Trideset godina od katastrofe u Černobilu

Katastrofa na reaktoru 4. koja se dogodila 26. 4. 1986. (Foto: RIA Novosti)

Iako je prošlo 30 godina, posljedice nuklearne katastrofe u Černobilu osjećat će se još generacijama

Nepouzdana konstrukcija, zajedno s ljudskim faktorom i lošom tehničkom procjenom, na današnji dan prije trideset godina doveo je do najveće nuklearne katastrofe u Europi. Černobilska nesreća, poznatija kao Černobilska katastrofa, je sovjetska nuklearna nesreća koja se 1986. godine zbila u bivšoj Sovjetskoj Ukrajini na sjeveru zemlje, uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu.

Četiri nuklearna reaktora u Černobilu bila su rashlađivana vodom, a u slučaju nedostatka vode dolazilo bi do pregrijavanja, umjesto do automatskog gašenja. U travnju 1986. provodeći eksperiment s turbinom generatora, inženjeri su povećali njegovu snagu i time uvelike smanjili mjere sigurnosti. U jednom je trenutku voda prokuhala, a sustav za hlađenje je bio zatvoren. Nakon što je jedan od operatera uvidio pogrešku, pokušao je smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne šipke. I to je bila fatalna pogreška, jer je grafit samo pogoršao reakciju. Nakon toga četvrti je reaktor eksplodirao. Nuklearno gorivo je gorjelo deset dana, otpuštena je ogromna količina radioaktivne prašine, a kontaminiranost je bila skoro deset puta veća od one prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi. Radijacija je najteže pogodila Ukrajimu, Rusiju i Bjelorusiju. Danas, trideset godina nakon nesreće, ta radioaktivna prašina još uvijek nije u potpunosti nestala.

Stotine vatrogasaca su pokušavali ugasiti vatru. U ranojutarnjoj eksploziji poginuo je jedan radnik, čije tijelo nikada nije pronađeno. Drugi je umro nekoliko sati poslije u bolnici. Vatrogasci koji su prvi stigli na mjesto nesreće bili su najviše izloženi radijaciji. U sljedećih nekoliko tjedana umrlo je 28 ljudi. Vjeruje se kako je od posljedica umrlo najmanje četiri tisuće ljudi. Vlasti su šutjele. Evakuacija 48.000 ljudi počela je tek dan kasnije.

Članovima tadašnje sovjetske vlade trebala su 24 sata da shvate razmjere katastrofe i njezine posljedice. Tek nakon toga započela je evakuacija Pripjata, najbližeg grada, te ostalih sela i gradova. Stotine tisuća ljudi evakuirano je u žurbi, a kasnije se preselilo, ali za mnoge je bilo prekasno.

Službena obavijest stigla tek dva dana nakon nesreće

Dok se odvijala evakuacija, visoke razine zračenja zamijećene su u nekim europskim zemljama. Službena je obavijest poslana tek dva dana nakon nesreće. Opasni su plinovi curili u atmosferu i vodu još oko dva tjedna. Radioaktivna prašina stigla je zrakom sve do Velike Britanije. Tek nakon što je Švedska izmjerila neuobičajenu razinu radioaktivnosti, sovjetska novinska agencija Tass šturo je izvijestila o nesreći. Posljednji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov oglasio se tek 14. svibnja.

Zračenje je iznimno brza prijetnja koja se ugrađuje duboko u tijelo žrtve. Iako je u početku ubilo manje od stotinu ljudi, radioaktivni oblak proširio se preko velikog područja tijekom vremena. Posljedice černobilskog zračenja i danas se osjećaju u brojnim oboljenjima od karcinoma u Ukrajini i Bjelorusiji. Južna je Bjelorusija podnijela najveći teret. Tamo su oboljela mnoga djeca. Oko šest tisuća slučajeva karcinoma štitnjače dijagnosticirano je među mladima. Iako još uvijek nema dokaza, da je černobilska katastrofa povezana s drugim vrstama raka u regiji, poput leukemije.

Iako je više od sto tisuća stanovnika preseljeno odmah nakon nesreće, oko tisuću i dvjesto ljudi, od kojih većina starijih žena, odlučilo je ostati ili se vratiti kući. Takav su postupak opravdavali ljubavlju prema rodnoj zemlji. Prema izvještajima objavljenima na CNN-u, te su se žene ilegalno vratile svojim kućama, jer su trebale svoju zemlju kako bi preživjele. Nekima je dozvoljeno da ostanu, jer su prošle fertilnu dob. Neki su, unatoč opasnostima od posljedica nesreće i danas živi iako već imaju blizu 90 godina.

Elektrana je nastavila raditi i nakon katastrofe

Mnogi pogrešno misle da je černobilska nuklearna elektrana zatvorena odmah nakon eksplozije. Međutim, to nije istina. Ostala tri neoštećena reaktora ubrzo su ponovno pokrenuta. Postali su potpuno funkcionalni između listopada 1986. i prosinca 1987. godine. Reaktor broj dva zatvoren je 1991. godine, reaktor broj jedan u studenom 1996. godine, dok je reaktor broj tri konačno zaustavljen tek u prosincu 2000.

Godine 1986. Hladni rat još uvijek nije prestao. U skladu s tom činjenicom, sve se pažljivo čuvalo i tajilo. Nuklearna elektrana navodno nije bila jedini zaštićeni objekt u regiji. Tamo se još uvijek nalazi tajni raketni radar sagrađen u 70-ima, na udaljenosti od oko 25 kilometara od Černobila. Sada je dio »Zabranjene zone«. Prema pisanju nekih ruskih medija, navodno je nazvan Černobil 2 ili Duga 1, a nije ga se moglo vidjeti na službenim kartama. Njegova je namjena trebala biti da otkrije eventualne rakete odaslane iz SAD-a. Civilima je na to područje bio zabranjen pristup, a oko tisuću vojnika i časnika koji su tamo radili živjeli su u jednoj ulici, u malom gradiću. Oni su s obiteljima evakuirani odmah nakon katastrofe, a objekt je i danas tamo. Navodno je postojao plan da ga se sruši, ali od toga se odustalo zbog straha da podrhtavanje zemlje ne ošteti betonski sarkofag na černobilskom reaktoru.

Novi zaštitni sarkofag vrijedan 1,54 milijarde eura

Danas je Černobil mjesto koje privlači znanstvenike, ali i ostale znatiželjnike. Postoji nekoliko tvrtki koje pružaju turističke usluge ljudima koji žele doživjeti sablasno prazan grad Pripjat ili svjetlucanje samog Černobila. Nerijetko te turističke agencije od ističu kako jednodnevni posjet ne predstavlja nikakav rizik za zdravlje.

Što se pak tiče oštećenog reaktora, nad njim je u kratkom vremenu 1986. sagrađen zaštitni sarkofag sačinjen od čelika i betona koji je trebao čuvati okoliš od daljnje radijacije. Sarkofag je sagrađen na brzinu i u vrlo teškim uvjetima. Zbog bojazni od njegovog potencijalnog raspadanja i novog onečišćenja radi se na izgradnji novog zaštitnog oklopa. Novi sarkofag trebao bi biti završen ove godine, a prema podacima Svjetske nuklearne udruge, to će biti luk visok 354 metara i dug 492 metra, a koštat će oko 1,54 milijarde eura.

Početno je zračenje ubilo izrazito velik broj ptica i životinja na tom području. Sadašnji uvjeti za divlje životinje u Zabranjenoj zoni nešto su »drugačiji«. Zapravo je riječ o radioaktivnoj fauni. Danas je prisutan manji broj ptica, neke od njih su deformirane i imaju ozbiljna fizička oštećenja, ali postoje i one koje su zdravije i vode relativno normalan život. Napušten od ljudi, grad Pripjat funkcionira kao utočište za vukove, dabrove, mačke i mnoge druge životinje koje tamo lutaju u potrazi za domom.

Pripremila: Melita Funda