“Valjda će se u našem vremenu naći neki Noa koji će sagraditi lađu spasa”

Josip Botteri Dini: »Smrt umjetnosti, dobroti, ljepoti, uzvišenosti, svetosti, duhu, estetici! To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća«

Razgovarao: Miroslav Pelikan

Akademski slikar Josip Botteri Dini, istaknuti je hrvatski likovni umjetnik, već niz godina ponajbolji sakralni umjetnik. Autor kompleksnog i impresivnog opusa, koga je izlagao diljem svijeta i u domovini na brojnim samostalnim izložbama.

Gospodine Botteri, kako nastaje umjetnost?

Cvrčci neumorno cvrče u mojem dvorištu podno Marjana. Vladimir Nazor je zauvijek opisao tu Božju glazbu u svojem podnevnom ditirambu. I tako nas obvezao poštovanju čudesa, koja nam u svako doba dozivlju u svijest Stvoritelja. Ako kome pripada svaka čast, pohvala i slava, onda je to vječnom nepokretnom pokretaču.

U tim akordima i ritmovima, bojama i zvukovima kriju se izvori umjetničkih zanosa i rađaju se novi umjetnički svjetovi. Mi ništa ne prepisujemo ili preslikavamo, ali ako osjećamo uronjenost u integralno stvorenje prirode, sa svim bićima, mi po volji Stvoritelja i po nadahnućima Duha Svetoga nastavljamo u svojim djelima ostvarivati Stvoriteljev plan, da sve uvijek bude novo. Da bi sve bilo novo u evanđeoskom smislu, potrebni su žrtvovanje, dobre namjere i čista ljubav.

U ovakvom okviru nastaje uvijek ono dobro i lijepo za čime teži svaka umjetnost. Tako preskočimo kao, blago rečeno »nepotrebne« tolike samorazarajuće ili antiestetičke trendove, koji poput pošasti haraju svjetskim pozornicama i suvremenim sredstvima komunikacija, u čežnji uništavanja svake harmonije i konstrukcije.

Što je ključno za umjetnost danas?

Smrt umjetnosti, dobroti, ljepoti, uzvišenosti, svetosti, duhu, estetici! To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća. Valjda će se naći neki Noa u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa.

U vremenu anarhije koja davi i demokraciju, svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti. Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija, koji su se davno već pokorili tim »trendovima«, kao i većina galerija i muzeja, sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.

A za budućnost?

Za budućnost valja sačuvati pošten odnos prema umjetnosti kao čudu koje se događa među ljudima po Božjim darovima, a ne po našoj volji. Mi sudjelujemo i žrtvujemo sve svoje snage da bi ostvarili one ideje koje k nama stižu iz Platonova svijeta ideja.

Ovaj tekst je izvadak iz mojeg dnevnika kojega ne pišem redovito jer i za njega valja imati vremena. Ali kako mi se često učini da nemam dovoljno vremena za ostvariti sve što želim, u mnogočemu ostajem dužan, tako i mojem dnevniku. On bi mogao biti, ali samo na preskoke, kako je i nastajao. Od davnina vrijedi ona Vergilijeva izreka FORSAN ET HOC OLIM MEMINISSE IUVABIT (Možda će nam jednom biti prijatno i ovoga da se sjetimo). Taj usklik i mene opomene ponekada kada mi se čini da je šteta da događaj, raspoloženje ili misao zaslužuju sjećanja na njih, a nisu zabilježeni.

I nasuprot svim teškoćama kroz koje prolazi civilizacija, pogotovo ova pandemija pošasti svi smo dužni živjeti potpuno kao i uvijek, dušom i tijelom u samoćama ili zajedništvu, oprezni i brižni, ali u svemu dosljedni. Plemenitost, čestitost, marnost, urednost, opreznost, strpljivost, poslušnost, zauzetost, umjerenost i velikodušnost, odlike su čovjeka kulture i duha.

Što bi željeli savjetovati mladim umjetnicima?

O načinu likovnog govora se može raspravljati. Međutim, svaki umjetnik govori uvjerljivo isključivo kroz vlastiti jezik. Ta vlastitost najveći je doseg do kojeg dovodi dugotrajnost i zatim dosljednost.

Akademik Matko Peić koji je bio veliki povjesničar umjetnosti, književnik, likovni kritičar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, napisao je: »Likovni umjetnik od prirode ima dar da se pred motivom ne izgubi,nego da ga pomoću crte,boje,volumena prevede u likovno djelo.« Na drugom mjestu govori o različitim likovnim konceptima. Meni je posebno prikladan pojam likovnog govora kojeg je nazvao »linearni koncept«.

U mnoštvu spisa i tekstova o umjetnosti važno je pronaći ono što nam je blisko. Bit ćemo jači i sigurniji kada među tolikim likovnim pojavama pronađemo duhovne i koncepcijske srodnike. Kada kažemo za sebe ili druge da se tražimo, upravo se o tome i radi. Nije dobro biti niti »žrtva« takvog pronalaska, ali bit će lakše i sigurnije stvarati. Otkriti vlastitost, onu unutarnju neponovljivu i samo tebi danu sklonost i osjetljivost na kojoj možeš graditi svoju viziju i opstati u njoj, bez sumnja u promašenost ili u bilo kakvo epigonstvo.

Umjetničko stvaranje može se odvijati svakodnevno. Bilo bi to veoma dobro. Dokle god je čovjek u mogućnosti, dokle god nije iscrpio svoje unutarnje vrelo i onaj potrebit žar, pa i veselje za novim djelom, bilo bi dobro nastojati. Vidio sam jedan crtež konja koji je u bolnici nacrtao veliki hrvatski kipar Branislav Dešković. Crtež je bio snažan i ekspresivan. Na njemu je uz rub pisalo »Posljednji škic Branislava Deškovića«. Ne znam gdje je završio. Bilo je to u jednoj privatnoj zbirci, koja je rasuta.Ta skica govori o umjetničkom stvaranju, do posljednjeg poteza, daha.

Umjetnik duhovno ne može biti umirovljenik. Duhovno zvanje ne završava. Poput bakljonoše, on trči svoju dionicu osvjetljavajući put drugima.

Čovjek u današnjem globalnom selu…

U našem životu civilizacija je umorna. Čovjek je danas svakodnevno izudaran množinom loših vijesti. Sve što se događa u svijetu pljušti putem sveprisutnih medija po našoj svijesti, ulazi u obitelj, u život i onemogućava životnu radost, koja je najvažnija i najprivlačnija označnica čovjekova puta.

Postavlja se pitanje izolacije od nepotrebnih spoznaja. Mislim da smo i žrtve nepotrebnih vijesti,u mnogim slučajevima i nesposobnih ljudi za javnu politiku širom svijeta, a nažalost i često u domovini Hrvatskoj.

Zbog takvih činjenica i kultura trpi neadekvatne prilike u nastojanjima onih koji su pozvani osiguravati kulturni identitet uvijek novim stvaranjem, ne dopuštajući da dođe do prekida i praznina u životu umjetnosti.