Važno je koristiti sredstvo protiv krokodila
(Foto: Pixabay)
Do sada su svi ratovi završavali mirom pa će i ovaj. Zašto ne odmah? Imaju li oni koji vode svijet sposobnosti za racionalna rješenja ili je sve neka velika igra, u kojoj sudjelujemo, jer se bojimo da nam krokodili ne pojedu djecu. Na razmišljanje su me naveli krokodili s jedne objave na FB
Dr.-Ing. Viktor Simončič
Kada umreš, ti ne znaš da si umro, i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je tako i kada si glup. (Zoran Radmilović)
Kroz život sam prošao kao kroz samoposluživanje – sve što sam uzeo platio sam. (Duško Radović)
Vidim drugačije. Vidim sve manje isto kao što vidi većina. Je li mi to čudno? Pa i nije. Kada pomislim na onu Krležinu: Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo, i kako je bilo njemu, biti skoro cijeli život na drugoj strani, ovo moje mi se čini beznačajnim (https://zg-magazin.com.hr/ne-zelim-biti-kocka/).
Pratio sam jednim okom predstavljanje novih ministara. Na pitanje o kompetenciji za područje energetike, novi ministar Filipović je odgovorio da je on stekao iskustvo jer je bio zadnjih 5 mjeseci član Nadzornog odbora Ine!
Naravno da sam se (sam?) pitao, kako je mogao biti imenovan za člana NO Ine, bez iskustva u energetici? Odgovor sam dobio kada je na pitanje gradonačelnika Svete Nedjelje Darija Zurovca oko »nekog dinamičkog plana« umjesto ministra odgovorio premijer Plenković. Rekao je da je gospodin Zurovec bio član mladeži HDZ-a, i da je i on, da je ostao član mladeži HDZ-a, danas mogao biti ministar.
O dinamičkom planu niti riječi. Premijer je najdirektnije potvrdio ono što se pokušavalo desetljećima skrivati ispraznim rečenicama »kako se na pozicije biraju najsposobniji i kako stranačka iskaznica ne odlučuje«, da je jedini kriterij za izbor biti dio prave mladeži. Nisam primijetio da je još nekoga to zasmetalo. Pa i nije kada je to kod nas (p)ostalo stalno normalno, normalno što je čak u vrijeme »mraka« bilo nenormalno.
Po prirodi sam optimist, ali…
Istina da je i tada partijska knjižica negdje bila važna, ali nije bila presudna. Razmišljam, kako bi moj unuk danas bio ili ministar ili veleposlanik, samo da me je poslušao i prije 10 – 15 godina osnovao »predmladež«.
Rat u Ukrajini mi i dalje ne da mira. S društvom smo tradicionalno slavili 1. maj. Tradicionalno više zbog druženja, nego same poruke 1. maja. Rade i Remiđo svirkom rasturaju društvo. I ja imam 2-3 pjesma koje se sviđaju ekipi sastavljene od 60 + i 70 +. Ali me nekako ne ide. Ne pjeva mi se. Ne znam je li tome uzrok preležana korona ili rat. Ne ide mi ni vino.
Pratim što se događa. Iako sam po prirodi optimist, bojim se da se ipak ne ide predaleko s eskalacijom u Ukrajini.
Naravno da Ukrajini treba pomoći, ali se pitam je li oružje, pa kako još razorno bilo, baš ona prava pomoć? Pratio sam na njemačkoj TV kako do pojačanog slanja oružja u Ukrajinu željeznica nije bila predmet napada. Sada uništavaju (i) željeznicu. Pitam se i je li ukidanje svega što je rusko baš ono što sada treba provoditi? Je li otimanje imovine ruskih građana, samo jer su Rusi baš ono što nam danas treba? Iznenadilo me s kojom lakoćom je postalo krimen biti Rus, – umjetnik, Rus – sportaš, Rus – ugostitelj, Rus – bilo što, pa i Rus – bolesnik. Finska je odbila primiti na operaciju mladog ruskog sportaša (isprika jer i to je možda fake news), jer je Rus.
Stalno ponavljam i ponavljat ću dok god mogu kako su bili mudri vođe pobjednika II. Svjetskog rata kada nisu osudili sve Nijemce i Japance, već samo one izravno uključene u zločine.
Može li se oružjem pobijediti narod?
Može li se oružjem pobijediti? Iskustvo kazuje da nijedna velesila, s još tako strašnim razaranjima, nije mogla poraziti narod. Kada nisu mogli Ameri Vijetnamce, NATO Afganistance, zašto bi Rusi mogli Ukrajince? Pa ni nas nije mogla pobijediti onako moćna JNA!
Pa kada je narod nepobjediv, pitanje je može li narod pobijediti silnika? Može li Ukrajina pobijediti Rusiju? Teško zamišljam da bi mogla pasti Moskva, kao što ne može pasti niti Kijev. Može li Rusija bankrotirati i mogu li Rusi ostati bez hrane? Kada su izdržali Lenjingrad, bojim se da je to danas nemoguće. Hoće li Ukrajinci moći, uz svo oružje, spriječiti urušavanje uvjeta života i osigurati ostanak onih koji su ostali i povratka onih koji su otišli? Teško.
Slušam našu stranu kakao zamjera Rusiji jer traži da se nafta i plin plate u rubljima. Kao to je korištenje energenata u ratne svrhe, kao oružje. U mojoj, valjda, naivi pitam se, ne koristi li naša strana zatvaranje bankarskog sistema u ratne svrhe, kao oružje? Slušam…
Svi ratovi na kraju završe mirom
Do sada su svi ratovi završavali mirom pa će i ovaj. Zašto ne odmah? Imaju li oni koji vode svijet sposobnosti za racionalna rješenja ili je sve neka velika igra, u kojoj sudjelujemo, jer se bojimo da nam krokodili ne pojedu djecu. Na razmišljanje su me naveli krokodili s jedne objave na FB:
Ide tako Mujo s prskalicom po selu i prska po cesti, po kućama, po vrtovima, njivama. Ljudima je to bilo čudno pa su pozvali policiju.
Pita njega policajac: ‘Jel’ ba Mujo, što prskaš ti to uokolo?’
Odgovori mu Mujo: ‘Pa prskam sredstvom protiv krokodila.’
‘Ali bolan, ovdje nema krokodila!’, vikne policajac iznenađeno.
‘Pa naravno da nema, kad ja prskam.’
Na to reče policajac: ‘Onda ću ja napraviti da to bude obavezno. Da svi moraju prskati, jer ne bi bilo dobro da nam ovdje krokodili dođu i pojedu djecu.’
Nije prošlo dugo, cijelo selo je od Muje kupovalo sredstvo protiv krokodila i prskalo sve uzduž i poprijeko. Osnovan je i Stožer za krizne situacije koji je davao mjere i upute o provođenju i praćenju prskanja kojih su se svi morali strogo držati pod prijetnjom kazne.
Mujo se od prodaje tog sredstva za prskanje ubrzo jako obogati i postade tajkun, a k tome je još dobio i orden za zaštitu djece. Čak je i na ulazu u selo osvanula tabla: ‘Mujino selo, prijatelj djece’.
Nekome je to sredstvo koje je Mujo smućkao uništilo kukuruz, nekome ubilo kravu, nekome je dijete oboljelo od neke čudne bolesti, ali sve je to naravno bilo puno, puno manje štetno, negoli da krokodili pojedu djecu.
I nitko nije smio ništa ni posumnjati, a kamoli pitati i istraživati jer bilo je nepobitno da otkad se u selu temeljito prska, nije viđen niti jedan krokodil.
Nemam pojma kako sam povezao događaje od kadroviranja, preko korone do rata u Ukrajini sa sredstvom protiv krokodila. Možda zato jer svuda oko sebe vidim neke kako prskaju protiv krokodila. Radi li se o prvim znakovima »paranoje« ili je Krleža bio u pravu?