Umro Stjepan Radić, košarkaši osvojili srebro u Barceloni

U ranoj mladosti Radić je mnogo putovao i proučavao narodni život i seljačko gospodarstvo. Tada se odlučio posvetiti politici ili, kako bio on rekao, da će učiti i braniti svoj narod

Dogodilo se na današnji dan, 8. kolovoza:

Košarkaši su se plasirali u finale gdje ih je čekala moćna reprezentacija SAD-a, glasoviti Dream Team u kojem su igrale najveće NBA-zvijezde. Upravo je zbog prvog nastupa američkih profesionalaca iz NBA-lige na olimpijskim igrama košarkaški turnir u Barceloni bio u središtu zanimanja svjetske sportske javnosti

1910. – U Barceloni s nenavršene 24 godine u bolnici za siromašne umro hrvatski pjesnik, dekadent  Janko Polić Kamov, kojeg se

često nazivalo i najstrašnijim hrvatskim pjesnikom i vitezom crne psovke. Bio je problematičan za vrijeme školovanja; promijenio je nekoliko škola u raznim gradovima, i na kraju nikada nije završio školovanje. U Zagrebu je javno pušio na ulicama, pio po birtijama i posjećivao javne kuće, čime je zgražavao tadašnju javnost.

Zbog sudjelovanja u protutenkovskim prosvjedima i sukobima s policijom osuđen je na zatvor, što u njemu budi vjeru u narodnu svijest, ali i želju da ode iz domovine, pa do kraja života putuje po Europi i povremeno se vraća u Zagreb. U Veneciji je napisao roman Isušena kaljuža, pripovijetku Skepsa napisao je teško pogođen bratovom smrću, u Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevice.

U Zagrebu objavljuje zbirke pjesama Psovke i Ištipana hartija te dvije dramske studije: Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost, jer je u svojim djelima imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, bile su pune erotizma, socijalne satire i sarkazma. Tekstove s putovanja objavljuju mu novine Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila. Godine 1910. otišao je u Barcelonu, tada najmoderniji europski grad  i ondje je i umro.

1928. – Od posljedica rana zadobivenih u atentatu u Zagrebu preminuo Stjepan Radić. Rodio se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete u siromašnoj seljačkoj obitelji u selu nedaleko od Siska, u Trebarjevu Desnom.

U ranoj mladosti Radić je mnogo putovao i proučavao narodni život i seljačko gospodarstvo. Tada se odlučio posvetiti politici ili, kako bio on rekao, da će učiti i braniti svoj narod. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u jesen 1895., osuđen je zajedno s dvadesetak studenata zagrebačkoga Sveučilišta, s kojeg je dvije godine prije toga isključen. Zatim je studirao, ili pokušavao studirati, u Pragu, Parizu, Budimpešti, Moskvi i drugdje. Ujedno uči jezike, upoznaje političke prilike i političare.

Godine 1904., zajedno s bratom Antunom, osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku te premda je Radić težio sveslavenskom ujedinjenju, 1918. se izjasnio za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske jednakopravnosti. Tražio je da se buduća država uredi na federativnome načelu, istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Otada počinju pritisci i progoni nad njim.

Godine 1925. svoju će stranku, koja se tada zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dovesti do toga da prizna monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav. Radić ulazi u Vladu, a stranka ponovno mijenja svoje ime u Hrvatsku seljačku stranku, ali je već dvije godine poslije ponovno u opoziciji. Tada sa Svetozarom Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju i traži reviziju ustava.

U proljeće 1828. Radić dobiva mandat za sastav vlade, no opstrukcija radikala ruši njegove planove. Bilo je jasno da su suprotnosti, koje su prožimale cjelokupan život stare Jugoslavije, toliko narasle da bi za njihovo rješavanje trebali radikalni zahvati. Odnosi u Skupštini postaju tih dana sve napetiji, a za nesporazume se okrivljuju prvaci HSS-a. Tada se počinju širiti glasine o potrebi likvidacije Stjepana Radića.

Radikalski poslanik Puniša Račić 20. lipnja 1928. pucao je u Skupštini u poslanike HSS-a. Teško je ranio Stjepana Radića, a ubio je njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Zločin u jugoslavenskoj skupštini naišao je na zgražanje cijelog civiliziranog svijeta, a kada je 8. kolovoza od zadobivene rane Stjepan Radić umro, njegov posljednji ispraćaj pretvorio se u prosvjed protiv režima. Kasniji događaji pokazali su da je Puniša Račić imao moćne zaštitnike na dvoru, ali jednako tako da njegov revolver nije mogao riješiti sudbonosne političke probleme stare Jugoslavije.

1992. – Na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni hrvatska košarkaška reprezentacija predvođena kapetanom Draženom Petrovićem osvojila je srebrnu medalju igrajući finalni turnir protiv glasovitog američkog Dream Teama. Barcelona je za hrvatske sportaše bila dvostruka “bitka”: prvo za pravo nastupa koje im je pripalo priznanjem HOO-a (17. siječnja 1992.), a potom i “bitka” za osvajanje odličja.

Košarkaši su se plasirali u finale gdje ih je čekala moćna reprezentacija SAD-a, glasoviti Dream Team u kojem su igrale najveće NBA-zvijezde. Upravo je zbog prvog nastupa američkih profesionalaca iz NBA-lige na olimpijskim igrama košarkaški turnir u Barceloni bio u središtu zanimanja svjetske sportske javnosti.

Evo kako su igrali hrvatski košarkaši: u prvom dvoboju “A” skupine lako su pobijedili Brazil, 93-76, izgubili od SAD-a 70-103, svladali Španjolsku 88-77, Njemačku 99-78 i Angolu 73-64. U četvrtfinalu protiv Australije, naši su košarkaši pobijedili s visokih 98-65, ali se zato prava drama zbivala u polufinalnom dvoboju protiv momčadi ZND-a (Zajednica Neovisnih Država, nastala raspadom Sovjetskog Saveza). Samo minutu prije kraja košarkaši ZND-a vodili su šest koševa. Dino Rađa smanjio je na 70-74, a igrači ZND-a nisu uspjeli realizirati napad.

Toni Kukoč je 30 sekundi prije kraja tricom vratio Hrvatsku u utakmicu i smanjio na 73-74. Devet sekundi prije kraja, lopta je bila u rukama našeg kapetana Dražena Petrovića, nad kojim je učinjen prekršaj. Legendarni je kapetan iz dva slobodna bacanja postavio konačni rezultat, 75-74, i odveo hrvatske košarkaše u finale s ekipom SAD-a. Izvanredna košarkaška utakmica, u kojoj je u jednom trenutku Hrvatska vodila 25-23, završila je pobjedom SAD-a 117-85 i bila je uvod u veliku hrvatsku sportsku bajku koja je tek počela.

Prvi hrvatski sportaši koji su primili olimpijsko (brončano) odličje u Barceloni bili su Goran Ivanišević i Goran Prpić, treći u konkurenciji parova. Nakon toga je i Ivanišević u pojedinačnoj konkurenciji osvojio brončano odličje. Ivaniševićeva brončana medalja prvo je pojedinačno olimpijsko odličje za neovisnu i samostalnu Hrvatsku i zauvijek će biti upisano u našu noviju sportsku povijest. Za taj je pothvat Goran morao na zemljanoj podlozi stadiona Vall d”Hebrona igrati punih 14 sati i šest minuta.

117. – U današnjoj Turskoj umro rimski car Trajan. Vladao je od 98. godine i za njegove je vladavine Rimsko Carstvo zauzimalo najveće područje. Poznat je i po gradnji cesta i prvi je od posvojenih careva (97. godine posvaja ga car nerva). Nakon njega na vlast dolazi Hadrijan.

1786. – Na Mont Blanc (4810 m) penju se prva dva planinara (lovac i liječnik), što se smatra početkom planinarstva u Europi.

1963. – Razbojnička banda predvođena Ronaldom A. Biggsom opljačkala je poštanski vlak na pruzi Glasgow – London. Ukrali su rekordnih 2,6 milijuna funti. Počinitelji su uhvaćeni, ali bez novca; Biggs 1965. bježi u Brazil, a 2001. godine dobrovoljno se vraća u domovinu, gdje ga odmah zatvaraju.  (zg-magazin)