsjednik sam krovne udruge slijepih Hrvatske i taj posao mi oduzima prilično vremena. No u Savezu radimo timski, Upravni odbor, Skupština, a izvršna direktorica već dvije godine svojom agilnošću umnogome mi olakšava posao i čini sve da svim slijepima u Hrvatskoj bude bolje. U prilog tome ide i osobna invalidnina na koju slijepi odnedavno imaju pravo. A kazalište? Pa voditi najstariji teatar slijepih u svijetu nije lako, pogotovo kada je taj teatar tek udruga u civilnom društvu, bez statusa kazališta, ali i bez »zavira« u Očevidnik pri Ministarstvu kulture. Ipak, ovdje moram reći, da su nam Ministarstvo kulture i Grad Zagreb izašli ususret i financijski nas podržavaju. Ali što će biti ako, i kada dođe do smjene vlasti? To je uvijek trauma, jer godina 2012. nas je skoro koštala opstojnosti, baš zbog političkih promjena, o kojima personalizirano ovom prilikom ne bih govorio. U svakom slučaju, hvala ministrici Obuljen i gradonačelniku Milanu Bandiću, koji drže zlatne poluge naše opstojnosti.

Priprema za kazališnu predstavu

Gradski ste zastupnik?

Ja zapravo još uvijek učim biti gradski zastupnik. Borim se kroz odbore, pišući uredima i diskutirajući na Skupštinama, ali ne želim biti zastupnik »opće« prakse. Uglavnom se bavim resorima koje poznajem, odnosno zastupam sve osobe sa invaliditetom.

Kakav je položaj slijepih u Hrvatskoj?

Slijepi u Hrvatskoj žive vrlo teško, bore se sa nezaposlenošću, lošim obrazovanjem, ali i sa osnovnim životnim situacijama, u smislu egzistencijalnih problema, stambene nezbrinutosti te pristupačnosti objektima i drugim sadržajima. I dalje imamo najmanji doplatak za tuđu njegu i pomoć, što će resorno ministarstvo probati riješiti inkluzivnim dodatkom, čije se ozakonjenje očekuje u 2020-oj godini. Slijepe osobe, kao i druge osobe sa invaliditetom vrlo teško mogu doći do stana, jer ili uopće ne rade, ili rade na loše plaćenim mjestima. Uglavnom žive u državnim i gradskim stanovima, no mogu ih otkupiti po uvjetima, kao i svi drugi. Mislim da bi tu trebalo učiniti nešto, jer obitelji osoba sa invaliditetom, nakon njihova »odlaska« ostaju praktički na ulici.

Koliko je Zagreb prilagođen životu slijepih osoba?

Zagreb je zapravo otok na kojemu se živi puno bolje nego u drugim mjestima. Ovdje je infrastruktura puno bolja, a sve se više radi na pristupačnosti kulturnim i inim sadržajima. U posljednje vrijeme došlo je do malog zastoja, ali se nadamo da će se vratiti intenzitet od prije pet, šest godina. Upitno je i sustavno financiranje udruga osoba sa invaliditetom, jer one odrađuju posao države, mislim tu na socijalne usluge, a nisu sustavno financirane, odnosno bore se od projekta, do projekta. To valja pod hitno mijenjati, jer nikako se ne može jednako tretirati primjerice udruga dobre kapljice i Udruga osoba sa invaliditetom.

Kakva je situacija sa školovanjem, opremljenošću pomagalima?

U Hrvatskoj imamo samo jedan Centar za obrazovanje slijepih »Vinko Bek«, u kojemu bi trebalo doći do transformacije i osuvremenjivanja programa. Još uvijek slijepi uče za telefoniste i administratore. Telefonističko zanimanje praktično je mrtvo, iako se vrlo lako može transformirati u primjerice operatera u call centrima, a operater na računalu je zanimanje budućnosti. Mislim da bismo mogli uvesti i zanimanje fizioterapeuta, kojim se u nedavnoj prošlosti bavilo puno slijepih osoba. No trenutno ta stvar stoji i svodi se tek na tečajeve za masere. Naime, integrirano obrazovanje koje je u Hrvatsku ušlo devedesetih, mora prijeći u inkluzivno, odnosno dobiti svu potrebnu infrastrukturu. Ponajprije spremnost društva da sve preuzete obveze potpisivanjem Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom doista I uvrsti u svoje zakonodavstvo, a što je još važnije i u praksu.

Koliko je slijepih ljudi u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj ima oko 5800 slijepih osoba, a postotak njihove zaposlenosti je vrlo mali, oko pet posto. Ono što moram reći u korist Grada Zagreba jest činjenica da Grad zapošljava više osoba s invaliditeetom, nego sve državne institucije zajedno, uključujući i lokalnu samoupravu. Dakle, može se! Samo treba vjerovati u naše potencijale i treba nas malo više cijeniti.

Do kuda ste došli u radu…

…mislite u radu našeg Kazališta slijepih i slabovidnih?

Da.

Baš neću reći dramski studio! Neću! Mi smo Kazalište i gotovo! Prošle godine smo obilježili 70. obljetnicu rada, a trenutno imamo na repertoaru sedam predstava. Radimo na još dvije, organiziramo jedini Međunarodni festival kazališta slijepih u svijetu, poklanjamo građanima Zagreba Advent u Vidri… Naprosto smo tvornica iluzija i obitelj koja živi umjetničkim životom. Kada će to jednom netko prepoznati i ustrojiti nas kao istinsko kazalište, to ne znam! Ali kada bi nas netko barem prigrlio kao svoju drugu scenu i to bi bilo nešto, čvršće i određenije za sigurniju budućnost teatra. Trenutno spremamo jednu finu, suptilnu predstavu, koju režira Marina Petković, a naslov joj je dovoljno primamljiv da rezervirate karte unaprijed.

Koje je to uprizorenje?

Tvoj glas mi ne govori o ljubavi. U listopadu će naše daske koje novi život znače zaškripati pod nogama Amfitriona, u režiji Ivana Planinića, pa vas i tu očekujemo, s pripremljenim osmijesima, bez predrasuda i apriornih reakcija.

Kako stojite s podmlatkom kazališta?

Situacija je tu malo teža jer je to vrlo naporan rad, dakle mjesecima valja vježbati pokret i sve ostalo, a na to mnogi, čak i kada su talentirani nisu spremni. Ipak, radit ćemo na tome, jer hrvatski brend mora opstati.

Recite nam na kraju u kojoj zagrebačkoj četvrti živite?

Živim na Malešnici, u stanu koji smo uredili baš po ukusu naše obitelji, pa nam je lijepo. Kvart ima sve potrebno za ugodan život i ne bih ga mijenjao.

Je li po mjeri slijepih ?

Što to jest biti po mjeri slijepih? Svi mi moramo biti po mjeri jedni drugima, moramo se prestati dijeliti, prestati biti mi i oni. Moramo, što bi rekla čovječja ribica iz naše predstave za djecu, moramo biti jedno veliko – Mi!

Komentiraj

*