Vanna: Šoubiznis je igra za najizdržljivije

Vanna: Šoubiznis je igra za najizdržljivije

Na kvaliteti je da se ne da progutati, na pitomima je da se daju dati pregaziti agresivni(ji)ma. Onima koji nisu obdareni talentom Bog je dao višak talenta za preživljavanje, pa oni s lakoćom „žvaču” ove senzibilne. No prihvatite li pravila igre i naučite koristiti svoje prednosti, možda imate neke šanse

Razgovarala: Snježana Kratz

Gdje je i kako odrastala, kakav joj je bio studentski život u Zagrebu i kakva je to „mala bara puna krokodila”, ZG-magazinu govori glazbenica Ivana Vrdoljak – Vanna. Otkriva nam bi li (o)držala koncert iz dnevne sobe i kakva će biti njena obiteljska božićna priča…

Zašto volite Zagreb?

Pa Zagreb je grad u kojem živim više od trideset godina sa svojom obitelji, ali reći ću i sa – svojom karijerom.To je grad moga života i vjerojatno će tako i ostati. Tako sam oduvijek sve i zamišljala, bez obzira na to koliko bi me znali oduševiti gradovi, u kojima sam kratko boravila, na putovanjima. Mislim da mu znam mane, koje sam vremenom naučila prihvatiti. Znam mu i vrline, koje s godinama cijenim sve više. To je glavni grad naše domovine koju oduvijek volim i općenito sam sretna što je tako. Nisam ogorčena i ne mislim da je drugdje puno bolje te ne patim za nečim čega nema. Dom je onakav kakvog si ga napravimo, a ja sam sa svojim zadovoljna.

Kakvim ga se sjećate iz djetinjstva?

Iako sam do devetnaeste godine živjela u rodnoj mi Koprivnici, često bismo kao obitelj dolazili u Zagreb. Meni je bilo najuzbudljivije kada bi sestru i mene, roditelji poveli da gledamo neku predstavu, koncert, nogometnu utakmicu na Maksimiru, ili kada smo iši u kupovinu nekih „noviteta”, moderne odjeće… Tada bih uživala u šetnji Zrinjevcem, dućanima u Ilici, zamišljala sam meni nepoznate živote u tim velikim zgradama oko sebe, osluškivala sam priče iz tramvaja…

Škicala sam kako se ponašaju i oblače gradske cure, u kakve škole idu, i oduvijek sam znala da će jednom to biti i moja svakodnevica. Znala sam da ću jednom i ja uklopiti svoj život, talent i težnje u „krvotok” tog velikog, lijepog grada. Privlačilo me ostavit trag, htjela sam zaraditi pažnju i poštovanje grada kojeg sam smatrala centrom svojih interesa i ambicija. Nikada nisam mislila da nisam dovoljno dobra, znala sam da takvom gradu punom velikih i talentiranih ljudi, imam i ja što za ponuditi i čekala sam da dođe moje vrijeme.

U odnosu na Zagreb, Koprivnica je u naravi vaš „prvi” grad?

Da, naravno! Rodni grad je nezamjenjiv u svačijem životu. To je grad koji me oblikovao. Moje idealno djetinjstvo i ranu mladost sam provela tamo i sjećanja su mi nepomućeno krasna. I danas mislim da je život u Koprivnici jako kvalitetan i na neki način lagodan.Obiluje ona raznim pogodnostima i ne zakida svoje stanovnike za mnogo toga: ni na polju obrazovanja ali ni zapošljavanja. Lijepo se živi u Koprivnici.

Kakvo ste imali djetinjstvo?

Prekrasno, zahvaljujući roditeljima. Odras(ta)la sam u kući s velikim vrtom, škola, pa i ona glazbena, kao i svi prijatelji su od mene bili udaljeni pet minuta vožnje biciklom, odnosno petnaestak minuta lagane šetnje. Trenirala sam u mladosti i rukomet… Kada se prisjetim tog vremena, ponekad bih sa sestrom provela i po nekoliko dana na selu kod baka i djedova odnosno u igri s bratićima i sestričnama…

Kasnije smo nas dvije imale i super društvo, pa bismo provodili sate u izlascima, kafićima i klubovima. Kupali smo se na jezeru Šoderica, vozili se biciklima… Ma idila. Zaista, nisam bila zakinuta za ništa, iako se kaže da čovjek dalje stigne, ako zna od čega bježi nego kada zna za čim ide.Ja nisam bježala od ničeg. Samo, znala sam da centar glazbene industrije nije u Koprivnici nego u Zagrebu.

Prisjetite se malo gimnazijskih i studentskih dana…

Ma, klasika! Izlasci i glazba, frendovi koji su netom položili vozački ispit, pa su sestru i mene vozili uokolo na užas mojih roditelja. Neizostavni su bili i dolasci doma u ranim jutarnjim satima, kada s nervozom primjećujete tatinu siluetu, koja nas „čeka” na prozoru… Onda gasi(mo) svjetlo, kako ne bismo primijetile da tata nije ni oka sklopio, jer je čekao da se sigurno vratimo doma.

Inače, u školi sam bila odlikaš, iako mi tadašnji sustav usmjerenog obrazovanja po Šuvarovom socijalističkom ustroju nije davao prostora da se „razmašem”. Tu i vidim neki korijen nezadovoljstva i frustracije. Naime, u mojoj srednjoj školi nije bilo klasičnog, kao ni umjetničkog usmjerenja za razliku od danas, pa sam bila prisiljena slušati marksizam, knjigovodstvo i strojopis umjesto latinskog, povijesti umjetnosti ili francuskog.

Ipak?

Ipak mi se puno toga u životu promijenilo dolaskom na studij u Zagreb. Upisala sam studij engleskog i francuskog na Filozofskom fakultetu, i vrlo brzo shvatila da je konkurencija u svemu što me interesiralo velika, i da ću se morati dodatno potruditi ukoliko ne želim proći nezapaženo. Paralelno sa studiranjem i životom u Studentskom domu „Cvjetno” krenule su i moje veze s mladim glazbenicima moje generacije. Vrlo brzo smo se sprijateljili, pa je kombinacija ranojutarnjih predavanja i kasnonoćnih maštanja o glazbenoj karijeri, bila skoro svakodnevica.

Puno smo izlazili i plesali po zagrebačkim klubovima: Kulušić, Saloon, Sokol, The Best… Svugdje se tada puštala moderna, aktualna glazba kakvu smo i sami htjeli stvarati i na kakvu smo voljeli plesati. Nigdje narodnjaka, rekli bi ni u tragovima. Danju bih bila uzorna studentica, a noću glazbenica u usponu.

Kakva je glazba tada bila aktualna, što se slušalo? Kako se oblačilo? Kakva je bila moda kada je Vanna bila djevojka?

Oh, pa nije to bilo tako davno! Moda ko moda. Nisam baš ni imala dovoljno novaca da pratim modu onako – i doslovno. Jedva bih izdvojila neki novac, da si u nekom od butika kupim „komad(ić)” odjeće, koji bi mi poslužio za prve klupske nastupe.I to je bilo to.

Što se glazbe tiče, mene nije oblikovala rock glazba. Više pop, funk i r&b, iako znam rock opus tog doba. Kada sam bila pjevala prateće vokale u grupi Boa, svirali smo na brucošijadi ETF-a, današnjeg fakulteta računarstva FER-a i tamo sam upoznala članove nekadašnje beogradske grupe Ekatarina Velika (EKV). Neki su moji prijatelji, s tom činjenicom tada bili ozbiljno impresionirani, ali meni je bilo puno bitnije što sam upoznala Dinu Dvornika.On je bio glazbena ideja vodilja.

Oduvijek ste znali kako će glazba biti vaš životni odabir? Je li vam u odabiru poziva prije nje možda bilo na umu nešto drugo?

Roditelji su me poslali u Zagreb da završim studij za profesora engleskog i francuskog. Mislim kako bih bila solidan profesor, ali akademska zajednica ne bi puno dobila sa mnom. Volim misliti da ona glazbena jest. Oduvijek sam sebe zamišljala na sceni s mikrofonom.

U, da tako kažem glazbenom krugu iz kojeg vas se sjećam, bili su Ilan Kabiljo, ET… Ta je glazbena stavka neodvojiva od Vas. Glasovita pjesma Molitva za mir bio je svojevrsni vapaj. Čini se da je i danas aktualna, kako za unutarnji nam mir, tako i da se sve ovo sumorno i teško smiri. Kako još kratko u ovoj, tako i idućim godinama…

Da, Ilan Kabiljo je prva osoba iz glazbenog svijeta koju sam upoznala u Zagrebu. Osnovali smo bili duet, osvojili nagradu za nastup na Zagrebačkom festivalu. Stvarali smo glazbu zajedno, družili se. Puno je pomogla i njegova divna obitelj na čelu s tatom Alfijem, kojeg je bilo užitak slušati kako priča o glazbi.Ilan me na kraju i upoznao sa dečkima iz „Electro team-a”.

Isprva sam tamo samo pjevala refrene između rap dionica, na engleskom jeziku i ljudima smo se dosta sviđali. Bili smo svojevrsna klupska atrakcija među našom generacijom, ali smo prvi pravi proboj napravili s našom prvom pjesmom na hrvatskom jeziku, koju smo snimili zbog situacije koja nas je tada opterećivala, a to je bio početak Domovinskog rata i – Molitva za mir. To je bilo kasno ljeto ’91. i kao i većina ljudi mislili smo da će vapaj biti dovoljan, odnosno da vojna agresija neće dugo trajati i da će nas spasiti “veći” od nas. Bili smo u krivu, naravno, ali pjesma je odjeknula i mi smo se na neki način upisali u glazbenu kartu, nove domaće scene koja se rađala, usprkos ratnim vremenima.

Nakon „molitve” što je slijedilo potom? Tek je 12 sati, Ja ti priznajem… Hitovi i vaš osebujan glas?

Nakon pjesme Tek je 12 sati ništa više nije bilo isto za nas. Pjesma je postala megahit i mi smo uhvatili taj pobjednički niz. Sve što smo snimili bi postalo hit, ljudi su nas obožavali. Punili smo klubove gdjegod bi došli, a putovanja do nekih gradova i mjesta su često bila prava avantura. U Osijeku smo primjerice bili održali koncert, iako je sirenom bila označena zračna opasnost! Do Slavonskog Broda smo Savu prelazili skelom, a do Zadra smo dolazili preko okupiranog područja jer nismo mogli preko Maslenice.

Nastupali smo tada mnogo i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Zbog svega toga sam studiranje stavila na „pauzu” i obećala sebi i roditeljima da ću završiti započeto, čim se karijera malo primiri. Karijera se nikad nije primirila i ja sam eto prekršila obećanje.

Ali nisu vam zamjerili. Kada je o pravoj interpretaciji riječ, za vas je dovoljno samo reći Vanna. Kako se tada osjećate kao umjetnica i čovjek? Zadovoljna, sretna? Možete ljude „liječiti” svojom pjesmom i pjevanjem, posebice danas kada se u pjesmama umnogome izgubila duša. To je i svojevrsni privilegij?

Ivana Vrdoljak Vanna (Foto: Matea Smolčić Senčar)

Hvala vam na tim riječima, zaista, ali ja vam moram reći da se dugo nisam osjećala kao nekakva umjetnica. Naprosto sam mislila da se samo uspješno bavim glazbom. To je moj jedini cilj. Želim snimati pjesme po svom ukusu, ne želim biti samo glas.

Želim pružiti svoje viđenje glazbenog doživljaja, estetike, uzbudljivosti i sa sobom na scenu donosim velik dio svoje osobnosti. Svakako i odgoja, samozatajnosti ili nenametljivosti i na taj način tražim one koji isto tako život žive. Ne nudim agresiju, vulgarnost ili prostakluk jer me samu to ne privlači. Ako se ljudi u tome, pronalaze, super za mene.

Jesu li danas pjesme „obojile” elektronika, neznanje, bezglasnost za bavljenje poslom pjevača?

Možda ste nespretno upotrijebili riječ elektronika, jer ona je sastavno „pomagalo” u stvaranju glazbe, ako baš niste totalno zapeli u vremenu Woodstocka. Ja inače volim elektronsku glazbu koja obilježava plesnost. Volim takvu vrstu produkcije i ne degradiram ju u odnosu na violine i gitare. Stvar je aranžmana i inteligentnog i uključivog producenta, a takve cijenim najviše. Ako mislite na pjevače koji po vama nemaju glasa a ipak pjevaju…

Da, na takve.

Moram vas razočarati, nikad nije bilo, a niti neće biti dovoljno samo lijepo pjevati. To bi trebao biti preduvjet, ali – nije. Ponekad su ljudi koji jedva intoniraju, ekspresivniji od onih koji imaju apsolutni sluh. Ponekad osrednjem pjevaču, u krilo doleti hit pjesma, a oni koji pjevaju tri oktave jedva nalete na osrednji pjesmuljak.

Znači, sve je reativno. Što se sve danas (pro)našlo u hrvatskoj glazbi? Je li postala, simbolički rečeno mala bara puna krokodila?

Život je sam po sebi „mala bara puna krokodila”, a šoubiznis je igra za najizdržljivije, za one koji se(be) ne daju pregaziti. Ja se ne zavaravam – tako je oduvijek i svugdje. Otpornost i talent za preživljavanjem kojeg steknete u svojoj „maloj bari” vam pomogne da preživite i na velikom moru. Ako već pričamo u metaforama, problem je što na tom velikom moru ne razumiju jezik na kojem ja pjevam, nije problem što se ja ne znam potući s krokodilom.

Hoće li potonji progutati kvalitetu, jer silna je ponuda svega i svačega?

Na kvaliteti je da se ne da progutati, na pitomima je da se daju dati pregaziti onim agresivni(ji)ma. Problem je u tome što su oni talentirani često i tankoćutniji i senzibilniji pa nemaju taj potrebni killer instinct. Onima koji nisu obdareni talentom Bog je dao višak tog talenta za preživljavanje, pa oni s lakoćom „žvaču” ove senzibilne. Prođe neko vrijeme dok to ne shvatite, ali ako shvatite i prihvatite pravila igre i naučite koristiti svoje prednosti, možda i imate neke šanse.

Koliko smo se u svakom pogledu srozali? Ponajprije moralno, pa nadalje?

Ah, pa možda ne moramo biti toliko depresivni, bar ne u ovo doba. Ne treba proklinjati tamu već upaliti svijeću, zar ne? Ponekad je najviše što možete dobroga učiniti, da svojim primjerom pokažete kako vi mislite da treba. Ako nikom drugom, onda svojoj djeci.

Ima i tu nečega, da. Ipak, vama nije potrebno da svoje interpretacije podupirete obnaženošću ? Možda ćete reći – „tko voli nek izvoli”, no nije li pjesma u prvom planu, kada govorimo o kvaliteti?

Osobno nikada nisam shvatila vezu između obnaženosti i uspješnosti neke pjesme, to je mamac za medije, za početak .Oni vole pisati i slikati guzice i sise”, kako bi to jezgrovito rekli TBF-ovci. Koliko god golotinje bilo, pjesma neće zbog toga biti bolja. Ali valjda zbog medijske eksploatacije izazove veću znatiželju među ljudima, što i dalje ne daje pjesmi kvalitetu.

U drugom slučaju u prvi plan dolazi „prednjica” i „stražnjica”, a pjesma se negdje putem izgubi, nije li tako?

Nije tako. „Guzice i sise” su ti krokodili koji vas žele sažvakati ako im se date. Iako, ženama je oduvijek teže u šoubiznisu, pa se snalaze kako god umiju i znaju. Nekad to i nije baš dostojanstven način. Naravno, i ja sam veliki obožavatelj lijepog i atraktivnog i znam da je to sastavni dio scenske ponude, ali mislim da razlikujem privlačno od vulgarnog. Mnogi ne.

Ako ljudi dobivaju ono što traže i žele, pa kakva nam se to dogodila kolektivna želja?

Ne postoji kolektivna želja, imate slobodu slušati i gledati što želite, ne dajte se zavaravati.

Hvala na savjetu. Koju glazbu osobno volite slušati? Pripremate li što svojoj publici, bez obzira što nam korona uvelike otežava svakodnevicu?

Bitno mi je slušati aktualnu glazbu, samo se povremeno okrenem i malo dublje udubim u ono što već znam. Nisam pretjerani nostalgičar i zagovornik teorije da je sve otprije bilo bolje. Možda i je, ali se neće vratiti. Treba osluškivati vrijeme u kojem jesmo i zato ja i smišljam neke nove pjesme. Korona me zasad nije osujetila u tome.

Biste li za svoje štovatelje održali koncert da tako kažem iz dnevne sobe”?

Ne, mislim da ne bih, jer to nije ni sjena pravog koncerta. Smisao šoubiznisa nije nečija dnevna soba. Pozornica je za mene sveto mjesto i zbog privremene opstrukcije ju ne planiram zamijeniti dnevnom sobom. Uskoro će, vjerujem, doći opet vrijeme koncerata i sve ćemo si mi kompenzirati.

Objavili ste nedavno novu pjesmu u čijem spotu se pojavila i vaša kćer Jana. Kako to? Naime, poznato je da obitelj čuvate od očiju javnosti?

Tih četiri minute pjesme Puna memorija su moje autorsko djelo, moja priča, moja stvar i vizualna realizacija je također takva. Sve je to vrlo osobno i moja kćer je na to pristala. Nije to medijska priča nego glazbena.

Kako se čuvate od korone, to je danas nezaobilazno pitanje?

Kao i većina, radim sve kako su nam rekli da treba. Nisam pametnija od liječnika i ne vjerujem u teorije zavjere, pa se ni ne opirem preporukama stožera. Ipak, nisam zatvorena u kući, moj ionako ugroženi posao mi to ne dozvoljava i zato kontaktiram poslovno s ljudima i obavljam stvari nužne za život i karijeru. Ako se već moram zaraziti, nadam se da me neće udariti jako.

Kako glazbenici preživljavaju i proživljavaju ovo pandemijsko doba ? Trošeći ušteđevinu?

Upravo tako. Imam sreću pa moj izvor prihoda nije samo koncertna djelatnost kao što je to mnogima. Naime, ja sam i autor pjesama, ali kolegama koji žive samo od izvedbene djelatnosti ovo je užasan period i možda će neki biti prisiljeni promijeniti posao i zaboraviti na život kakvog su dosad živjeli. Ljudi su ponosni i hrabri i ne izlaze zbog toga na ulice i ne ucjenjuju Vladu. To nije naš DNK.Time je njihova muka i žrtva vrijedna poštovanja ili bar empatije koju rijetko dobivamo.

Može li ovo vrijeme biti svojevrsno nadahnuće, da čovjek negdje iz svoje nutrine iznjedri kakve stihove?

Naravno, kreativnost kod ljudi je malo žilavija od virusa.

Blagdansko je vrijeme, nekada bi rekli vrijeme mira i ljubavi. Je li nas sve skupa ova pandemija promijenila da smo se možda okrenuli onoj biblijskoj „ljubi bližnjega svoga”, dodala bih – i čuvaj ga? 

Ah, ljudi vole misliti da su baš takvi. Da u kriznim vremenima pokazuju svoje lijepo i plemenito lice, ali često svjedočimo da tome nije baš tako. Možda je u početku i bilo te empatije i univerzalnog čovjekoljublja, ali nekada je možda dovoljno samo preživjeti i ne raditi nikome nikakvu štetu. Možda si ne treba davati velike zadatke, samo naprosto nosite tu masku redovito i ne glumatajte da ste jači i pametniji od drugih, i da za vas upute liječnika ne vrijede.

Kakav (ipak) u svemu ovome Božić pripremate svojoj obitelji? Osim onog da je uistinu zdrav?

Imam sreću da smo za sada svi zdravi. Za nas je i Badnja večer vrlo bitna i svečana. U obitelji imamo i malu unuku na čije ushićenje zbog poklona pod borom itekako računamo. Bit će i finih ribljih specijaliteta na Badnjak, a Božić će ove godine biti itekako okrnjen, jer nam moja sestra i majka neće doputovati u Zagreb na puricu i mlince.

Hoće li Vannin dom zamirisati božićnim kolačima? Kakva će vam biti božićna priča?

Božićne kolače tradicionalno radi moja moja mama, a i sestra koja ih je upravo ovih dana dopremila u Zagreb. Bor na Badnjak kiti kćer iz spota, sviraju božićne pjesmice i zapravo je to vrlo tradicionalna božićna priča.

Jeste li imali prigodu vidjeti „živi” li vam kvart u prazničnom raspoloženju ili je blještavilo i svjetlost „ostavljena” tek da je ponaosob doživi svatko od nas?

Rekla bih ovo drugo, ali sam sigurna da bar jednom možemo svi skupa preživjeti bez komercijalnog božićnog glamura i razmisliti o smislu Božića i biti sretni s onim što u ovom trenu jedino imamo – obitelj i zdravlje.

Kojom najdražom božićnom pjesmom slavite Isusovo rođenje?

Sve su mi podjednako drage. Zaista, naše tradicionalne najprije, a onda i božićni evergreeni.

Komentiraj

*