“Uređenje novog svijeta ne smije biti prepušteno kapitalu”

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa urođenim pogreškama, ili će svijet podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo?  Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

U Europskom dom u u utorak je predstavljena nova knjiga Zdravka Mršića  – „PODJELA ZAPADA – prostorna država i otvoreno društvo“.  Ovaj analitičar društvenih, političkih i gospodarskih zbivanja tim je povodom održao predavanje Globalni svijet bez globalnog čovjeka čiji dio prenosimo.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Međutim, nakon raspada Svetog rimskog carstva, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca. Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli.

Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin.

Nasrtljivo „otvoreno društvo“

Nakon suzbijanja Reformacije, protestanti su ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD.  Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast našli su se pred nerješivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Materijalno ispred kulturnog

Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka.

Posljednjih desetljeća, čovjek je kao vrsta počeo nazadovati. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima.

U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali ono nije korisno čovjeku kao vrsti. Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta, drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije, a treću je začeo Ignacije Loyola.  Sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh. Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. „Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor i ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?)

Globalizacija kao nova prilika

Globalizacija je donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je, međutim,  stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.