Na današnji dan: Ugušena Seljačka buna
(Spomenik seljačkoj buni u Gornjoj Stubici / Izvor: Muzej seljačkih buna)
Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su žestok otpor, a feudalna je vojska pobijedila tek kada joj je stigla pomoć
Dogodilo se na današnji dan, 9. veljače:
1573. – Ugušena Seljačka buna. Feudalna vojska silovito je slomila bunu koja se vrlo brzo proširila na 60 vlastelinstava na hrvatskom i slovenskom području. Dana 5. veljače 1573., nešto više od dva tjedna kako je počela, kod Krškog su poraženi slovenski kmetovi, a slijedećega dana i kmetska vojska kod Kerestinca.
Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskkm zagorju, kod Stubičkih toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su žestok otpor, a feudalna je vojska pobijedila tek kada joj je stigla pomoć. Gubec je nakon bitke, u kojoj je poginulo tri tisuće kmetova, zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je okrutno pogubljen na Markovu trgu.
1894. – U Koprivnici rođen Pavao Vuk-Pavlović, hrvatski filozof (umro 13. studenoga 1976. u Zagrebu). Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Studirao je filozofiju u Leipzigu i Zagrebu, a pedagogiju u Berlinu. Godine 1922. vratio se u Zagreb gdje je radio kao srednjoškolski profesor, a od 1929. radi kao docent filozofije na Filozofskom fakultetu. Godine 1941. uklonjen je iz nastave i umirovljen.
Poslije II. svjetskog rata nova ga je vlast reaktivirala kao žrtvu fašizma, ali ne dugo. Odbijajući nastavničku govornicu pretvoriti u mjesto odakle će se rasprostirati marksistička ideologija, morao je potkraj 1947. napustiti katedru, a 1948. premješten je za knjižničara u Sveučilišnu knjižnicu.
Razbolio se te mu je 1951. određena invalidska mirovina. No autentičan filozof, kakav je bio, Vuk-Pavlović još nije bio spreman za umirovljenje. Godine 1958. pozvan je u Skopje gdje je na filozofskom fakultetu kao profesor ostao do 1971. a onda se nakon umirovljenja vratio u Zagreb. Tu je 13. studenoga 1976. umro.
Kao rođeni mislilac temelje svoje filozofije razradio je u prvom opsežnom djelu Spoznaja i spoznajna teorija. Raspravama posvećenim odgoju, napose djelom Ličnost i odgoj, Vuk-Pavlović je utemeljio izvornu filozofiju odgoja, i danas veoma aktualnu.
Svoje temeljno stajalište prema religiji iznio je u raspravi Misao o prirodi i spasenju, a o estetici u knjizi Duševnost i umjetnost. Pjesnički je Pavao Vuk-Pavlović načela svoje etike i filozofije povijesti oblikovao u zbirkama soneta Zov i Razvaline.
1881. – U Petrogradu umro Fjodor Mihailovič Dostojevski (rođen 11. studenoga 1821. u Moskvi), veliki ruski pripovjedač, autor Zločina i kazne, Braće Karamazovih i Idiota. Bio je učitelj i mučitelj svih koji su ga voljeli. Znao je prodirati u dubinu ljudskih duša i otvarati neispitano u čovjeku.
Nigdje nije tako snažno progovorila muka ljudskog bića pred vječnim pitanjima smisla zemaljskoga života: odakle dolazimo, kamo idemo i kakvog to smisla ima. Polazeći od unutarnjih proturječja vlastite prirode, Dostojevski je dosegnuo univerzalnost misli, u kojoj su se mogli naći mnogi, i ona je postala njegov osjećaj. To možemo protumačiti nadasve osjetljivom i tragičnom sudbinom njegova genija.
Rođen je u siromašnoj plemićkoj obitelji 11. studenoga 1821. U ranom djetinjstvu trpi očev autoritet. U 10-oj godini, pod snažnim dojmom Schillerovih Razbojnika, doživio je revolt i ljubav prema uzvišenom. Sa 16 godina svjedok je dvorske farse oko Puškinove smrti i u koroti je za tim voljenim pjesnikom.
Očev autoritet i disciplina vojne škole ulili su mržnju u njegovu dušu prema svemu despotskom u ondašnjoj Rusiji. Kao većina intelektualaca onog vremena i on se opredjeljuje za revoluciju. Sudjelovanje u tajnom kružoku Petraševskog dovodi ga do vješala. I kad su mu već, kao i drugim osuđenicima, navukli mrtvačko odijelo, pročitali su naredbu njegova kraljevskog veličanstva koji im poklanja život. Poslije tog doživljaja na gubilištu njegov se život prelomio i promijenio. Revolt je zamijenila patnja i strpljenje.
Godine provedene u sibirskim kaznionicama, među robijašima, obogatile su mu spoznaje. Piscu Bijednih ljudi, kojega je Bjelinski u svom oduševljenju usporedio s Gogoljem, robijaški je život pružio građu za mnoga djela – od Zapisa iz mrtvog doma do još zrelijih ostvarenja poput Idiota ili Zločina i kazne. Romanom Bjesovi potaknuo je mnoge polemike i rasprave, jer su njegove ideje smatrali reakcionarnima i društveno nazadnima. Uza sve to, Dostojevski će ostati nenadmašnim poznavateljem ljudske psihe i dubokim analitičarom moralnih i društvenih problema koji je snažno utjecao na intelektualnu misao našega doba. (zg-magazin)