Ubojita Christine

Iznimni »plymouth« sa svojom skromnom produkcijom bio je kap u moru vozilima nakrcanih prometnica američkih gradova i sve navedeno ne bi mu dostajalo da uđe u legendu da nije gotovo dva i pol desetljeća kasnije pokazao svoju »mahnitu ćud« glumeći automobil nadnaravnih sposobnosti u Carpenterovom horor filmu »Christine«

Boris Jagačić

Iako je 1958. u SAD-u proglašen automobilom godine »plymouth fury« nikada ne bi stekao današnji kultni status da nije snimljen film u kojem je odigrao glavnu ulogu. Pod intrigantnim nazivom »fury« (bijes, srdžba, furija, mahnitost) Plymouth je 1956. lansirao sportski coupé visokih performansi izrađen na osnovu modela »belvedere« V8.

Pokretan motorom od 240 »konja«, auto je izgledao upravo »bijesno« i sasvim u skladu sa svojim imenom. Za to su se pobrinuli nezaobilazna krilca, specijalne gume s bijelim obrubom, pozlaćena aluminijska maska, bočni ukrasi zlatne boje te ukrasni poklopci kotača koji su imitirali žičane naplatke, također sa »zlatnim« detaljem.

Cijeli je auto ostavljao dojam baš kao da ga je dotaknuo kralj Mida, što bi neki zasigurno okarakterizirali i kičem. Ruku na srce, ako je i djelovao kičasto »fury« je gdje je prošao bio zapažena pojava. Od zlatnih nijansi odstupali su kromirani završetci ispušnih cijevi i masivni odbojnici.

Zanimljiva su bila trokutasta svjetla ugrađena u završetku pozamašnih ukrasnih krilaca i »V« logo u stilu »cadillaca« na nosu vozila. Iste je godine Plymouth izradio i eksperimentalni »fury« s turbinom, ali taj, nažalost, nije stigao do ruku vlasnika.

»Kralj ceste« i ponos Plymoutha

Sljedeće godine »fury« izlazi na tržište izmijenjene (još uvijek zlatne) prednje maske i dobiva dva para vodoravno postavljenih svjetala, predstavljajući vrhunac ponude američkog proizvođača. Za razliku od svih ostalih modela kuće »fury ` 57« se mogao dobiti samo u izvedbi s dva vata i tvrdim krovom te u jednoj jedinoj boji – bijeloj. Samo njemu svojstveni ostaju i zlatni bočni ukrasi koji su završavali u repovima, kao i ukrasni poklopci kotača. Iznutra je imao brzinomjer graviran na 150 milja na sat, dvobojni upravljač i sat. Standardni dio opreme bila je iz sigurnosnih razloga obložena prednja konzola. Model ovog godišta pod »haubom« je imao V8 stroj s 290 KS, koji je prenosio snagu preko novog trobrzinksog Torqueflight mjenjača, koji je, međutim, bio »pokvarljiva roba«, a cjelokupni je dojam kvario bučan ovjes.

Najslavnija »furija« iz 1958. godine ograničena je na samo 5303 primjerka. Prozvan »kraljem ceste« i »zvijezdom prednjeg izgleda« ovaj je »fury« bio ponos Plymouthove flote sublimirajući luksuz s tehničkim dostignućima proizvođača u jedno nadmoćno vozilo. Kupci ovog sport-coupéa dobili su doista bogato (za onda) opremljen automobil, ali, začudo, ponovno nisu dobili mogućnost odabira boje. Bež je bila jedina boja u ponudi pa je za njih vrijedilo pravilo »uzmi ili ostavi«.

Manjinu je to možda poštedjelo glavobolje koju im zadaje donošenje takve odluke. Barem su mogli birati između dva pogonska stroja – prvi 5,2-litreni »dual fury« istiskivao je 290 KS, a snažniji 5,7-litreni »golden commando« razmetao se čak s 305 KS. Ovaj potonji ocijenjen je ujedno kao najveći trijumf Plymouthovih inženjera i mogao se dobiti u izvedbi s rasplinjačem ili s elektronskim ubrizgavanjem goriva. Auti s elektronskim ubrizgavanjem su, međutim, naknadno opozvani i ugrađeni su im rasplinjači. Prema navodima proizvođača masivni »fury« s »golden commandom« mogao je »letjeti« do 100 km/h za oko osam sekundi, a relativno brzo stizao je i do svog limita od 185 kilometara na sat.

Christine ustaje iz mrtvih

Iznimni »plymouth« sa svojom skromnom produkcijom bio je kap u moru vozilima nakrcanih prometnica američkih gradova i sve navedeno ne bi mu dostajalo da uđe u legendu da nije gotovo dva i pol desetljeća kasnije pokazao svoju »mahnitu ćud« glumeći automobil nadnaravnih sposobnosti u Carpenterovom horor filmu Christine. Priča je to, prisjetimo se, o srednjoškolcu Arnieju Cunninghamu koji na povratku sa sezonskog posla u jednom zapuštenom dvorištu opaža oronuli »plymouth fury« koji ga unatoč njegovom jadnom stanju istovremeno osvaja. Ne znajući za njegovu mračnu prošlost Arnie kupuje taj stari auto od ratnog veterana Rolanda D. LeBaya i proziva ga Christine.

Mladić postaje sve više zaluđen njegovim uređivanjem pa Christine postaje predmetom mržnje njegove djevojke, ali i prijatelja. Usporedno s tim Arnie stječe neprijatelje u školi, koji mu se osvećuju razbijajući omiljenu mu Christine. No oni će vrlo brzo završiti pod zemljom jer Christine je »živa«, »pamti« i ne oprašta, a njezina je osveta žestoka.

Nekoliko tjedana nakon tog incidenta sablasna, duhom opsjednuta Christine je opet u voznom stanju i bez vozača se iskrada na mračne, napuštene ulice grada s krvavim planovima za one koji su je razjarili, dok iz njezine unutrašnjosti tutnji stari rock and roll…

Filmski kritičari o izboru automobila

Filmski kritičari zamjerili su kako »fury« nije idealan za jezivi automobil-ubojicu, osobito u izvanserijskoj crvenoj boji kakav se pojavljuje u filmu. Ali crvena je boja krvi i uočljiva je, a osim toga »fury« je prikladnije ime za ubojicu od primjerice »belvederea«, »savoya« ili »biscaynea«. Povrh toga odabrao ga je i spisatelj Stephen King po čijem je istoimenom romanu i snimljen film.

U jednom intervjuu Kinga su pitali zašto je za Christine odabrao baš »fury«, na što im je odgovorio kako je to bio potpuno zaboravljen automobil te da nije želio auto koji sa sobom već veže neku legendu poput Fordovog »thunderbirda«. Uz to, kazao je, o »plymouthima« nitko prije nije govorio.

»Ne znam kako se u Chrysleru osjećaju zbog Christine, kao ni kako Ford gleda na film Cujo u kojem žena biva zadavljena u njihovom `pintu´. Ali morali bi biti sretni jer je to prilično živahan automobil i dugo traje«, izjavio je King tom prilikom. Inače, u uzbudljivom Spielbergovom Dvoboju pojavljuje se još jedan »plymouth«, ali model »valiant« koji za razliku od Christine ne proganja već biva progonjen od »fantomske« cisterne. Zbog porozne cijevi hladnjaka za vodu motor zakuhava u ključnom trenutku kada na uzbrdici treba umaći cisterni i sumanutom vozaču, no »plymouth« upravo tada zakuhava i prijeti da će ostaviti svog već neurotičnog vlasnika na cjedilu.

»Furycid« na filmu

Premda je proslavio »furyja«, film Christine je izazvao furiju kod Plymouthovih entuzijasta jer je za potrebe njegovog snimanja navodno iskorišteno čak 16 ovih rijetkih automobila od kojih je dobar dio uništen. Za potrebe filma se stoga »krpalo« na razne načine pa se i sama Christine od tvorničkog »furyja« još razlikuje po srebrnoj masci preuzetoj od modela »belvedere«, a bokovi su joj ukrašeni bijelom bojom. Nadalje, u jednom isječku nakon sudara vidi se da automobil uopće nema motor, dok u sceni plamena izgara auto koji ima dva reda vrata – što znači da to nije mogao biti »fury«.

Nakon najosebujnije, i to ne samo zahvaljujući filmu, serije proizvedene 1958. »fury« postepeno ulazi u razdoblje recesije. Godine 1959. Plymouth je pomaknuo oznake svojih serija za jednu stepenicu tako da »belvedere« u stvari postaje »fury«, a ovaj potonji »sport fury«. Već naredne 1960. godine »sport fury« ime je napušteno i »fury« ponovno označava vrhunac ponude. Automobil je izmijenjen, nestaju zlatni ukrasi i djeluje jeftinije i običnije, no unatoč tome 1961. jedini je zapaženi model kuće. Ovi su automobili bili poznati po dobroj stabilnosti i upravljivosti.

Daljnju promjenu trendova dobro oslikava »sport fury« iz 1968. koji svojim kutijastim izgledom nimalo ne djeluje kao sportaš, doduše nisu ni raniji modeli, ali ovaj nije niti upečatljiv. Naglašeno četvrtasti oblik ublažava se relativno uspjelim modelom iz 1969. nešto oblijih linija i skrivenih brisača. Kasnije, 1970-ih, automobili se smanjuju dimenzijama i pod imenom »gran fury« 1980-ih postaju poznati kao zahvalna, trajna taksi i policijska vozila. Štoviše, malo ih je stiglo do prosječnih (»civilnih«) vlasnika, a najviše ih je »služilo« u policiji hvatajući »negativce«.