Vojo Šiljak: „Radiopraktičar“

Vojo Šiljak: „Radiopraktičar“

Ne bih se složio s nekim teoretičarima koji tvrde da će radio biti samo lijepa uspomena na 20. stoljeće. On će se vjerojatno mijenjati  po izgledu. Hoće li internet pojesti radio, isto je pitanje kao i hoće li internet pojesti knjigu. Meni se čini da barem još dva desetljeća neće. Za dalje ne znam.

Povodom 50. godina od pokretanja Drugog programa HRT-a, u strukovnom glasilu „Novinar“, radijski voditelj Vojo Šiljak napisao je tekst iz kojeg prenosimo segment naslovljen sa „Radiopraktičar“:

Slušam radio

emisije dosadne i sive.

Mnogi su u pravu:

U njem mali ljudi žive.

I za televiziju ista tvrdnja stoji.

Samo su u boji.

Ja nisam radioteoretičar, ja sam radiopraktičar. Ne znam biti mentor, ne znam to teoretski objasniti, ali oni koji rade sa mnom to mogu vidjeti. Radio je riječ, radio je zvuk.

Radio je informator, zabavljač. Radio se može pratiti, a da pritom nisi vezan za njega, kao što moraš biti privezan za televiziju.

Mogu se raditi i neki drugi poslovi, i slušati radio, dok se to uz TV, a niti uz računalo ne može. Uz njih se jedino može jesti.

Radio može po potrebi biti u prvom planu, a može biti samo zvučna kulisa. Za to i postoji ona: radio ne radio, uvijek ti svira radio.

Na radiju mogu čitati tekst, a na televiziji se pravim kao da ne čitam, a imam tzv. blesimetar.

radio„Slušam dakle jesam“, rekao bi moj prijatelj Sead Muhamedagić, pisac i prevoditelj, germanist. Ovo „slušam, dakle jesam“ dobiva na značenju jer je Sead slijepa osoba. Ne bih se složio s nekim teoretičarima koji tvrde da će radio biti samo lijepa uspomena na 20. stoljeće. On će se vjerojatno mijenjati  po izgledu. Nemamo više starih aparata Kosmaj, Triglav, Sava… Radioprijemnici su npr. u mobitelima.

Hoće li internet pojesti radio, isto je pitanje kao i hoće li internet pojesti knjigu. Meni se čini da barem još dva desetljeća neće. Za dalje ne znam.

Radio je intimniji i iskreniji od televizije. On mora zadržati nivo i, rekao bih, uhvatiti se za umjetnost kao slamku spasa. Tako će pobjeći od televizijskih trivijalnosti kao što su glupave reklame, reality show i sl.

Televizija koketira, zavodi… radio treba animirati svoju publiku što kvalitetnijim sadržajima i zvukom dočarati ono što se hoće reći. Obično kažem da ni jedna televizija ne može pokazati sliku ljepšom od one koju ja mogu zamisliti.

Televizija je ženskog, a Radio muškog roda.

Kada je Bog stvarao svijet, onda je pogledao Adama i rekao:

* Zadovoljan sam!

Onda je pogledao Evu i rekao:

* Ti ćeš se morati šminkati!

Siguran sam da ste shvatili aluziju. Čestitam Drugom programu 50. obljetnicu sa željom da se ne izgubi u sličnosti s drugima, da sačuva svoj identitet i svoju prepoznatljivost.

Vojo Šiljak

(Tekst je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 1-3 / 2014.) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)