“U središtu mog interesa je zdrav i zadovoljan pacijent”

Dr. Aida Jelaska: Zagrebu svakako nedostaje parkiralšta ali i dječjih igrališta unutar kvartova. Dječji je smjeh uvelike zamro na igralištima, a nekada je, kada se sjetim, odjekivao šireći se i po nekoliko ulica. Danas više ne možete vidjeti ni majke kako sjede u parku i razgovaraju dok im se djeca igraju uokolo. Naša mladež, nažalost uglavnom sjedi za računalima osam i više sati što je nezdravo i neprirodno. Neprestano „buljiti“ u ekran loše je za zdravlje

Razgovarala: Snježana Kratz

Rođena Zagrepčanka, najdoktorica, pilotkinja i akupunkturologinja mr. sc. Aida Jelaska, dr. med., specijalistica obiteljske medicine ZG-magazinu govori o svom odrastanju u gradu „koji ima dušu“, gdje je jela najbolji kesten pire, boem kocke i s kim je šetala noću po Dubravkinom putu. Otkriva kakvo je stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koje su bolesti u porastu i kakav nam je zdravstveni odgoj.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer sam u njemu rođena, to je grad koji ima dušu i u njega sam zaljubljena. Sviđa mi se taj zagrebački štih koji njeguje odnosno onaj ambijentalno – populacijsko – kulinarski karakter. Volim taj njegov Cvjetni trg, špicu, dućane, šetnje Gornjim gradom i Kamenita vrata, romantične plinske kandelabre, Markovu crkvu… Volim i zagrebačka fuliranja, festivale u Zagrebu, kazališta od kojih sam u Komediji na premijerama redovita. Ne nedostaje mi ljubavi ni za Sljeme, Jarun, Maksimir pa i Zoološki vrt, blizu su mi Zagorje, Plitvice, more… Iako sam osnovnu školu pohađala u Sisku moje odrastanje događalo se na Medveščaku.

Tu ste i danas, radite kao liječnica obiteljske medicine u Domu zdravlja Centar?

Da, na sreću posao mi nije daleko od stana i u okružju sam centra gdje sam i nekada stanovala.

Kakav je Medveščak bio za vašeg odrastanja?

Lijep, sjećam se iz djetinjstva visokih zagrebačkih snjegova, igranja po dvorištima, gornjogradskih šetališta ali i klizališta na Šalati koje sam pohodila.

Alergije odnosno tzv. suho oko, koje postaju bolesti današnjice. Sve su češći i problemi s boli ručnog zgloba nastali zbog tipkanja po mobitelu, a napreduju gastritis i GERB. U porastu je i osteoporoza jer ljudi danas gotovo zaboravljaju hodati, ali i psihičke bolesti jer se mnogi ne znaju nositi sa stresom

Voljeli ste šetati?

Jako! Često sam sa svojim pesekima šetala po Dubravkinom putu, dosta i po Gornjem gradu pa pored Markove crkve gdje je nezaobilazno bilo divljenje njenoj ljepoti. To me je njezino uprizorenje oduševljavalo i smirivalo jednako kao i šetnje pored Uspinjače i nezaobilaznog Matoša. Voljela sam šetati u noćnim satima kada je bilo manje ljudi i gužvi pa sam tako mogla u miru razgledati trgovine i „ponudu.“

Živjeli ste u Ilici 16?

Da, na mjestu današnje slastičarnice Vincek. Njezin je tadašnji vlasnik Dušan Malbaša bio prijatelj moga oca porijeklom Makedonca odnosno mame Zagorke.

Onda ste zasigurno bili upućeni u kvalitetu zagrebačkih kolača?

Jesam, a i danas tvrdim kako sam tamo jela najbolji kesten pire koji inače obožavam, kao i boem kocke ali i štrukle.

Kakvo je bilo studiranje u Zagrebu?

Bilo je lijepo, a kada o tome govorimo uvijek mi se vrati slika odlazaka na vježbe i predavanja u Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ gdje bismo u trenucima predaha odlazili u našu studentsku kantinu. Ona je bila intimnog štiha s jednim pianinom koji je svemu davao posebnu draž. Dolazili smo tamo kao u svoju sobu jer taj je intimni ugođaj bio prožet europskim šarmom. To se multidisciplinarno ozračje proteže do danas kada Zagreb posjećuje mnogo turista.

Nedostaje li gradu što, podzemna možda?

Nisam razmišljala koliko mu nedostaje podzemna željeznica no grad svakako ima mjesta gdje bi se mogao i trebao širiti. Kada o tome govorimo Zagrebu svakako nedostaje parkiralšta ali i dječjih igrališta unutar kvartova. U mojem je nedavno uređeno jedno takvo igralište no problematizirala se situacija s kvartovskim „ničijim“, mačkama koje tamo obitavaju i pohode pješčanike gdje se igraju djeca. Iako naravo to ima svoje loše higijenske strane valja imati na umu da su se djeca nekada igrala i sa psima i mačkama i tako stvarala prirodnu otpornost organizma.

Danas nema dječjeg smjeha po ulicama i dječjim igralištima?

Dječji je smjeh uvelike zamro na igralištima, a nekada je, kada se sjetim, odjekivao šireći se i po nekoliko ulica. Danas više ne možete vidjeti ni majke kako sjede u parku i razgovaraju dok im se djeca igraju uokolo. Naša mladež, nažalost uglavnom sjedi za računalima osam i više sati što je nezdravo i neprirodno. Neprestano „buljiti“ u ekran kako u onaj od računala tako i u one od mobitela ili televizije loše je za zdravlje. Djeca se danas igraju sa računalnim igricama ili su na društvenim mrežama, a nekada su glavne igre bile igranje školice, gumi-gumija, ljuljali su se na ljuljačkama, „istezali“ na štangama za klofanje tepiha.

To su bile dobre vježbe?

Odlične za kralježnicu! Problem je što današnji ritam života uvelike nameću i favoriziraju mediji pa su aktualne druge vrste druženja. „Ako nisi na društvenim mrežama nisi in – out si“! A pitam vas gdje su živi kontakti ljudi, djece – svejedno? Medijima se valja zapitati što uistinu prezentiraju kao pozitivne vijesti i vrijednosti. U početnim razredima nekih osnovnih škola već se uvode i laptopi u nastavi, prema čemu sam kritična. Djeca danas osim mobitela gledaju u ekrane svake vrste što u školi, što doma, kada pišu zadaću, pa poslije na društvenim mrežama… Kada zbrojite sve sate ne čudi porast nekih bolesti. Informacije su nam svakako potrebne, ali treba ih prihvaćati sa zadrškom odnosno na po zdravlje pravovaljan način.

Koje su bolesti u porastu?

Alergije odnosno tzv. suho oko, koje postaje bolest današnjice. Naime, zbog intenzivnog gledanja u ekran oko zbog „fiksiranja“ slike ne trepće, a prirodna mu je aktivnost treptanjem čistiti spojnicu i vlažiti je. Sve su češći i problemi s boli ručnog zgloba nastali zbog istovjetne radnje – tipkanja po mobitelu, a napreduju gastritis i GERB. Potonja je gastroezofagealna refluksna bolest kojom se sadržaj želuca odnosno želučane kiseline vraća u jednjak jer se njegov mišić nedovoljno zatvara. Oštećuje se tako sluznica jednjaka, javlja se žgaravica, mučnine, podrigivanje, ali i kašalj. Nemalo je razlog tome i sjedeći položaj u kojem se danas mnogi nalaze dok rade za računalom, surfaju internetom ili na drugi način pritišću želudac. Krivac je i konzumiranje hrane pred spavanje ali i stresogeni način života.

U porastu je i osteoporoza kojoj bi prije pojave bolesti blagodatna aktivnost bilo kretanje, šetanje i na taj način ojačavanje koštanog sustava. Ljudi danas gotovo zaboravljaju hodati!

Probleme zdravlja sagledavate sa svih strana?

Njegujem holistički pristup zdravlju i liječenju ljudi. No žalosno je da su danas informacije o zdravlju sve dostupnije u medijima, školi, na internetu, u časopisima i drugim izvorima, a ljudi su sve otupljeniji, malo se kreću i bolesniji su. A nikada više nije bilo teretana, fitness i rekreacijskih centara. U porastu su nam i psihičke bolesti jer se mnogi ne znaju nositi sa stresom. Svi bi odmah htjeli sve – auto, stan, direktorsku poziciju. Sve je „must have“, „must be“ i kada je o zdravlju riječ, jer nemalo je onih koji se ujutro probude bolesni, a već bi popodne htjeli biti zdravi. Mnogi se stalno pozivaju i na prava, a zaboravljaju na obveze koje kada je o zdravlju riječ i što znače njegovanje i čuvanje zdravlja i preventivno djelovanje.

Kakvo je danas stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti?

Neravnopravno i nepravedno! Ponajprije zbog toga što HZZO, naš financijer plaća iste zaposlenike za isti posao neprimjereno i različito. Naime, koncesionari imaju veća primanja, a da pritom ne moraju biti specijalisti niti su obavezni dežurati vikendom. Mi radimo za fiksni dohodak neovisno koliko se trudili dok koncesionri novac primaju za svaki dijagnostičko – terapsijski postupak, udruživanje u grupne prakse, za vađenje krvi u ordinaciji, telefonske konzultacije tzv. zvjezdice. Tako imaju velike mogućnosti za zapošljavanje čak i po dvije medicinske sestre, nabavu dodatne opreme i drugo. Stoga smo u nekonkurentnom položaju, ali nam to ipak ne može uništiti entuzijazam, a svakako bi nas trebalo financijski izjednačiti.

Problem je i što nedostaje komunikacije s bolničkim specijalistima, jer naše kolege iz tog sektora ne poznaju sustav funkcioniranja primarne zdravstvene zaštite. Mi smo prva linija s pacijentima kojima često moramo objašnjavati zakonske klauzule i(li) administrativne poteškoće što ne bi trebao biti sadržaj našega rada. Mislim da je za kvalitetu rada jednog liječnika primarne zdravstvene zaštite previše 1900 osiguranika. Općenito nam nedostaje osnovne zdravstvene kulture jer pacijenti često nepotrebnim posjetama opterećuju liječnika nauštrb osoba kojima se trebalo znatnije posvetiti.

Ali vi dobivate pozive za odlazak u Njemačku?

Da, neprestano mi stižu pozivi i za Švedsku, ali još nisam konačno odlučila što ću učiniti. Za sada sam u Zagrebu predana svojim pacijentima koji su središte mojega rada.

Prema Udruzi pacijenata, portalu najdoktor.com i anonimoj anketi proglašena ste 2011. i 2013. godine najdoktoricom?

U zahvali za titulu najdoktora rekla sam da je ona rezultat predanosti radu i pacijentima, pa čak i ako se jave teškoće valja zadržati entuzijazam. To više jer ne nosimo svaki dan istu energiju, a i rad s ljudima često je puta nezahvalan. Moj je cilj zdrav i zadovoljan pacijent posebice jer ne postoji ni doktor koji je svima dobar i sve zna. Ipak, između 4.500 liječnika obiteljske medicine lijepo je nositi priznanje najdoktora, to više jer je anketa provedena i među 750 liječnika obiteljske medicine diljem Hrvatske koji su izjavili kako bi se liječili kod mene.

Kakav je pristup pacijentu potreban za osvajanje takve titule?

Pomno slušati pacijenta i dobro uočavati, za što liječnici primarne zdravstvene zaštite u pravilu imaju osam minuta. Važna je i temeljitost pregleda pacijenta. Ako se nešto i ne zna, ne zaobilazi se pitati kolege, pročitati, informirati se. Holistički pristup koji prakticiram zagovara poznavanje pacijenta i njegovog kompletnog okruženja – obiteljskog, emotivnog, poslovnog, financijskog i društvenog. To je važno jer se tada preko njemu bitnih parametara može potaknuti proces ozdravljenja. To su tzv. heteroanamnestički podaci uz pomoć kojih znam preko kojeg ću faktora na nekoga djelovati. Treba znati i ocijeniti kada prema pacijentu biti blag, a kada strog jer je bolestan čovjek kao i dijete.

Ima i svojeglavih?

O, da! Pročitaju nešto na internetu pa onda hoće manipulirati jer im internet daje takvu mogućnost. No najvažnija je činjenica da nam osim kućnog i stambenog odgoja nedostaje i onog zdravstvenog. U gradu se, primjećujem, naviklo odmah sve dobivati i ako to ne bude slučaj nerijetko se liječnicima postavlja pitanje „zašto ja plaćam zdravstveno“? Pacijenti moraju shvatiti da su oni odgovorni za svoje zdravlje jer ne može se prekomjerno jesti, piti, pušiti, a ne kretati se i žaliti se na bolest. To više ako postoji genetska podloga za neku bolest pa se slijedeći takve spoznaje o zdravlju treba itekako brinuti.

Kakvo je ovih dana zdravlje Zagrepčana, ima atipičnih upala pluća?

Puno ih je! Unazad mjesec dana imam ih kao unazad četiri godine. Cirkuliraju i viroze pa valja biti na oprezu. Problem je, a to ljudi često rade, da čim dobiju i blagu vrućicu odmah hitaju k liječniku. A treba imati na umu da ni liječnici, ako im se dođe prerano, a razvija se neka dijagnoza, neće moći odmah dokučiti o čemu je riječ. Bolest također ima svoj tijek i skup simptoma. Prvi dan se ni u krvi neće pokazati svi parametri kao ni u brisu grla primjerice, pa zašto bi se onda odmah prepisivali antibiotici? Zato, ako nije neko hitno stanje valja prakticirati po tri dana samoliječenja, a u slučaju viroza i temperature piti mlake čajeve, uzimati do dva grama vitamina C, konzumirati po jedan limun ili dva kivija oguljena tanko ispod kore. Dobro je jesti zelenu papriku, ali i krumpir ili kiselo odnosno svježe zelje u kombinaciji s ciklom.

Zašto?

Zbog resorpcije željeza kojeg nema bez vitamina C. Kod upala i prehlada prehrana je itekako važna a zbog moguće dehidracije treba unositi i dovoljno tekućine koju treba piti pomalo: jednu čašu ili šalicu vode, čaja, juhe, mlijeka na pola sata. Za vrijeme prehlada i upala dobar je obrok i sir posut češnjakom i sitno sjeckanim peršinom.

Znači antibiotici su na začelju?

U čekaoni čak dijelim letke o nekontroliranoj upotrebi antibiotika jer na temperaturu 37 i nešto više ne daju se antibiotici čak ni sredstva za snižavanje temperature – antipiretici. Tijelu treba pustiti da se samo izbori.

Vi ste se izborili za puno toga: diplomu sportskog pilota na Cessni, akupunkturologa, završili ste tečaj dermatoskopije u Referalnom cetru za melanom kod prof. dr. Mirne Šitum. Što slijedi?

Pripremila sam rad za svjetski kongres liječnika obiteljske medicine ove godine, sudjelujem u trogodišnjem projektu EU o praćenju kroničnih bolesti odnosno osteoporoze, a radim i poster prezentaciju za Društvo nastavnika obiteljske medicine. Spremljen je i rad za Health Tourism Industry Conference, Hrvatske gospodrske komore u ožujku. Pišem i za neke portale …

Znači posla ima, a putovanja?

Njih također. Obožavam putovati jer putovanja obogaćuju čovjeka.