Vojo Šiljak: U novinarstvu su danas profesori oni koji bi trebali biti učenici

Vojo Šiljak: U novinarstvu su danas profesori oni koji bi trebali biti učenici

Metro u Zagrebu je fikcija odnosno znanstvena fantastika. Ali, kad smo kod nedostataka – mnogi moji prijatelji kada dođu izvana zamjećuju te naše oronule fasade, zgrade i pločnike. A smiješno mi je da se po novoj uredbi na takvim zgradama nalaze novi brojevi i napisi. To je kao da kakva prastara, zmazana i ofucana baba usta namaže crvenim ružem i ode van!

Razgovarala: Snježana Kratz

Snimio: Darko Tonaj

Kakav je Zagreb bio 60-tih godina prošlog stoljeća, kakve su bile Zagrepčanke, gdje se tada protezala zagrebačka špica i koji su plesnjaci bili popularni ZG-magazinu govori Vojo Šiljak, ugledni novinar i radijski i televizijski voditelj. Otkriva kako je kapitalizam proizveo žutilo, zašto su smiješni novi brojevi na starim zgradama i koliko smo zapravo duhoviti.

Zašto volite Zagreb?

U Zagreb sam došao kao maturant i danas je on više moj grad nego Bjelovar u kojem sam rođen, zapravo mjestu nedaleko njega. Rekao bih da sam u Bjelovaru odrastao u njemu mi se „događalo“ školovanje, gimnazija, prve djetinje ljubavi, a u Zagrebu one prve prave ali i one ostale.

Kada ste došli u Zagreb?

Bilo je to 1960. godine kada sam se i učlanio u tada studentski KUD Ivan Goran Kovačić na Zrinjevcu. KUD je bio iznad Splendida odnosno današnje kavane Lenucij.

Teško je biti veseo kad vidiš ljude koji obilaze kontejnere. Ja sam, eto, imao sreću da sam imao dobar život bez velikih turbulencija i da u tom smislu nije bilo velikih i ružnih iznenađenja. Nisam se s nikim ni posvadio ljuto, a možda bi bilo bolje da jesam.

Jeste li i vi kao mnogi prvotno doživjeli Zagreb s kolodvora i vizure Lenucijeve potkove?

Ne, ja sam ga doživljavao iz Maksimira kada bih silazio s vlaka dolazeći u posjet teti i tetku koji su živjeli u Zagrebu. Nisam za prvih posjeta gradu stizao u središte Zagreba jer sam hodao po Sveticama gdje pamtim jedan nemalo smrdljivi kanal. Po mirisu tog kanala su na žalost i moja prva sjećanja i vizura Zagreba. Svake sam godine iz Bjelovara dolazio kod tete u Zagreb i ostajao po dva, tri dana. Upoznavao bih tada grad odlazeći navečer na Trg i promatrajući njegove blještave reklame i sva ta svjetla što mi je kao mladiću iz provincije bilo zanimljivo i fascinantno. Muvao sam se ja potajno i oko hotela Central u Petrinjskoj ulici, promatrajući, onako sa strane i „one dame“.

Gdje ste stanovali u prvim zagrebačkim danima?

Prvo kod tete, poslije u Andrilovečkoj ulici pa u Petrinjskoj, na Borongaju odnosno Bulatovoj prema Pantovčaku, u Ilici, a kada sam se oženio 1973. godine u nekadašnjoj ulici Andrije Žaje na današnjim Sveticama. Nakon njih stigao sam na Britanski trg gdje sam i danas. Na tim je Sveticama zbog kanala i tog sustava nerijetko tako smrdjelo po pokvarenim ribljim konzervama, da sam često u sebi gotovo susprezao poriv da po taj sustav nešto loše učinim! Inače prije nekoliko godina zbog Radničke ceste doživio sam kulturni šok sjećajući je se nekad i spoznavši je kakva je danas. Prema tom kraju svojedobno kada bih se iz centra pješice vraćao doma, a uvijek su to bila tri alternativna puta, odabirao bih jedan.

Koji recimo?

S Glavnog kolodvora, kod pošte u Branimirovoj bih preko jednog drvenog mosta koji se protezao ponad željezničkih tračnica prešao na drugu stranu i zaputio se do tadašnje ulice Proleterskih brigada pa dalje doma.

Drugi je izbor bio?

Doći iz centra grada do džamije pa tadašnjom ulicom Socijalističke revolucije koju smo mi i tada zvali Zvonimirova stići do Heinzelove pa do sadašnje Vukovarske i dalje…

A treći je odabir?

Branimirovom pješačiti do Držićeve pa Radničkom cestom ravno do…

Doma?

Da, po tom kraju i divljini s malim neuglednim kućicama u čijoj je blizini bila i tvrtka Chromos. Nekada je to bio pomalo jezoviti dio Zagreba da vam nije bilo svejedno navečer hodati njime. Danas je to velegrad sa svjetskim prizorima, puno se toga izgradilo i nema spomena nekadašnjem izgledu.

A središte Zagreba, Britanac i taj dio – kakvim ga pamtite?

Stanovao sam nekad u Ilici i često sam prolazio preko Britanskog trga pa vam mogu reći da se tu nije puno toga promijenilo. Nastale su neke interpolacije ali nema baš puno mijena. Inače mislim da središte grada nekako i prestaje sa Britancem, dade se zamijetiti to i kada je o nedavnoj blagdanskoj (o)kićenosti bilo riječ. Taj je moment nekako slabiji nakon Britanskog trga.

Njegov ste stanovnik već dugo?

Stanujem u Kačićevoj preko puta jedne od najstarijih i poznatih ljekarni u Zagrebu. Zvali su je nekad „Pri Crvenom križu“.

Poznat je tu i sajam starina?

O, da! Na njemu sam već godinama stalni posjetitelj, pregledao sam mislim sve izložene primjerke i kupio mnoge pa mi je kuća puna takvih drangulija. Nekada sam ih se rješavao a sada ih kupujući ponovo vraćam.

Vratio se i dio zagrebačke špice na Britanac?

Rekao bih preselio. Nedjeljom se dio ljudi prebacio ovdje na Mali trg Velike Britanije kako smo ga zvali.

Nedostaje li vam što na njemu?

Mali prehrambeni dućančići kojih je nekada bilo jer sada postoje samo ovi veliki gdje čekate u redu, posluže te i odeš. U manjim trgovinama čovjek je mogao i popričati, ali danas toga više nema. Ostala su nam dva, tri dućančića gdje čovjek nije samo broj u redu. Ali kakogod, lijepo je živjeti u ovom dijelu Zagreba jer to je njegovo središte s puno kina, kazališta…

Prometa?

Da, no ne vozim se često tramvajem, ali i prometa je dosta.

Kako stojite s parkiranjem?

Imam godišnju parkirališnu kartu i …

Osigurano mjesto za vozilo?

A, ne! Karta ne osigurava prazno mjesto već mogućnost da ga se nađe.

Znači morate ga kružeći tražiti?

Da, često kružim po Kačićevoj, Medulićevoj i okolnim ulicama dok se nešto ne pronađe. Unazad par godina iz zdravstvenih razloga ipak češće pješačim.

Odete li na tržnicu, iza ugla vam je?

Supruga i ja smo se podijelili pa ona odlazi na jednu od najljepših zagrebačkih tržnica – Dolac, a ja na Trešnjevku. Na Britancu i nisam tako često jer to je svakako jedna od kvalitetnih, ali i najskupljih tržnica, čini mi se. Ne čudi, jer tu je bogata klijentela počevši od Pantovčaka i brojnih veleposlanstava nadalje.

Jeste li zadovoljni Zagrebom? Što mu nedostaje, metro možda?

A to je fikcija odnosno znanstvena fantastika. Ali, kad smo kod nedostataka – mnogi moji prijatelji kada dođu izvana zamjećuju te naše oronule fasade, zgrade i pločnike. A smiješno mi je da se po novoj uredbi na takvim zgradama nalaze novi brojevi i napisi. To je kao da kakva prastara, zmazana i ofucana baba usta namaže crvenim ružem i ode van!

Vojo Šiljak - "blažen među ženama"

Vojo Šiljak – “blažen među ženama”

Zagreb sve više postaje turistička destinacija?

Jest, i u tom smislu ima što za ponuditi. Kada sam spomenuo te oronule zgrade jasno mi je da nema novca za intenzivnije mjere no hvale je vrijedno što su one autorsko djelo vrhunskih arhitekata. Zagreb ima puno toga za ponuditi i posjetiti od sjajnog Maksimira, kazališta HNK i tog dijela, Botaničkog vrta i drugog, okolice. Stoga nije istina kada neki kažu kako Zagreb nema i kulturnih događanja. Ima ih itekako od mnogih izložbi, kino sadržaja, promocija knjiga.

Vi ste ih dosta izdali, među njima i pet knjiga viceva. Kakvi su Zagrepčani u tom smislu?

Mnogi smatraju kako Zagrepčani nisu duhoviti, ja se ne bih s tim složio. Ako pogledate samo nazive tvrtki, pa duhovite i pametne grafite koje doduše ne opravdavam svugdje i na svakom mjestu po gradu, vidjet ćete duhovitost. Razumljivo, mrgudnih i neduhovitih ljudi svakako ima, ali na sreću ima i onih drugih. Narod je to pokazao baš i za pobjede nove nam predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Netko se tada bio zapitao „a, gdje se sad nalazi onaj mladi predsjednički kandidat Ivan Vilibor Sinčić?“, dok je drugi odgovorio: „ trči na Pantovčak spriječiti deložaciju!“ Viceve koje sam objavio o Slavoncima, Dalmatincima, Zagorcima i drugima iznjedrili su anonimni ljudi pa i to govori da su ljudi u Hrvatskoj duhoviti.

Kako u ovom teškom vremenu biti duhovit i nasmijan?

Teško je biti veseo kad vidiš ljude koji obilaze kontejnere. Ja sam, eto, imao sreću da sam imao dobar život bez velikih turbulencija i da u tom smislu nije bilo velikih i ružnih iznenađenja. Nisam se s nikim ni posvadio ljuto, a možda bi bilo bolje da jesam.

Na Radio Sljemenu nedjeljom imate emisiju „Više nemam vremena“?

Da, shodno godinama pospremam već neke stvari, istinite i doživljene. Svojedobno je u eteru „živjela“ i Ulicama kružim ne bih li se sreo koja je na anegdotalan način pričala o ljudima, događajima, gradu… Sjećam se kada sam svojedobno došao u Zagreb kako je ta njegova poznata špica bila na ovoj strani Praške ulice i, zanimljivo nikada nije prelazila preko. Na njezinom uglu kod Singera bila je špica gdje su se okupljali Osječani, nekoliko metara dalje kod kioska stajali su Bjelovarčani, a kod hotela Dubrovnik nalazili su se Dalmatinci.

Bili su tada poznati i plesnjaci?

Jesu, Brešće u ulici Brešćenskog pa Tucman, u Studentskom centru je bio klub Slovenaca, bilo ih je dosta, a pomalo su se uz žive plesnjake javljali i disco klubovi. Prvi je zagrebački disco klub Number one zaživio na mjestu poznate Karake, a glasoviti je Saloon otvoren 1971. godine. Slijedio ga je Big Ben u Bogovićevoj čijem sam imenu spletom okolnosti i sam kumovao.

Kakva je glazba tada bila zastupljena?

Bilo je dosta Vokalno instrumentalnih sastava, pjevala je u to doba Elvira Voća, Bijele strijele…

A glazbeni sastav„4M“ ?

Oni su u to doba išli po unosnijim čvrgama.

Kakve su bile Zagrepčanke? Zgodne?

Citirat ću s tim u vezi rečenicu Zvonimira Milčeca: „od Zagreba su samo ljepše Zagrepčanke!“ Oduvijek su pa i tada Zagrepčanke bile krasne, lijepe i svakako – dame. Zapravo dame su bile i kada su bile „drugarice“. Ljepotom su grad tada ukrašavale i studentice iz Dalmacije, Slavonije i drugih dijelova Hrvatske. Zagrepčanke su oduvijek držale do sebe i svog izgleda, obleke ,šminke i imale su ukusa. Utoliko više jer u vrijeme 60-tih cure i nisu imale neku veliku lovu za odjeću, ali su znale biti lijepe i dotjerane i sa one dvije, tri haljine koje su imale.

Danas je puno toga drukčije. Kakvo je novinarstvo po vašoj ocjeni?

Smatrao sam novinarstvo nekada lijepim poslom u koji sam ušao s ljubavlju jer još sam u srednjoj školi želio biti novinar. Imam osjećaj da smo mi nekada bili obrazovaniji i upućeniji u ono o čemu govorimo i pišemo. Tehnika nekada nije mogla pratiti novinarske zamisli, a danas je obrnuto. Puno je ljudi s različitih strana došlo i zalutalo u novinarstvo. Profesori su postali oni koji su još trebali biti učenici. Ako govorimo o voditeljima oni trebaju prvenstveno biti autori, a ne vješalica za tuđe misli. Danas voditelj može biti svatko.

Osobe s govornom manom, lošim akcentom, bez dikcije?

Da, kako se koga tko sjeti i koga se tko sjeti. Sjetite se voditelja koji su umirovljeni i kako je to nekad izgledalo. Svemu je tome doprinijelo žutilo, pa pogledajte novine – nema više likovnih i književnih kritika već samo tko je s kim, kada, kako i gdje. Žutilo je nemalo odlika kapitalizma što istodobno ne znači da sam ja komunist.

Ipak ima sjajnih novinara?

Na sreću ima.

Vi ste jedan od njih. Autor ste nemalo knjiga, dobitnik mnogih nagrada među kojima i ONDAS Radio Barcelone?

To je prestižna nagrada za radijski dokumentarac. Bilježim i razgovore sa svjetskim piscima i umjetnicima (Doručak s autorom) koje sam vodio na tribini u sklopu pulskog festivala Sa(n)jam knjige. Ugostio sam Orhana Pamuka, Umberta Eca i mnoge druge.

Objavili ste i knjigu razgovora „Srcem u radio“?

Za domovinskog rata sam razgovarao s mnogima osim s političarima, to je svojevrsni dokument vremena. Tu je i knjiga Izvori i uviri odnosno već mi je gotova jedna, a riječ je, rekao bih o generacijskom djelu – prošlim vremenima i godinama. Ma, ima toga…

Što je slijedeće?

Još radim ovo a kaj će biti dalje, da vam pravom kažem – nemam pojma!