Zagi, vrati se!

Vijest o kandidaturi Zagreba za Univerzijadu me jako obradovala. Preplavilo me stanovito uzbuđenje i odmah mi se u glavi počeo vrtjeti film o jednoj drugoj Univerzijadi, koja je u našem gradu održana prije nešto manje od 26 godina kada je ostavila neizbrisiv trag u našem gradu. Svaki Zagrepčanin može biti ponosan na Univerzijadu `87, najveću sportsku manifestaciju koja  je ikada organizirana  u Zagrebu

Tekst i foto: Boris Jagačić

Za mjesec i pol dana bit će poznato u kojem će se gradu 2016. održati Europske sveučilišne igre za koje je Hrvatski akademski sportski savez kandidirao Rijeku i Zagreb. Izvršni odbor Europske sveučilišne sportske asocijacije proglasit će domaćina igara 1. lipnja u Roterdamu. Do tada ćemo se žarko nadati da će se Univerzijada ponovno održati upravo u našem Zagrebu.

Moram priznati da me vijest o kandidaturi naših gradova, posebice Zagreba vrlo obradovala i kada je zagrebačka Gradska skupština odlučila podržati kandidaturu Zagreba, preplavilo me stanovito uzbuđenje. Odmah mi se u glavi počeo vrtjeti film o jednoj drugoj Univerzijadi, koja je u našem gradu održana prije nešto manje od 26 godina kada je ostavila neizbrisiv trag u našem gradu, donijevši mu veliku infrastrukturnu renesansu za koju bi mu, prema nekim podacima, u normalnim okolnostima trebalo nekoliko desetljeća! Svaki Zagrepčanin može i trebao bi biti ponosan na Univerzijadu `87, najveću sportsku manifestaciju koja  je ikada organizirana  u Zagrebu.

Pogotovo to možemo biti mi koji smo kao volonteri sudjelovali u njezinoj organizaciji i premda smo još tada bili djeca, davali sve od sebe da ta velika i organizacijski izuzetno zahtjevna manifestacija uspije u što ljepšem svijetlu. A jesmo li u tome uspjeli, dovoljno govori podatak da se tu Univerzijadu i danas spominje kao jedan od najbolje organiziranih sportskih događaja na našim prostorima i najboljom Univerzijadom dotad, premda ima zlonamjernika koji su pokušali baciti sjenu na ovaj sportski događaj, podmećući  razne dezinformacije i navodeći kojekakve gluposti i to samo zato što je Univerzijada bila održana u bivšoj državi Jugoslaviji, pod bivšim režimom, pa ju je već samo kao takvu manifestaciju trebalo obezvrijediti.

Svog uključenja u Univerzijadu sjećam se kao da dogodilo jučer. Imao sam tada 12 godina. U to sam se vrijeme ozbiljno bavio tenisom, igrao sam u „borbenoj momčadi“ za Teniski klub Ponikve u Gajnicama. Premda se ne mogu pohvaliti nekim dobrim rezultatima s natjecanja (a nastupao sam na najvažnijim turnirima u državi – u kategorijama pionira – juniora), bilo je to krasno razdoblje u kojem sam se stalno bavio sportom i družio s „ekipom“ iz susjedstva. Ljetima smo praktički živjeli na kompleksima sportskih igrališta u Gajnicama – leš sa zemljanih teniskih terena ušao nam je pod kožu, a čak nam je bilo teško ići doma i na nedjeljni ručak.  O vječito prljavim tenisicama i odjeći da ne govorim. No nitko mi zbog toga nije prigovarao, svi su bili sretni da se bavim sportom.

Igralište – moj drugi dom

Zanimljivo je da smo se dosta dugo svim sportskim igralištima mogli koristiti posve besplatno; igrali smo nogomet, košaricu, pa čak i tenis – što je danas posve nezamislivo. Kada se to sagleda, onda ni tenis, iz te perspektive, nije bio toliko skup sport. Kupio si reket i loptice i to je to. A ni na igralištima isprva nije bila gužva, relativno malo je ljudi još tada igralo tenis. Barem u Gajnicama. Snažna popularizacija tog sporta mogla bi se dovesti u vezu s usponom Gorana Ivaniševića. A i to društvo sredovječnih koji su počeli dolaziti na terene s po dvije-tri torbe (što se nije viđalo ni u Wimbledonu) je poslije, kada je krenula naplata, obično zakupljivalo termine u kasnijim poslijepodnevnim satima, kad se sunce već počelo sramežljivo povlačiti. Ali tim igračima u unaprjeđivanju igre (uglavnom) nisu pomagale ni  silne torbe ni ponajbolja oprema.  Po najvećoj žegi mi smo pak mogli birati gdje ćemo igrati, nama klincima vrućine nisu smetale…

Jednoga dana iz kluba je došla informacija da su potrebni volonteri koji bi se uključili u Univerzijadu, pa neka se javi tko je zainteresiran. Čovjek bi isprva pomislio da će se pozivu odazvati svi – jer radilo se o značajnom događaju o kojem je već brujao cijeli grad. Brujali su o tome mediji i naših sugrađani diljem Zagreba,  nakon što se zaustavilo brujanje strojeva koji su radili na uređenju grada i njegovih objekata. Tu je bila maskota – simpatična vjeverica Zagi i onaj upečatljivi slogan „Svijet mladih za svijet mira“, a svemu je naknadno pečat dalo spektakularno otvaranje. I kako ne postati dijelom svega toga, ako ti je ponuđeno?  Bila su to vremena kada malo tko nije išao na ljetovanje. No zbog Univerzijade, mi smo doma te smo godine odlučili preskočili dotada neizostavno ljetovanje u više nego pristojno uređenom radničkim odmaralištu u Supetru na Braču – doista prekrasnom mjestu za odmor. Kad malo bolje razmislim noviji objekti tog odmarališta bili su reprezentativniji od nekih u kojima sam kasnije plaćao punu (tržišnu) cijenu smještaja, a slično je bilo i s restoranskom prehranom  u sklopu kompleksa,  u kojem su kuharice i konobarice nosile neizostavne borosane, a  u kojem si za one male papirnate bonove mogao zaista pošteno natorbati. Roditelji su se bacili na krečenje stana, a kako sam bio svojevoljno „mobiliziran“ za Univerzijadu, nije me po cijele dane bilo doma da im odmažem (ne da je inače bilo puno drugačije).

Međutim, zanimljivo je da se od svih Ponikvaša, ujedno i Zagrepčana, pozivu odavao samo stanoviti trojac – „tri mušketira“ – Dubravko (Dubi), Tomislav  (Džimbo) –  moj ljuti suparnik s teniskog bojišta i ja – svi iz iste (zelene) zgrade u Gajnicama. Dok sam se s Džimbom za trajanja Univerzijade nekako zbližio, Dubravko je nastavio solirati…

Uh, kakav sam meč svojedobno odigrao s Džimbom…  Prilikom tog sudbonosnog meča spontano se okupilo mnoštvo s lokalnog nogometnog igrališta, šetači i prolaznici  kako bi  prisustvovali partiji posve solidnog tenisa. Uvidjeli su da „klinci“ igraju svim srcem, toliko da sam taj sam puta umalo slomio reket. Nakon podosta nadigravanja i preokreta, na kraju sam ipak izvukao pobjedu protiv neprikosnovenog, inače po igri tehnički superiornijeg Džimbe i skinuo ga s trona nepobjedivosti. „Razbio“ sam ga agresivnijom, čvršćom i napadačkijom igrom kakvu su još bolje razradili nadolazeći novi klinci koji su onda to isto napravili sa mnom. Zapravo me čudi koliko sam dobro taj puta igrao, s obzirom da je susret promatrao i moj tata pred kojim sam uvijek nekako imao tremu, a k tome kao netko tko je u svom djetinjstvu i mladosti intenzivno igrao nogomet zadržao je dio „nogometaških  manira“ i na teniskom igralištu, pa mu se znao omaknuti bodreći povik i usred poena, što je bilo posve neprihvatljivo …  Pri takvim situacijama zadrhtala bi mi ruka i bodrenje bi postajalo kontraproduktivno. Ipak, vjerojatno svjestan važnosti susreta za trajanja ovog meča bio je miran, a ja sam se uspio posve usredotočiti na igru tako da izvanjske stvari (barem) taj puta nisam ni primjećivao. Doduše, danas ne mogu shvatiti kako sam se uopće mogao ljutiti na svog najprivrženijeg i najvatrenijeg navijača…

U to vrijeme najveći mi je teniski uzor bio hladnokrvni Čeh Ivan Ledl, kralj zadnje linije. Bilo je užitak za gledati kako se taj čovjek kreće po zadnjoj crti i kako izvodi udarce. Kakvi su to bili topspinovi  – to je bila teniska umjetnost! A čovjek je mogao prebacivati mrežu „pola dana“. Još je pritom koristio onaj Adidasov reket malene glave koji je zahtijevao precizno izvođenje udaraca i pogađanje loptice te imao nultu toleranciju na pogreške (imao sam i sam takav reket, pa znam iz osobnog iskustva), a za volej igru s mreže bio prilično neprikladan. Tako sam i sam forsirao igru sa zadnje linije koja je onda već postajala zastarjelom i ubrzo došla glave i jednog velikana kakav je bio Lendl. Uskoro je nastupila era razbijačkog tenisa – došlo je doba snažnih servisa i forsiranih voleja, čime mi je ovaj sport nekako zauvijek izgubio na privlačnosti.

Slijedeća postaja: Šalata

No vratimo se na Univerzijadu. U klubu smo ubrzo dobili upute i raspoređeni smo na SRC Šalata, gdje trebamo pomoći oko organizacije teniskih susreta. Prije toga trebalo je podići opremu. Premda je bio tmuran srpanjski dan, dječačka je srca grijalo sunce jer čuli smo da ćemo dobiti nekakve uniforme itd. Džimbov tata upalio je svog „stojadina“ te svog sina i mene poveo na Velesajam gdje smo preuzeli opremu.

Oprema (potpuno domaće proizvodnje) uključivala je:

– plave tenisice (Borovo)

– par zelenih majica s plavim kragnama i džepovima i velikim crnim logom Univerzijade na leđima (Nada Dimić Zagreb)

– kratke klače – plave  (NIK Zagreb)

– platneni remen u olimpijskim bojama s mjedenom kopčom i ugraviranim logom Univerzijade

– šešir – krem s olimpijskim bojama  ili plavi sa Zagijem, po izboru (VIS Varaždin)

– plava vjetrovka Yassa s kapuljačom (VIS Varaždin)

– bedž sa znakom Univerzijade

– akreditacija „Tehnička služba“ s fotografijom

Došao je i taj dan – 8. srpnja 1987.  –  prvi dan da preuzmemo svoja zaduženja i u uključimo se u manifestaciju. I krenuli smo Džimbo i ja na autobus prema Črnomercu, a grad je tada bio prepun novih autobusa zemunskog Ikarusa, koje je Zagreb navodno dobio na dar povodom održavanja Univerzijade. No u cijeloj slici nešto nije štimalo. Naime, dok s majicom nije bilo toliko upadljivo ako ti veličinom savršeno ne odgovara, s hlačama to nije bio slučaj. Džimbine hlače „stršale“ su u širinu kao nekakve rajdhoze, pa je djelovao pomalo smiješno, ali mu nisam ništa rekao da ga ne uvrijedim, a njega ionako kao da nije ništa smetalo. K tome i sam sam  se brzo naviknuo pa mi više ništa nije bilo čudno. Zahvaljujući pak maminim zlatnim rukama moje su mi hlače stajale kao da su bile šivene po mjeri. I zaista, čim smo se zaputili prema gradu, svi su nas uočavali. Bili smo dio tog velikog događaja o kojem svi pričaju, svi su nas gledali (prozvali su nas i „mali zeleni“), a moram priznati da se uniforma sviđala i djevojčicama…

Trijumf Brune Orešara

Nakon presjedanja na tramvaj, eto nas Trgu, pa zatim na Schlosserovim stubama i uskoro na Šalati, gdje smo dobili zaduženja. Naš je posao bio davati informacije tenisačima – natjecateljima i pomoći u koordinaciji aktivnosti u sklopu SRC-a Šalata,  dok smo najveći dio vremena odradili kao sakupljači loptica. Prisustvovali smo mnogobrojnim susretima i sve smo odrađivali vrlo savjesno za što smo bili pohvaljeni. I tako smo do 19. srpnja po cijele dane provodili na Šalati, a organizatori su znali da se na nas mogu osloniti, da ih nećemo iznevjeriti. Imali smo privilegij da zahvaljujući našim akreditacijama možemo do mile volje piti gazirane sokove s automata (bili su to Schweppes i, čini mi se, Pepsi Cola). Hranili smo se, uglavnom hamburgerima. Još jedna je bila i prisustvovanje uzbudljivom finalnom susretu koji se odigrao na središnjem terenu i u kojem je pobijedio naš predstavnik Bruno Orešar. Zahvaljujući njemu, Sabrini Goleš i Igoru Sariću  Jugoslavija je bila najuspješnija zemlja u tenisu na Univerzijadi 1987. godine.  Pored  finala 1988. na ATP turniru u Ateni te nastupa u finalu Sweddish Opena 1989., dvije zlatne medalje s Univerzijade  `87 (singl i u parovima s Goleš) bile su najveći uspjeh Brune Orešara.

Naš pajdaš Dubravko došao je na sjajnu ideju da u malom notesu sakuplja autograme tenisača, a njegovu sam ideju odmah preuzeo. Uskoro je tu bilo raznih potpisa, jedan Maltežanin mi je napisao srdačnu poruku na engleskom, a u notesu sam „upecao“ i jedan japanski potpis koji je bio pravi kuriozitet. U navali manije sakupljanja potpisa, ubrzo su se u njemu našli i potpisi moje bake i drage mi bogobojazne susjede Ane iz Zagorja, danas bakice u osamdesetim godinama, koja i dalje simpatično govori svojim tvrdim zagorskim dijalektom, pa i drugih ljudi iz bliskog okruženja. Žao mi je što sam taj, sada već povijesni notes i lijepu memorabiliju negdje zametnuo, ali se nadam da će se odjednom negdje pojaviti pri nekakvom velikom spremanju.

I tako su dani na Šalati prolazili, da ne kažem letjeli. Na teniskim terenima smo ionako bili „doma“, a tih mi je 12-ak dana prohujalo u dahu, ali neću ih zaboraviti dok sam živ. Jer premda smo bili djeca, osjećali smo se dijelom nečega velikog, posebnog  i značajnog za naš grad, zbog čega se u nama razvio i taj osjećaj odgovornosti pa nam ništa nije trebalo dvaput ponavljati. Po završetku Univerzijade, uhvatila me stanovita sjeta i nostalgija, bilo mi je žao što je sve tako brzo, prebrzo završilo. No kao podsjetnik i utjeha došla je Zahvalnica s potpisom predsjednika Organizacijskog komiteta Univerzijade `87, Josipa Vrhovca.

Prisjećanje na taj događaj i danas u meni budi jednu toplinu i vraća me u sada već davne dječačke dane, kada je (barem mi se tako iz današnje perspektive čini)  sve nekako izgledalo bezbrižnije i bolje.

Bilo bi mi izuzetno zadovoljstvo da Zagreb ponovno bude domaćinom Univerzijade, a osobna bi mi želja bila da u nekom obliku uskrsne zagrebačka vjeverica Zagi Nedjeljka Dragića.

Zagi, vrati se!

 

Tko želi saznati više o samoj organizaciji Univerzijade i tome što je ona značila za naš Zagreb, svakako bi trebao pročitati  znanstveni rad Jasenka Zekića  „Univerzijada `87  – drugi ilirski preporod“, koji se može preuzeti ovdje.

 Zvonka pjesma Trešnjevačkih mališana – Zagi – Zagi – Zagreb

http://www.youtube.com/watch?v=m6tmLm8cX7Y&feature=player_embedded

ZAG – ZAGI – ZAGREB (tekst)
Tu smo, nek’ vidi svatko, Da se tako može, Bez ratova i bez vojski, Sa svakom bojom kože! Za ljubav, za životnost, Za igru i svoj sreći Za bezbrojna prijateljstva, Za Zagreb, bolji i veći!!!Zag, Zagi, Zagi, Za Zagreb, za svijet, Zag, Zagi, Zagi, Za Zagreb nek se čuje, Zag, Zagi, Zagi, Za mladost, za let, Za Zagreb pjesma tu je!!	Tu smo, nek se zna, Stanari istog grada, Zagreb, mladost, pjesma, Univerzijada!! Za ljubav, za životnost, Za igru i svoj sreći Za bezbrojna prijateljstva, Za Zagreb, bolji i veći!!!Zag, Zagi, Zagi, Za Zagreb, za svijet, Zag, Zagi, Zagi, Za Zagreb nek se čuje, Zag, Zagi, Zagi, Za mladost, za let, Za Zagreb pjesma tu je!!
Glazba: Đelo Jusić Tekst: Margit Antauer Izvođač: Trešnjevački mališani