Ukrajina i rusko-američka kriza

Promišljanja amatera povijesti

(Foto: Američki predsjednik Joe Biden tijekom telefonskog razgovora s ruskim predsjednikom Vladmirom Putinom / Izvor: Bijela kuća, javno vlasništvo / Wikimedia Commons)

Nakon Drugog svjetskog rata SAD je bila san najvećeg broja građana svijeta i to opravdano. Sve dok i ona nije promijenila svoju ćud i navike, kao prethodno Europa. Pojavile su se nove želje i htijenja, pojavljuje se sebičnost i samouvjerenost da u svemu odlučuju, s većim pravom na to od svih drugih

Branko Holzer

Primjer djelovanja političara i medija je izjava g. Andreja Plenkovića od 14. veljače 2022. da NATO nije nikome prijetnja! A istovremeno je u Split doplovio jedan od najvećih nosača s natrpanom palubom aviona, kojega je i posjetio. Kao da su svi retardirani i vjeruju da je g. Plenković posjetio neku bonvivansku „krstareću“ jahtu koja nikoga ne ugrožava u Jadranu.

Ali kada bi slučajno započeo rat, tamo negdje, zar bi avioni na „krstarećoj“ jahti i krstareće rakete na tom valjda turističkom brodu u splitskoj luci ostali u hangarima? Ili se možda čini mogućim da se neki ruski avion ili raketa „zaleti“ k nama i udari negdje iznad Klisa? Kako se čini, možda nas NATO ne ugrožava, ali tko to onda radi?

Usporedbe događaja daju bolje uvide na stvari

Stanje i situacija prema medijima je veoma drastična, ali uvijek ima razlika ovisno o komentatorima ili stajalištima. I opet se vidi da je prozapadna indoktrinacija samohvala i vjerovanje u dosege „svoje“ demokracije nešto prevažno i danas još nedostižno za one s „istoka“, a činjenica jest da se dijela rezultata te i takve demokracije neki iz istih zemalja srame.

Uz ovakvu demokraciju idu dvije digresije. U Europi je još 1962. ili 1958. g. postojao zoološki vrt s kavezima „crnim“ ljudima iz Afrike. Na londonskom stadionu Wembley su pak na primjer na Carskoj izložbi 1925. milijuni zurili u „ domoroce“ dovedene iz kolonija, itd. (Provjeriti na Wikipediji!) I to baš u prijestolnicama europske demokracije!

Spočitava se i onima s „istoka“, naročito u vezi sa Staljinom i gulazima. A što bismo trebali time dobiti? Ništa i svašta, ovismo o tome tko i što otvara. Istina se sve više skriva građanima, naročito onda kad je to najvažnije. Putem neistina i interesima najmoćnijih ostvaruju se ciljevi onih najbogatijih, uz pomoć instaliranih političara, a najviše pozicije donose najviše neistina. Sjetimo se tzv. koalicije partnera 1991.g. i tzv. prvog Zaljevskog rata i navodne obrane tzv. nacionalnih interesa u Iraku.

Naknadna isprika SAD-a i Velike Britanije

Slično je bilo i u drugom Zaljevskom ratu 2003.g. temeljem lažnih i netočnih nalaza koalicije da postoje bojni otrovi opasni za SAD, Veliku Britaniju i druge!? Mnogi, baš iz SAD-a i Velike Britanije na čelu s premijerom su se naknadno ispričali da su pogriješili – i nikome ništa. A iza tih ratova ostale su „pustinje“ na mjestima gradova, prepolovljen broj stanovnika, stotine tisuća mrtvih, a preostali teško žive. Zanimljivo je i to, kad se pojavila corona, vrlo brzo su demokrati sa zapada za to osudili Kinu. Niti danas građani ne znaju o čemu se radi, ali nema isprike zapadnjaka Kini, još!

Događale su se i neke koincidencije, a možda je najzanimljivija i najčudnija ona da se prvi Zaljevski rat odigravao baš u vrijeme perestrojke i otvaranja SSSR-a svijetu, 1991. g. Planeri tih ratova su možda zaključili da SSSR-u stanju perestrojke 1990. i 1991. g., pa i 2003.g. nije spreman i neće se angažirati uz te ratove. I opet su sve to vodile SAD i Velika Britanija, dok EU još ne zna što bi. Dolaskom g. Bidena se vjerovalo da dolazi i neki novi mir i logika, neko poštenje u svijetu, jer se svijet i bez ratova u četiri godine prije njega počeo „ljuljati“. Sada se čini jasnim da Biden ne može učiniti ništa.

Jučerašnja povijest je sve sličnija onoj od prekjučer

Zanimljiva je povijest baš Rusije i Europe. K tome se pridružila i povijest američkog kontinenta dosta davno, a posebno SAD-a, ali tek značajnije prije stotinjak godina. Neće se raspravljati sada tko je otkrio Ameriku, a tu ima novosti.

Ulaskom SAD-a u Prvi svjetski rat pri kraju i završetku ta je povijest aktualizirana. Nijemci kao začetnici rata su promovirali jedno nisko i nedostojno gledanje nekih naroda i država kao „niže rase“ koje treba porobiti i pobiti. To i nije bilo prvi put u Europi, posebno prema Carskoj Rusiji, a spominju se svi Slaveni i drugi. U Europi se razvijao poseban strah, zebnja i mržnja od navodnog narastanja ruske, još carske moći.

Inducirao se strah od navodne ruske zime u toj ogromnoj zemlji, ali strah od jedne strašne životinje, kao paradigme tog straha, od tzv. ruskog medvjeda. Prikaz straha zapadnjaka od zime i medvjeda navodno potječe od Napoleona prije početka i tijekom rata protiv Rusije oko 1812.g. Koristilo se grafičke i likovne prikaze takvih stajališta, a danas postoje crtarije i grozne slike kako ruski medvjed napada samog Napoleona i njegove „ugrožene“ vojnike, ali koji se ipak hrabro bore. A zima se bijeli svuda okolo, dok njegovi junaci napadaju Rusiju i navodno pobjeđuju.

Navedeni strah se lako pretvarao u mržnju, a pokušavalo se i hrabriti svoje vojnike i građane kod kuće, jer je rat okretao leđa Napoleonu i tragično završio. „Nestalo“ je oko 800.000 Napoleonovih vojnika s kojima je krenuo na Rusiju; Francuza oko 450.000, ali i onih iz Austrije, Poljske, Njemačke sa svim svojim pokrajinama i državicama, Italije i Napolitanaca. Vratilo se samo oko 25.000 vojnika odnosno 3-4 %! Tako povijest kaže. Tada je profitirala Velika Britanija, kako se čini.

Ratovi naši svagdašnji, posebnog 20. stoljeća

I dogodio se opet stari-novi Drugi svjetski rat, istih onih koji su već jednom napadali i onih poraženih, ali i SAD-a, koje su svojim sudjelovanjem i moći na sreću sve „poravnali“. Ali, ovaj puta stvarni pobjednik nisu bile samo SAD, nego i tadašnja tzv. crvena Rusija. Svi drugi to nisu bili niti su mogli tvrditi, ali su se hvalili svojim uspjesima, što je djelomično i razumljivo. Kako se čini, Zapadna Europa i ta demokracija, a naročito Velika Britanija nije nikada oprostila Rusiji tu pobjedu, naročito ne crvenoj Rusiji, SSSR-u!

I o tom ratu vladaju različite priče, pogrešna zaključivanja, netočne informacije i nadmudrivanja. Tko je više dao pobjedi nad kukastim križem, tko nad „probuđenim“ svetim Rimskim Carstvom, kojeg je ponovo htio utjeloviti Hitler i Njemačka, a nekad je to bila carska Austrougarska monarhija i koju je Napoleon svrgnuo početkom 19. stoljeća, a SAD i Rusija ga skinule iz historije 1918.g., navodno za svagda.

Malo tko uz Drugi svjetski rat spominje pojavu onih navedeni strahova iz Francuske i Njemačke iz Prvoga svjetskog rata i u cijeloj zapadnoj Europi. Strahovi od zime i velike, sada crvene Države i onog polarnog ili ruskog medvjeda itd. I Hitler je plašio Nijemce time, ali je istovremeno naveo dio tzv. demokratske Europe na skriveno priželjkivanje, kako će te njihove strahove riješiti sam Hitler. Ratom naravno, za sebe, ali i za njih .A stvarno se radilo o njihovoj želji da Hitler uništi Rusiju, tu narastajuću konkurenciju velike nacije i države.

SAD i SSSR dali najveći doprinos u porazu sila Osovine

Sjetimo se držanja Francuske i Engleske još do 1940.! Naravno, prevarili su se da će Hitler učiniti nešto za njih. SAD je ušla u rat i riješila je sve to za cijeli svijet s najjačim partnerom tada, a to je bio Staljin i Rusija – SSSR. Ma što mi danas mislili o tome. Čast Churchillu i njegovim govornim istupima ohrabrenja svoje nacije prilikom napada Njemačke na Veliku Britaniju. Ali su to bili istovremeno i pokušaja pranja nečije savjesti zbog neobranjenog povlačenja britanske i dijela drugih armija preko Kanala, uz velike pogibije desetina tisuća vlastitih vojnika.

A tu je i „predaja“ Hitleru Poljske i Čehoslovačke itd. Ali se nitko drugi ne može hvaliti niti približno kao SAD i SSSR i današnja Rusija u tolikom doprinosu uništenja pošasti hitlerizma.Taj su doprinos platili milijunima života svojih građana – boraca!

Osim ponavljanja, povijest se i mijenja

Nakon Drugog svjetskog rata SAD je bila san najvećeg broja građana svijeta i to opravdano. Sve dok i ona nije promijenila svoju ćud i navike, kao prethodno Europa. Pojavile su se nove želje i htijenja, a neke su im karakteristike postale sve lošije, pojavljuje se sebičnost i samouvjerenost da u svemu odlučuju, s većim pravom na to od svih drugih.

Idući tim putem postali su svjetski policajac i čuvali svoje granice i tzv. strateške interese desetinama tisuća milja od svoje države, kažimo ponekad i u tuđem dvorištu. Kakve se to granice i zašto čuva, odnosno tko je od toga najviše profitira (jer o tome se zapravo radi)?

I onda iznenada, nakon dva velika rata i Oktobarske revolucije, pojava perestrojke u SSSR-u je najvažniji događaj 20. stoljeća. Perestrojka i g. Mihail Gorbačov učinili su time najveću pozitivnu ulogu i događaj u svijetu. To je bilo uzrokom iznenađenja i kasnijih frustracija najrazvijenijeg svijeta koji je smišljao desetljećima načine zaustavljanja razvoja i napretka SSSR-a. Ono isto što se čini danas Indiji i Kini. Razvoj svijeta je nezaustavljiv. Sve zbog svojeg straha da ih netko ne pretekne u nečemu i preuzme njihovu „važnost“.

Sebičnost Zapada

Sebičnost na Zapadu postala je veoma brutalna. I onda se dogodila promjena demokracije, prvo u zapadnoj Europi. Nju više nitko nije kontrolirao, samo su pitanja profita ostala važna. Takvi procesi započinju i preko Atlantika. I onda iznenada, 1991.g. pojavljuje se taj veliki čovjek, Gorbačov, zadivivši i istovremeno posramivši čitav svijet, a naročito najglasnije demokrate i demokracije.

On je zaslužio svu pažnju svijeta, jer je omogućio „rastavljanje“ druge nuklearne sile svijeta, SSR-a, bez tenzija ili uvjeta uz određenu logiku stvari za to. Bez ičijeg nagovaranja ili zbog nekih ugroza, ali baš protiv ugroza.

Takva dobronamjernost se nije doživjela nikada do sada u povijesti, koju zločesti nazivaju naivnošću, a prevaranti dijele i teške uvrede. Zar je g. Gorbačov mislio time ili mogao nekoga ugrožavati? To nije moglo biti. Je li mogao nešto skrivati od svojih tadašnjih zapadnih partnera koji su njega i SSSR, dijelom izigrali? To se danas dobro zna, ali Zapad ne priznaje.

EU priziva NATO i SAD

Nasuprot izvješćima medija i involviranih država, cijela priča oko situacije Ukrajine, Rusije, Europe i SAD-a može izgledati drugačije. Ukrajina ima pravo biti svoja i samostalna, ali od 1991. g. to ona sama nije ostvarila. Europa priziva tajno i javno NATO i SAD da „vadi kestenje iz vatre“ za njih, jer se boje sami učiniti nešto drugo ili su nesposobni! Osim toga, odigrali su prljavu tranzicijsku igru, a toga više ne može biti. Njemačka je možda naučila lekciju, pa u tome kako se čini, i nije direktno upetljana.

Sve dok Europa, naročito kao EU dozvoljava da SAD navodno brani svoje strateške interese veoma daleko od svojih granica i obala, promjene SAD-a na zapadu nisu njihova opcija. Rusija i Gorbačov su najveći i prvi korak učinili 1991.g., a SAD i cijeli Zapad još ne razmišlja o novom koraku već starim stopama gazi i dalje.

Introspekcije radi, predlaže se pogledati jedan ruski film prema roman Ilja Bojašova naslova Bijeli tigar iz 2012.g. Pristupio je konkurenciji za Oskara 2012. ali nije ušao u izbor. Možda je trebao. Citat iz ZG-magazina od 23.2.2021.g. „Savezi demokracija“.