U osnovnoj školi učenje Brailleovog pisma mora biti obavezno za slijepe i slabovidne učenike

U osnovnoj školi učenje Brailleovog pisma mora biti obavezno za slijepe i slabovidne učenike

„Smatram da ne može biti izbor roditelja da se uči ili ne uči brajica u osnovnoj školi. To mora biti obvezno, jer će djeca ostati nepismena“, istaknuo je Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih

Ivana Vranješ

U povodu Međunarodnog dana bijelog štapa, Hrvatski savez slijepih u ponedjeljak je u prostoru Tifološkog muzeja organizirao tribinu na kojoj je ukazano na probleme s kojima se već godinama susreću slijepi i slabovidni. Unatoč nekim pozitivnim pomacima ove su osobe i dalje jedna od najteže zapošljivih skupina osoba s invaliditetom, a i u riziku su od siromaštva.

Jedan od problema je i dostupnost udžbenika na Brailleovom pismu za slijepe i slabovidne učenike te studente.

„Udžbenici za slijepe i slabovidne osobe nisu sustavno riješeni. Kada Savez kao civilno društvo ne bi aplicirao projektne prijedloge, djeca integrirana u redovne sustave obrazovanja ne bi imala udžbenike“, rekla je Andrea Veljača, izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih. Dodala je kako je iznimno bitno da se slijepim i slabovidnim učenicima i studentima osiguraju udžbenici iz kojih mogu učiti, a Hrvatski savez slijepih je inicirao izradu Zakona o brajici kojim će se, između ostalog, definirati osnovno znakovlje.

Andreja Veljača: Iznimno je bitno da se slijepim i slabovidnim učenicima i studentima osiguraju udžbenici iz kojih mogu učiti

„Smatram da ne može biti izbor roditelja da se uči ili ne uči brajica u osnovnoj školi. To mora biti obvezno, jer će djeca ostati nepismena“, istaknuo je Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih.

Dodatak za slijepe – najniži u Europi

Osvrnuo se na položaj slijepih koji je iznimno loš, a inkluzivni doplatak za slijepe u Hrvatskoj je i dalje najniži u Europi.

„Položaj slijepih u Hrvatskoj nije nikakav, jer nema sustava, nema permanentnog praćenja, bili smo žrtve političkog diskontinuiteta, kako bi se mijenjala vlast, tako bi krenuli ispočetka. S malim povišicama invalidnine, tuđom pomoći i njegom ne možemo biti zadovoljni. Očekujemo brže rješavanje stvari, očekujemo drugu sjednicu Povjerenstva za inkluzivni doplatak“, istaknuo je Perić. Kazao je kako i udruge nisu sustavno financirane te se i to treba promijeniti.

„Naše udruge trebaju sustavno praćenje i financiranje jer kroz socijalne usluge odrađuju posao države i imaju malo vremena za lobiranje i zagovaranje. Udruge osoba s invaliditetom ne mogu se tretirati kao druge udruge civilnog društva. Kroz udruge osoba s invaliditetom ostvaruju se prava, a vrlo često su one i utočišta“, poručio je Perić.

Marija Mustać iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom je rekla kako se bez sustavnog rješenja niti ne može postići razina uključenosti osoba s invaliditetom u društvo.

„Grad Zagreb je puno učinio. U Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom su dobrodošli svi koji imaju određene probleme. Grad Zagreb zapošljava više slijepih osoba nego ostatak Hrvatske, a radi se i na drugim preduvjetima za poboljšanje kvalitete njihova života, kao što je rješavanje stambenih pitanja, obrazovanje. Osobe s invaliditetom što imaju veći nivo obrazovanja to se bolje integriraju. Grad Zagreb kao sredina uvažava osobe s invaliditetom, slijepe osobe imaju svog predstavnika u Povjerenstvu za osobe s invaliditetom, predstavnika u Gradskoj skupštini“, rekla je Mustać.

Tribini su nazočili i predstavnici ministarstava i saborski zastupnici koji su sudjelovali u raspravi.

„Slijepe osobe, kao i sve osobe s invaliditetom imaju problema, ali trudimo se da svim osobama omogućimo kvalitetniji i bolji život. Prilagođavamo sve propise, pa vjerujem da će i slijepe osobe biti zadovoljne“, rekla je za ZG-magazin saborska zastupnica Ljubica Lukačić.

Obrazovanje i zapošljavanje

Savjetnik gradonačelnika Zagreba za osobe s invaliditetom Branimir Šutalo je rekao da se slijepe i slabovidne osobe još uvijek ne obrazuju za poslove kojima će konkurirati na tržištu rada.

„Obrazovanje i zapošljavanje tih osoba razbilo bi mnoge prepreke, smanjio bi se rizik od siromaštva i povećala mogućnost njihove integracije. To su stvari na koje se trebamo usredotočiti“, rekao je Šutalo. Osvrnuo se i na neke pozitivne pomake koji su vidljivi u gradu Zagrebu.

„U odnosu na ostatak Hrvatske, Zagreb prednjači po pristupačnosti, otvorenosti. U Gradskoj upravi je dosta zaposlenih slijepih i slabovidnih osoba, među kojima sam i ja. Prije petnaestak godina nismo niti znali za ozvučene semafore, sada su oni postali standard u gradu, a isto tako i obilježavanje staza vodilja. Sve je više slijepih i slabovidnih studenata, ali tim pomacima ne treba se zadovoljiti, prostor za napredak je nepregledan“, istaknuo je Šutalo.

Knjižničarka u Hrvatskoj knjižnici za slijepe Ivana Vinko je slijepa od rođenja. Završila je bibliotekarstvo i muzeologiju te preddiplomski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sljepoća za nju nije nikakva prepreka u životu te već tri godine živi samostalno.

„Ne doživljavam sebe kao slijepu osobu, niti ne volim da me drugi tako doživljavaju. Krećem se uz pomoć bijelog štapa i on ne bi trebao biti moje obilježje, ne bi se trebalo gledati taj štap, nego mene kao mladu osobu“, rekla je za ZG-magazin Ivana. Dodala je da je pohađala redovnu osnovnu i srednju školu te je imala razumijevanje svoje sredine i nije nalazila na veće prepreke u životu zbog sljepoće.

Naglasila je da je sretna što joj se pružila prilika da radi u struci i posao koji voli.

„Nažalost, slijepe osobe imaju više problema što se tiče zapošljavanja. Zapošljavaju se kao telefonisti i u zanimanjima koja nisu tražena, a trebalo bi im se dati priliku i u drugim zanimanjima. Neki su od njih su završili i za profesore, ali ne mogu raditi u struci“, dodala je Ivana.

Katarina Ivkić iz Županje je od rođenja slabovidna osoba, ali živi vrlo aktivno i već ima zacrtane planove za budućnost. Tijekom redovnog osnovnoškolskog obrazovanja imala je veliku podršku nastavnika te pomoć i kolega u razredu.

„Završila sam redovnu osnovnu školu Ivana Kozarca u Županji, a srednju školu u Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Od prvog do četvrtog razreda imala sam uvećane tekstove i prilagođeni stol. Od petog do osmog razreda koristila sam se Brailleovim pismom, a moja razrednica se i zalagala da mi drugi učenici pomažu u svladavanju nastave. No što se tiče literature samo je neka bila prilagođena, na Brailleovom pismu“, rekla je za ZG-magazin Katarina. Naglasila je kako se dolaskom u Zagreb na daljnje školovanje osamostalila te smatra da je samostalnost itekako bitna za slijepe i slabovidne osobe.

„ Apsloventica sam pedagogije na Filozofskom fakultetu. Kad završim fakultet, želja mi je raditi sa slijepim osobama na njihovoj integraciji, ali i na edukaciji roditelja“, istaknula je Katarina.