“Vučje oči”

U toj prirodi baš ima svega, šuma i mora, rijeka i gora.
Utkan je u nju zvjezdani svemir, i sunčev dukat je zlati.
Za ljepšu pjesmu njezine duše poneka ptica svrati.

Ma nije jedna, već cijela jata – pjevaju pjesmu od čistog zlata!
Čuju se tada uzdasi granja, krckanje i slapa huka,
na nebu otisci srebrnih perli, na zemlji tragovi vuka.

Od sretnih nota sve se veseli pa i dan bijeli – više pobijeli!
A i noć bude nekako mila, ko vino kada se toči,
i ništa nije onako mrko, čak ni vučje oči.

Mrkost u njima samo je varka, jer možda vučina bol neku krije,
onu što peče i baš je teška i sama sebi se smije.
U ponor oka mrkoga vuka treba se dublje sići,
jer samo tamo, u toj dubini može se istini prići.
A ona stoji – pahulja bijela, krhka i nježna, gola i cijela.

Ne sudi istina prirode zvuke ni ljusku svojega oka,
jer vidi ona, tamo je sjena, duga – tako duboka.

Vučje su oči tek riječi plahe, što šapom ih ranjenom piše,
pa kad u prirodu ovakvu zađeš tad, znat ćeš kako se diše.
Ponekad teško, ponekad lako ko pustog vjetra buka,
zastani tada – poslušaj samo, i čut ćeš uzdah ranjenog vuka.

Snježana Kratz