Welcome ULUPUH
Mi smo izgleda neizlječivo zaljubljenici drugorazrednost. I to sve u ime struke, mudrosti, dubokih promišljanja itd. U Zagrebu se nešto važno gradi, ali decenijama ništa što bi moglo biti prepoznato kao svjetski ili europski relevantan arhitektonski rezultat
(Ne)primijenjivost primijenjene umjetnosti (3)
…naziv je instalacije postavljene na zidu teško razrušivog Paromlina (ah taj beton, kada je dobro napravljen, i bez garancije traje decenijama), koja je postavljena kao jedno nestručno priznanje 52. Zagrebačkom salonu i kao djelo iz imaginarne kategorije »nepozvanih izlagača« na 52. ZS, osim pozvanih i po žiriju odabranih. Možda bi slijedeći Zagrebački salon trebao njegovati kategoriju »nepozvani« jer bi ona, uz eventualno nagrađivanje po prezentaciji djela, mogla biti jako stimulativna. Ova instalacija je istovremeno simbol jednog utopijskog prijedloga što i kako napraviti s Paromlinom i napuštenim Gredeljem.
Trenutno u dijelu prizemlja Paromlina (ulaz iz Trnjanske ulice) djeluje nakakav underground disco club, a za zgradu je predviđeno da bude knjižnica. Navodno se knjižnica već i projektira (iako se radi o projektu izuzetne važnosti projektant je tajna), budući je za gradske očeve i mame to stručan problem, te ćemo vjerojatno dobiti još jedan »uspješan« projekt kao što su Kvaternikov trg, Costa Concordia (pored Gradske kavane), vodoskokići ispred NSK i Muzička akademija pored HNK, da spomenemo najpoznatije. Tu su još i desetine drugih drugorazrednih graditeljskih objekata, koji su odreda rezultat struke, ali zanemarljivo malo i umjetnosti. Mi smo izgleda neizlječivo zaljubljenici drugorazrednost. I to sve u ime struke, mudrosti, dubokih promišljanja itd. U Zagrebu se nešto važno gradi, ali decenijama ništa što bi moglo biti prepoznato kao svjetski ili europski relevantan arhitektonski rezultat.
Adaptacija ili pretvorba Paromlina u knjižnicu, i to na udaljenosti od samo 300-400 metara od NSK, ima smisla samo utoliko što djeluje kao neka briga za kulturu i što je možda zgodan predizborni poen. Zar nije bolje, pa i jeftinije, iseliti Gruntovnicu i tu proširiti NSK. A Gruntovnicu smjestiti u neki paviljon na Zagrebačkom velesajmu.
No ukoliko se podsjetimo kako je u neposrednoj blizini napušteni i devastirani Gredelj, zatim Trnjanska ulica, tada se Paromlin ne bi trebao rješavati kao izdvojeni problem, samo zato što se o njemu puno priča.
Rješenje bi trebalo imati viziju primjerenu jednoj europskoj metropoli, a to znači čitav kompleks tretirati kao međunarodni »Art City Trnje«, tj. Paromlin, Gredelj i Trnjanska cesta, od Paromlinske do Strojarske ulice.
Tu se prije svega mogu smjestiti ULUPUH i HDD, koji su sada smješteni u smiješno malim prostorima, zatim veći broj galerija raznih namjena i veličina, Međunarodni art centar s desetak ateljea za inozemne umjetnike, sto ateljea i umjetničkih radionica za hrvatske umjetnike, Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna, Akademija primijenjenih umjetnosti, Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Multimedijalni promotivni centri, muzejske zbirke, prigodni ugostiteljski objekti, art hosteli i hoteli i još puno toga. Ako se to koncipira kao globalni i europski kozmopolitski art centar tada je skoro sigurna izdašna potpora europskih fondova, jer realizacijom ovakve vizije Zagreb može prerasti u vrlo važnu europsku artističku, ali i profinjenu turistčku destinaciju, koja živi 24 sata na dan.
Da bi se eventualno realizirala ovakva vizija nužno je osnovati jedno međunarodno think-tank tijelo koje bi kvalitetno osmislilo projekt i koje bi posredstvom međunarodnog natječaja, uz obavezni međunarodni žiri s vizualnim sladokuscima, a ne sastavljen od formalno stručnih osoba, nekih direktora i pročelnika, od kojih su neki često visualblinderi. Kada shvatimo kako ovakvi zahvati prvenstveno spadaju u domenu umjetnosti i invencije, a tek naknadno struke, tada se možemo nadati i vrhunskom rješenju. Cilj ustvari treba biti rješenje koje će biti svjetski priznato, poznato i pohvaljeno. Treba zaboraviti poštapalicu: »Budimo skromni, to je primjereno našim uvjetima«.
Glavna poštapalica bi trebala biti: »Želimo naj Zagreb, sa svjetski relevantnim naj art centrom«.
Stoga instalacija Welcome ULUPUH treba biti podsjetnik kako se predložena vizija može realizirati i da su mnoge art vizije realizirane (EXAT 51, CIO, Muzej suvremene umjetnosti, Studij dizajna, ZGRAF, Svjetski triennale male keramike, Animafest) zahvaljujući djelovanju ULUPUH-ovih članova (Richter, Bernardi, Picelj, Srnec, Jakić, Buić, Antonini, Dabac, Lončarić, Antolčić, Pal, Bourek, Štalter , Arsovski, Žarak. Ljubičić i drugi).
Hanibal Salvaro