U znaku Forda

Najstariji od starih bio je „ford T“ – prvi Fordov model iz 1914. Riječ je povijesno značajnom modelu, s obzirom da je to prvi automobil iz masovne proizvodnje. Njega je predstavio Davor Ištvanović, koji ga je uočio u SAD-u i odlučio dopremiti u Hrvatsku

Boris Jagačić

Već 29. po redu reli Oldtimer kluba Zagreb započeo je u subotu okupljanjem „limenih“ staraca na dva i četiri korača pred zgradom Tehničkog muzeja. Kako su nas ljudi iz ovog najstarijeg oldtimer kluba u Hrvatskoj (pa i šire) već naviknuli na visok organizacijski nivo te velik odaziv sudionika, ljestvica očekivanja s razlogom je ostala visoko postavljena. No definitivno možemo zaključiti da nisu razočarali ni ove godine. Kako nam je rekao Marijo Zrna iz Tehničkog muzeja, kao suorganizatora manifestacije –  i ovogodišnji je reli okupio stotinjak oldtimera, što je posljednjih godina postao nekakav prosjek.

„Utemeljitelj kompanije Henry Ford je rekao da dokle god nekog od njegovih automobila ima na cesti, za njega mora biti i rezervnih dijelova“, navodi Skukan i pokazuje nam izvorne matice kotača koje je nabavio u Americi

Prvo nam je za oko zapeo motocikl s prikolicom „indian scout“ iz 1931. godine. Riječ je o nekada čuvenom proizvođaču motocikala porijeklom iz Sjedinjenih Država. Model „scout“ sudjelovao je i u filmu o novozelandskom trkaču Burtu Munrou koji je već u zrelim godinama modificiranim „indianom“ postavio brzinski rekord (u filmu ga tumači fenomenalni Anthony Hopkins). Ovi su motocikli zbog svoje trajnosti i izdržljivosti bili dosta popularni za vrijeme Drugog svjetskog rata (spomenimo da je jednog „indiana“ svojedobno vozio i autorov djed).

Izloženi crveni „indian“ dovezao je Gregor Povšić koji nam je ispričao da je motocikl nađen na tavanu jedne kuće blizu današnjeg servisa „Automehanike d. d.“ u Zvonimirovoj. „Tamo je stajao još od rata kako ga vojska ne bi rekvirirala. Iz tog razloga s njega je skinut magnet i paljenje“, prisjetio se Povšić. On tvrdi da su svi najvažniji dijelovi na motociklu originalni. Ono što je nedostajalo je kupljeno naknadno, a pri restauraciji se vodilo računa da se sačuva što više od originalnih dijelova. Stoga bi se moglo zaključiti da je ovo 99-postotno izvorni „indijanac“. Nije na odmet navesti da je za ovaj primjerak prikolica izrađena u zagrebačkoj radionici „Kos“, dok je „Knez“ za nju izradio poseban ovjes.

Povšić, međutim, nije vlasnik motocikla već je to njegova kćer kojoj ga je darovao. „Sad moram tražiti dopuštenje da ga koristim“, našalio se naš sugovornik dodavši da se motocikl, po preporuci Tehničkog muzeja, malo vozi kako bi ga se zaštitilo. Povremeno ga upali i provoza njegova vlasnica koja ima položenu „A“ kategoriju. Zvuk koji proizvodi njegov V2 motor prava je melodija za uši entuzijasta…

„Stupek tour“

Kad smo već počeli s motorkotačima-prikoličarima, s njima smo i nastavili. Istočnonjemački dvotaktni „emzejci“ bili su svojedobno dosta rasprostranjeni na našim prometnicama. Ipak, s prikolicom ih je bilo manje. Takav MZ 250 iz 1969. godine posjeduje Tomislav Težak. Kupio ga je prije oko sedam godina u dijelovima i polako ga slagao tijekom godina. Dijelove, kaže, nije bilo problem nabaviti jer ih se moglo pronaći putem interneta.

Težak inače vodi internetski forum posvećen motociklima marke MZ, a organizira i „stupek tour“ u kojem sudjeluju vlasnici „emezajca“. Odmah nam je objasnio i kako izgleda taj „tour“ i odakle mu naziv: „Skupimo se kod mojeg dvorišnog stupa i onda idemo od jednog dvorišta do drugog gdje jedemo i pijemo…“

Treći najstariji automobil relija bio je „ford A phaeton“ Željka Skukana, koji je na njegovoj restauraciji radio punih sedam godina i utrošio oko 5000 radnih sati. Automobil je složen još prije 20 godina i ne propušta relije koje organizira OK Zagreb, a to je ujedno i jedini reli u kojem sudjeluje. Vremešni „ford“ godišnje tako prevali stotinjak kilometara, koliko otprilike iznosi i trasa relija.

Najstariji auto u Klubu

„U Klubu je to najstariji auto, a moje načelo je da oldtimer moraš dobro složiti i malo voziti. On nas treba podsjećati na prijašnja vremena“, kaže. Kao zanimljivost je naveo podatak da se za njegov automobil još uvijek mogu kupiti originalni tvornički dijelovi, a njihova je cijena na razini od standardnih suvremenih automobila. „Utemeljitelj kompanije Henry Ford je rekao da dokle god nekog od njegovih automobila ima na cesti, za njega mora biti i rezervnih dijelova“, navodi Skukan i pokazuje nam izvorne matice kotača koje je nabavio u Americi. Uvjeren je da bi Ford kao kompanija zbog ovakve politike mogao biti u poslovnim problemima, ali takav pristup znatno doprinosi ugledu tvrtke.

„Zbog onoga što je Henry Ford napravio svatko bi za života trebao kupiti barem jedan ford. Ovaj auto bio je u svoje vrijeme malo skuplji jer je bio bolje opremljen. No i tako je koštao 246 dolara, dok se osnovni model mogao kupiti za pristupačnih 180 dolara“, navodi Skukan objašnjavajući koliko je Ford doprinio motoriziranosti čovječanstva: „Nije dopuštao da ljudi rade više od 8 sati dnevno,već je htio da budu s obiteljima i da si svatko može priuštiti automobil“.

Ponudio je i teoriju o tome kako se u engleski jezik zavukla kratica „O.K.“ Prema njegovim riječima, Henry Ford je držao do preciznosti pa je na završnoj kontroli u tvornici zaposlio Nijemce. Među njima je bio i Otto Kaiser koji je svojim inicijalima davao završni „blagoslov“ proizvodu. Kasnije, kada je proizvodnja omasovila više nije stigao pisati već bi samo izgovarao „OK“. Inače, Skukan trenutačno slaže još tri oldtimera: „amilcar“ (iz 1924.), „ford“ i „desoto“.

„Dela ko´vurica“

Ivan Pekera predstavio je svoj „fiat 1100“ (proizveden 1950.) koji je nabavio 2007. godine. Auto je bio u voznom stanju, ali zapušten i s mnogo zamjenskih i neodgovarajućih dijelova, pa se odlučio na njegovu kompletnu restauraciju te ga raskopao „do zadnjeg šarafa“. I dosita, „fiat“ dela ko´ vurica, pali čim okrenete ključ, što nam je i demonstrirao, a u slučaju da ne ide na ključ tu je i otvor za kurlblu.

I dok većinu potrebnih dijelova nije bilo problem naći po sajmovima u Padovi i Imoli, Pekera se namučio s aluminijskom lajsnom koja dolazi ispod poklopca motora. A o kakvom se entuzijastu radi dovoljno govori slijedeća izjava: „Bio sam spreman dati jednaku masu u zlatu za težinu te lajsne“. Ali, lajsne „ni za lijek“, pa je za ovaj „fiat“ posebno izrađena lajsna iz aluminijske šipke. Ovaj fiatist za razliku od većine vlasnika oldtimera svojeg „starca“ ne štedi te je u pet godina prevalio 26 000 kilometara. „Ne idem na susrete do kojih se ne mogu dovesti svojim automobilom. Nisam od onih koji šlepaju svoje aute na prikolicama i onda se voze pet kilometara“, objašnjava.

Premda je automobil kupio pod 1939. godište, po broju šasije koja je upisana u knjigama koje se vode u Fiatu, ustanovljeno je da je konkretni primjerak proizveden 1950. godine. „Mogao bih glumiti kao neki drugi ovdje, ali to bi onda bio lažnjak“, zaključuje Pekera.

Zdenko Dmejhal došao je s vozilom koje je bilo svojevrsni „jugoslavenski san“. Riječ je o narodu pristupačnom sportskom coupéu – „škoda 110 R“ iz 1979. godine. Narančasta „škoda“ sa straga smještenim motorom svojedobno je ostvarivala solidne rezultate na reli natjecanjima u svojoj kategoriji. „Škodu“ pokreće četverocilindrični redni motor zapremnine 1100 ccm s 52 KS. Zdenko je isprva vozio „fiću“, a zatim je dvoumio između kupnje „fiata 127“ ili „škode“. Iako su cijenom bili blizu („fiat“ je bio neznatno skuplji) on se odlučio na „škodu“ i nije požalio. „Imao sam sedam škoda, s njima sam prevalio oko milijun kilometara i nikada nisam imao problema“, navodi. Trenutačno ima tri „škode“ od kojih su dvije kao posebno očuvani primjerci zavedene u Škodinom katalogu u Češkoj.

Starac ide dobro, ali slabo koči

Drugi auto po starosti stigao je iz Slovenije, točnije Ajdovščine. To je „dodge“ iz 1924. (3500 ccm) kojim su se, barem tako tvrde, iz Slovenije dovezli Drago i Renata Kuković, pravi ljubitelji oldtimer vozila koji godišnje obiđu po 30-ak ovakvih susreta. Na kupnju „dodgea“ prije 10 godina odlučili su se jer su htjeli star i lijep automobil dvosjed. Interesantno je da ovaj „starac“ ima drvene kotače s obručima, baš kao i stare kočije. A kada smo Kukovića upitali ima li povjerenja u te kotače, odnosno ne plaši li se da bi se mogli polomiti, odgovorio je negacijom. Međutim, ima tu nešto drugo što zabrinjava više od krhkosti kotača – kočnice. Auto je velik i težak, a ima samo slabašne stražnje kočnice, pa Kuković govori da s njim treba biti oprezan. „Vozimo se mi i po 100 km/h na autocesti, samo je problem zaustaviti se“, napominje.

Najstariji od starih bio je „ford T“ – prvi Fordov model iz 1914. Riječ je povijesno značajnom modelu, s obzirom da je to prvi automobil iz masovne proizvodnje. Njega je predstavio Davor Ištvanović, koji ga je uočio u SAD-u i odlučio dopremiti u Hrvatsku. Na reparaturu je utrošio četiri godine, a sve kako bi, prema njegovim tvrdnjama, imao najstariji originalni automobil u Hrvatskoj. Kako auto nije mogao registrirati jer izvorno nema „žmigavce“, odlučio je niti ne stavlja ti ih jer bi to narušilo njegovu originalnost. Tako se ovaj limeni starac vozi na prikolici.

Čak dva ratna „zündappa KS 750“ s prikolicom ima Zvonko Mužar. Pred Tehničkim muzejom mogao se vidjeti i „Luftwaffe sivi“ i „Wehrmacht bež“ motorkotač (1943. i 1944. godišta). U Hrvatskoj ima ukupno 10-ak takvih motocikala, a sveukupno oko 550. Pokreće ih dvocilindrični motor tvornički deklarirane snago od 26 KS, ali Mužar navodi kako su oni projektirani za slabiji benzin te sada razvijanju oko 30 KS jer je današnji benzin mnogo kvalitetniji i s više oktana.

Zanimljivost je da motocikli osim standardnog stražnjeg pogona imaju i pogon na kotaču prikolice te mogućnost vožnje unazad. Zahvaljujući tome, ali i mesnatim, ripnastim gumama ovi njemački proizvodi odlikuju se izvrsnim terenskim mogućnostima.

Uz gore spomenute primjerke na reliju je bilo još mnogo zanimljivih vozila i svako od njih zaslužuje pažnju. Bilo bi ih teško sve pobrojati, kamoli opisati. Za kraj ćemo navesti još samo to da se nakon izložbe kod Tehničkog muzeja, povorka starodobnih vozila zaputila u promotivnu vožnju prema gradskom središtu, a ove ljepotane na dva, tri i četiri kotača zainteresirani će moći vidjeti još u nedjelju prijepodne (od 8 do 10 sati) na Trgu Maršala Tita, nakon čega će se uputiti prema finalnom odredištu – dvorcu Trakošćan.