Volimo Hrvatsku, a ne volimo hrvatsko

Danas mnogi od korisnika javnog prijevoza radije propuštaju one starije tramvaje kako bi mogli uživati u komforu proizvoda domaće industrije s kojim možemo biti ponosni. A gradonačelniku Milanu Bandiću treba čestitati na tome  što je lobirao za domaći proizvod

Boris Jagačić

Nakon što su se u medijima pojavili napisi o tome kako bi kućanski aparati sa značkom »Končar« mogli postati dio hrvatske industrijske povijesti, čemu su, kako je na našem portalu ukazao i kolumnist dr. sc. Viktor Simončič, doprinijele i subvencije na uvozne proizvode (»Kako s 800 kuna uništiti »Končar«), valja podsjetiti još i na »maćehinski« odnos dijela medija i novinara prema nekim domaćim proizvođačima i proizvodima. Ovdje će u konkretnom slučaju biti riječi o niskopodnom tramvaju konzorcija Crotram.

U proljeće 2005. (Wikipedija navodi travanj) na zagrebačkim tračnicama pojavilo se tehnološko čudo, jedan od tehnički zasigurno najsofisticiranijih hrvatskih proizvoda od osamostaljenja države – niskopodni tramvaj TMK 2200. Kao što je slučaj i s automobilima i drugim vozilima, posve je uobičajena praksa da ih se iskuša u realnim uvjetima korištenja ne bi li se uočili i uklonili eventualni nedostaci. Tako je bio slučaj i s prvim niskopodnim tramvajima te su predstavnici proizvođača napomenuli da su prvi primjerci ujedno i svojevrsna probna vozila.

Ubrzo zatim počeli su se događati manji kvarovi, a velik broj medija i novinara počeo se natjecati tko će bolje i više »oderati« domaći konzorcij predvođen »Končarom« i njegove tramvaje. I to upravo u vrijeme kada se s Crotramovim tramvajem pokušalo konkurirati i na inozemnom tržištu. Spomenimo da su interes za ovaj proizvod iskazali čak i Finci koji su razmatrali da ga uvedu u svoj javni prijevoz u Helsinkiju. No svaki potencijalno zainteresirani kupac brzo bi se ohladio čitajući naslove iz hrvatskih dnevnih novina.

Drugi štite svoje proizvođače

Ne čudi to kada je riječ o medijima u stranom vlasništvu. Štite oni svoje proizvođače. Ali, raspalili »drvljem i kamenjem« na domaći proizvod i u državnom listu Vjesnik, valjda kako bi kompenzirali na objektivnosti i otvorenom izvještavanju nakon silnog dodvoravanja vladajućim političkim garniturama. Samo što nije izašao veliki naslov na naslovnici u stilu Pokvario se novi Končarev tramvaj! Velika senzacija.

Nije pomoglo ni to što su predstavnici proizvođača s razlogom apelirali na malo tolerancije i razumijevanja s obzirom da se radilo o vrlo zahtjevnom projektu. Ne reklamiraju se ni »Končar« ni »Gredelj« u listu, pa tko ih onda šljivi…

Budući da sam i osobno u to vrijeme radio u toj medijskoj kući, odlučio sam intervenirati i porazgovarati s autorom članka. Upitao sam ga kako na taj način može plasirati tekst kad zna da se radi o probnim tramvajima te je li uopće svjestan koliko taj projekt znači za tvrtke i radnike. Ovaj me gledao kao da sam Marsovac! Autor nije razmišljao ni kako ti tramvaji za određeni broj radnika osiguravaju egzistenciju na jedan duži rok s obzirom da će za njih trebati rezervni dijelovi, a trebat će ih održavati i popravljati… Pitao sam ga (retorički) misli li da će u njemačkom tisku za trajanja međunarodnog natječaja npr. naći napis o tome kako Siemensov tramvaj ne valja? Malo sutra!

Učimo od Nijemaca

Nisu Nijemci počeli ni s pisanjem o tome da Volkswagen lažira rezultate o emisiji štetnih plinova svojih vozila. Prepametni su oni za to, a da je netko od novinara to i napisao, zaustavio bi urednik jer zna što Volkswagen znači za Njemačku, ali naši izgleda ne znaju koliko znači »Končar« za Hrvatsku. Volkswagen su tako prvi načeli Amerikanci, ali su onda Nijemci obrnuli pilu naopako i u svom najutjecajnijoj automobilskoj reviji Auto Motor und Sport napravili usporedni test i izmjerili emisije vozila drugih proizvođača. I ako je za vjerovati njihovom ispitivanju pokazalo se da su lažirali i drugi, a neki još i (daleko) gore od VW-a. A u međuvremenu je ipak lagano pala prodaja automobila VW koncerna u SAD-u te je privremeno popustio pritisak konkurencije na domaće. Sličan se slučaj već dogodio s Toyotom.

U našem primjeru se ipak ne radi o nekom zataškavanju ili prešućivanju za građanstvo bitnih informacija – bilo bi to novinarski neprihvatljivo – već samo malom kupovanju vremena za končarevce i »ekipu« da srede stvari.

No u svom sam istupu ostao osamljen i neshvaćen. Tekstove senzacionalističkih naslova imali su i u drugim medijima, no dobro se novinarstvo ne sastoji samo od dobre procjene što i kada objaviti, već što i kada ne objaviti. Na kraju se pokazalo da se na domaćem tramvaju uopće nije radilo o nekim značajnim nedostacima, ali šteta je već bila učinjena. Trebalo je ljudima samo dati malo vremena da »popelgaju« stvari i oni su to uspješno učinili.

Bilo bi lijepo…

Danas mnogi od korisnika javnog prijevoza radije propuštaju one starije tramvaje kako bi mogli uživati u komforu proizvoda domaće industrije s kojim možemo biti ponosni. A ovom prilikom treba čestitati i Gradonačelniku Milanu Bandiću što je lobirao za domaći proizvod. Ljudi političare doživljavaju subjektivno, tako i gradonačelnik ima svoje simpatizere i kritičare, ali mora mu se priznati da mu je ovo bio jedan od boljih poteza. Tko zna kako bi ta priča završila da je o tome odlučivao nekakav »nedopečeni« politički mlakonja.

Pa kad smo već kod »Končara«, bilo bi lijepo i da na sjednicama vlade naše ministre vidimo za računalima s njihovom oznakom. To bi bio jedan mali, ali pravi iskaz domoljublja i odraz poštovanja prema svom. A kako bi to tek bila lijepa reklama za »Končar« kad bi se naši dužnosnici pojavili vani s prijenosnicima egzotičnog naziva…