Turistički barometar: “Balkanci” u Europi

Kod poznanika koji iznajmljuje apartmane klima uređaji rade »do daske« od 0 do 24 i kad je vruće i kad nije, a prozori apartmana širom otvoreni. Jer, dobar je hrvatski zrak, ali zato valjda nisu dovoljno dobri ni hrvatsko pivo, vino, ni voda, paštete, sokovi i sve drugo što se mahom vuče iz udaljenih europskih zemalja. Možemo samo zamisliti Hrvata u Njemačkoj koji bi ovako »raspalio« klimu uz otvorene prozore (»Balkanac« jedan!)

Boris Jagačić

Udarna vijest u medijima u kolovozu bila je ona o rekordnom uspjehu domaćeg turizma u »špici« sezone. Spominjao se devizni prihod od gotovo osam milijardi eura pa sve upućuje da će ovo biti najuspješnija turistička sezona do sada (Večernji list, 18. kolovoza 2015.). Pribroji li se ovome i promet ostvaren od domaćih turista, dolazimo do brojke koja premašuje 9,3 milijardi eura prometa i to u sredini kolovoza. Razlog je to za prilično zadovoljstvo, no treba napomenuti da je devizni prihod od turizma na razini od oko 17 posto hrvatskog BDP-a, po čemu smo vodeći u EU i nameće se pitanje može li se vrijednost nacionalnoga gospodarstva temeljiti na tako visoko rizičnoj grani na koju otpada gotovo petina BDP-a! Upozorili su na to iz Hrvatske gospodarske komore (HGK) u analizi svojoj analizi Značaj deviznog prihoda od turizma.

Promotrimo li podatke koje iznosi HGK, teorije koje iznose neki političari kako Hrvatska može živjeti od turizma (i poljoprivrede) brzo padaju u vodu jer se ipak radi o gospodarskim granama od kojih obje ovise o vremenskim (ne)prilikama. K tome jedna od njih ovisi o velikim državnim dotacijama, a druga o cijelom spletu dodatnih okolnosti, kao što su geopolitičke nestabilnosti, trendovi i sl. Uzmimo za primjer da je, prema navodima Poslovnog dnevnika, u SAD-u ostvareni devizni prihod od turizma iznosio tek 1 % BDP-a, u Francuskoj 1,9, V. Britaniji 1,5, Njemačkoj 1,1, a u Italiji 2,1 % BDP-a.

Jasno je da turizam treba i dalje njegovati i razvijati, ali što ako nam se nagodinu, nedaj Bože, dogodi loša sezona? Što ćemo tada?

Etiketa jeftine turističke zemlje

Bivša ministrica turizma Pave Župan Rusković govori kako zapravo i ne trebamo rast gostiju u »špici«. »Uz gužve često ide pad razine naše turističke usluge, a Hrvatska želi biti destinacija visoke kvalitete«, izjavila je Župan Rusković za Večernji te otišla i korak dalje ustvrdivši da bi nam »trebalo forsiranje kvalitete i ograničavanje daljnjeg rasta privatnog smještaja«. Plaši se bivša ministrica da ćemo steći etiketu jeftine turističke zemlje. A kako se to »forsira kvaliteta« i tko nas je sprječavo da je, ako je doista nemamo, nismo postigli već godinama? Što bi pak značila primjena njenog »recepta« za mnogobrojne obitelj uz obalu i na otocima koje žive ili se potpomažu iznajmljivanjem smještaja ne treba posebno napominjati. Nemaš tvornice, nemaš vodu (da ne spominjemo drugo), zemlja je suha i nerodna i još ne smiješ iznajmljivati smještaj… To je onda pravi život na otoku, raj na zemlji. Sve četiri u zrak i živiš – od zraka.

I za drugog bivšeg ministra turizma Damira Bajsa ostaje sporno pitanje koliko turisti troše i koliko je turizam unosan. No Bajs smatra da je, u svakom slučaju, dobro da je gostiju sve više, ali mu se čini da oni pojedinačno sve manje troše.

Djelomičan razlog su i hotelski all inclusive (sve uključeno) aranžmani kojima mnogobrojni hoteli konkuriraju i bore se za goste pa i za opstanak, a u turizmu već ionako vrijedi ista formula kao i u ostalim gospodarskim granama – tko jači, taj kači. Riječ je o aranžmanima koji su dobri za krajnjeg konzumenta – turista jer uz nešto veću cijenu od golog smještaja dobivaju puni pansion i druge pogodnosti. A okolini ugostitelji – glavobolju. Hoteli pak trebaju pokriti ogromne troškove hladnog pogona koji traje i po osam mjeseci.

Ne žele ništa izvan plaćenog aranžmana

Iz razgovora s direktorom jednog hotela u Starom Gradu na Hvaru saznajemo da je velik interes upravo za all inclusive aranžmane. Izrazio je zadovoljstvo popunjenošću smještajnih kapaciteta – rasprodani su cijeloga ljeta, ali ne i izvanpansionskom potrošnjom. Kao primjer navodi da se nakon večere koju konzumira cca 800 ljudi na pićima ostvari promet od svega 500-tinjak kuna. Gosti jednostavno ništa ne žele jer ionako već sve imaju plaćeno u sklopu hotelskog restorana, gdje mogu sve konzumirati do mile volje. K tome, mnogi od njih su zamislili da švedski stol u hotelu funkcionira kao samoposluga. »Imali smo slučaj da čovjek dolazi s praznom bočicom Coca-Cole i natače si maslinovo ulje ili da u torbu trpa voće«, navodi direktor. Zbog navedenog problema voće su počeli rezati na kriške, ali to nije primjenjivo na sve, npr. banane koje rapidno propadaju nakon guljenja. Uz to, tu su i neugodne situacije ako se nekoga upozori jer gost koji je platio all includsive aranžman osjeća se privilegirano i kao da je platio baš za sve.

Konkretno, o hotelu o kojem je riječ, prevladavaju gosti iz Češke i Njemačke, a ima nešto i Slovenaca, a najmanje smo nailazili na Hrvate. A da svaka nacija ima svojih »primitivaca« i da nas se često nepravedno proziva »Balkancima« (u pogrdnom značenju riječi jer valjda ima i nekakvo drugo) dokazali su pojedini pripadnici svih gore spomenutih nacija.

Tako nam je nakon pokušaja preguravanja, u čemu smo ga spriječili, jedan od gostiju održao bukvicu – neka si brže grabimo juhu! Napad je najbolja obrana. Nakon te situacije upao nam je u oko. Tip s dizajnerskim naočalama, vadi iz džepa dva Samsungova pametna telefona više klase, a u torbu za plažu trpa voće iz hotela kao da je na nekakvoj plantaži. Pet – šest naranči, pokoja banana… Nije problem, stane još u torbu… Za istim stolom sjedi četiri-pet osoba (računajući i djecu), a u jednom trenutku na njemu se našlo ni manje ni više doli 15-ak čaša! Grdo za videti, rekli bi stari Zagrepčanci. Što će ovi gosti konzumirati od pića nakon hotelskog ručka, nakon kojeg slijedi jednako obilata večera?

Španjolci kažnjavaju prisvajanje mjesta na plaži

Uz hotelski bazen povremeno je pravi kunst pronaći slobodno sjedalo, kamoli ležaljku. Jutarnji ranoranioci svojim ogromnim reklamnim ručnicima zauzimaju odmah po dvije-tri ležaljke. Da ih ne sklapaju preko noći, ne bi te ručnike ni micali. Zato se jedna “gospođa”, također strankinja dosjetila pobacati sve s jedne ležaljke na pod, uključivo i nečije dioptrijske naočale. Ipak ima mjesta, ako se malo potrudiš.

Kod pristupa za dostavu hotela, na mjestu gdje je to zabranjeno, konstantno se parkiraju automobili (nismo naišli niti na jedan s domaćom registarcijom) i nikome ništa. Zanimljiv je i vozni park – prevladavaju terenci i vozila srednje ili čak i više klase, kao što su Mercedes, Audi, BMW, veće Škode, Infinity i drugi “japanci”…

Naša »patrola« nastavlja se na Krku. Znanac iz Zagreba tuži se na gužvu na plaži u Puntu. Ljute ga oni koji ostavljaju ručnike i ležaljke na plaži preko noći i tako rezerviraju mjesto. Kaže da komunalni redari to u Španjolskoj kažnjavaju i to vrlo »papreno«.

Kod drugog poznanika koji iznajmljuje apartmane (u 99 % slučajeva strancima) klima uređaji rade »do daske« od 0 do 24 i kad je vruće i kad nije, a prozori apartmana širom otvoreni. Jer, dobar je hrvatski zrak, ali zato valjda nisu dovoljno dobri ni hrvatsko pivo, vino, ni voda, paštete, sokovi i sve drugo što se mahom vuče iz udaljenih europskih zemalja. Možemo samo zamisliti Hrvata u Njemačkoj koji bi ovako »raspalio« klimu uz otvorene prozore (»Balkanac« jedan!).

Vlasnik tamošnjeg restorana žali se na promet jer im, kaže, konkuriraju trgovački lanci sa svojim kuhinjama i gotovim jelima pa ekipa to naručuje. Jeftinije je…. No zato barem Talijani ne štede u tolikoj mjeri. Ali, pazite ako ste naumili kupiti ribu i oni stignu prije vas u ribarnicu, mogli biste ostati kratkih rukava. Riba, lignje i školjke kupuju se na kile. Skupo? Pokušajte taj meni konzumirati u nekom restoranu.

Eh, taj parking…

Na Puntu također problemi s parkiranjem. Na početku uske ulice Krušija koja vodi u staru jezgru konstantno se parkiraju automobili i ne može se proći. Komunalni redari spavaju ili se ne žele zamjeriti strancima. Uz jednog iz Slavonskog Broda, pretežito je bilo također riječ o stranim vozilima s bečkom (W) registracijom. Bečka škola-balkanski smjer il´ šta?

I ovdje se štedi. Momak na štandu gleda naušnice za djevojku. Već je izvadio novac – 15 kuna, ali mu prodavačica kaže da koštaju – 50. »Nein danke!«, kaže kao oparen. Bio je to nesporazum. Velika je to ljubav! Djevojka je to stoički podnijela. Možemo samo zamisliti Hrvaticu kod koje bi momak pao na 35 kuna…

No ovdje barem navečer palačinke idu ko´ alva. Ljudi navalili na palačinke i stvaraju se redovi pred pokretnom pečenjarom.

Srećemo Slavka, jednog znanca, čovjeka u godinama, ali u formi mladića. »Gotovo je, gotovo!« A što? Pa sezona, naravno. »Već su bile tri kolone na izlasku s otoka, a i škola će skoro!«. Bilo je to sredinom 8. mjeseca. Nakon toga, obradovao se što više neće biti »lumpanja«, aludirajući na koncert na rivi zbog kojega nije mogao spavati. No ipak se morao razočarati jer su ovi u TZ Općine Punat odlučili poremetiti mu mir te je bilo još koncerata, a i bit će ih još i u rujnu! I drag nam je Slavko, ali neka mu još malo »ruže«.

Naš privremeni morski susjed Branko primijetio je dolazak nove grupe turista u obližnji apartman. Pušu, stenju i štekću. Nose kartone s vodom (običnim i mineralnom), pivo, sokove. »Ti će ovdi samo smeće pusit´. Od takovih nemaš niš´«, komentira rođeni Puntar Branko i dodaje: »Možda će tu samo dva sladoleda pojist«. »A možda i to premašuje budžet«, dobacili smo mu i rastali se s osmijehom na licima. Ne čudi da su onda na Puntu nabili cijenu parkiranja veću nego u centru Zagreba te što se više ne možeš otuširati na gradskoj plaži bez da u tuš ubaciš kovanicu. Dvije kune za 30 sekundi (na papiru, a u praksi kraće). To je kapitalizam. Negdje ih moraš oderati.

No šalu na stranu, vela gužva brzo će pasat i opet će svi s nestrpljenjem očekivati turiste, nakon što se isprazni kućna kasa. Jer (možda smo u krivu) čak i takvi koji samo plaćaju cestarinu i smještaj su nam potrebni, barem dok nam se ne probude i ostale grane gospodarstva. Živi bili pa vidjeli!