Tri hrvatske priče – od burze, Gredelja do otpremnina u Croatia osiguranju

Najbolniji rezultat današnje krize je armija nezaposlenih. Zato bi otvaranje novih radnih mjesta trebao bi biti najvažniji, ali  i najteži zadatak Vlade. To nije posao Ministra financije, niti Ministra rada i mirovinskog sustava. Oni ne mogu otvarati radna mjesta, iako ih se najviše čuje i vidi u medijima. Radna se mjesta mogu otvarati samo u gospodarstvu, u realnom sektoru, u poduzetništvu i u proizvodnim poduzećima. U trgovini, bankama, državnim poduzećima, javnom sektoru sličnim djelatnostima sva su radna mjesta popunjena i ima malo šanse da tu dođe do značajnijeg zapošljavanja

Marijan Ožanić

Nakon 90-tih u Hrvatskoj se „ubrzanom privatizacijom“ stvarao novi sloj kapitalista, koji su preko noći stekli bogatstvo kakvo  su u Njemačkoj mogle stvoriti obitelji kroz stoljeća. To bogatstvo nije se stvorilo radom, poduzetničkim projektima,  nasljeđivanjem, genijalnim inovacijama,  već brutalnim otimanjem od države

Koliko god su ljudi već  otupili zbog  nepravdi i izopačenosti o kojima slušaju svaki dan, ovo je  jedan  dodatni šok. Informacija da je Hrvoje Vojković dobio 7,2 milijuna kuna kao otpremninu,  jer je smijenjen s položaja direktora prešla je svaku granicu koju već otupjeli i potpuno deprimirani Hrvati mogu izdržati.

Ministarstvo bola i tuge

Početkom ove godine išao sam sa suradnicima na sastanak u Zvonimirovu, u Hrvatski zavod za zapošljavanje. Prolazili smo kroz prostor u prizemlju između mnogo tužnih i zamišljenih ljudi koji su u redovima stajali ispred šaltera. Kada smo ušli u lift, rekao sam: „Jeste li osjetili svu tugu i bol koja se uvukla u sve zidove ove zgrade. Kako službenici koji ovdje rade mogu izdržati kraj sve nesreće što ju slušaju i viđaju svaki dan“.  Kada sam prije sastanka razgovarao s ljudima iz  Zavodu za zapošljavanju, rekli su mi da oni to psihički jako teško podnose i jednostavno ne mogu dugo izdržati na tim poslovima.

U utorak, na Hrvatskom katoličkom radiju  u emisiji Argumenti urednik Anto Mikić vodio je razgovor s prof. dr Mirandom Mrsićem, ministrom  rada i mirovinskoga sustava. Razgovarali su o  reformi mirovinskog sustava, o nezaposlenosti, o  politici Vlade,  o desecima tisuća ljudi koji će po najavi Vlade ostati bez posla i o poboljšanjima koja se očekuju tek u 2014. U emisiju su se javljali slušatelji i pričali svoje tužne priče o obiteljima u kojima su svi ostali bez posla. Teško mi je bilo slušati, pomislio sam da bi se to  ministarstvo  trebalo zvati Ministarstvo bola i tuge.

Najokrutniji i najbolniji rezultat današnje krize je  sve veća armija nezaposlenih. Zato bi otvaranje novih radnih mjesta trebao bi biti najvažniji, ali  i najteži zadatak Vlade. To nije posao Ministra financije, koji se treba brinuti za blagajnu i punjenje proračuna, niti Ministra rada i mirovinskog sustava koji se brine o zakonu o radu, kako zbrinuti nezaposlene i kako osigurati mirovine penzićima. Ti ministri  ne mogu otvarati radna mjesta, iako su najaktivniji i najviše ih se čuje i vidi u medijima. Radna se mjesta mogu otvarati samo u gospodarstvu, u realnom sektoru, u poduzetništvu i u proizvodnim poduzećima. U trgovini, bankama, državnim poduzećima, javnom sektoru sličnim djelatnostima sva su radna mjesta popunjena i ima malo šanse da tu dođe do značajnijeg zapošljavanja. Zato je ministar gospodarstva  taj koji bi nam stalno trebao govoriti što će učiniti, kako će se stvarati radna mjesta. I on bi trebao unositi duh optimizma i nade. A ne da nam svi pričaju da će nam sutra biti još gore.

Kako stvarati nova radna mjesta?

Jedine ozbiljne šanse za povećavanje broja novih radnih mjesta su u poduzetništvu, kroz osnivanje mnogo novih poduzeća, zatim u uspješnim poduzećima kojima treba stvoriti uvjete da budu još uspješnija i zapošljavaju, te kroz pomoć  poduzećima, dau krizi da ne otpuštaju radnike. To bi trebale biti glavne teme danas, ali o njima se jako malo govori. Da bi se to realiziralo treba mnogo znanja i na tim zadacima trebalo bi angažirati najiskusnije i najsposobnije ljude.  Međutim, težište aktivnosti usmjerilo se na poreze i rezanje troškova, kod čega se troškovi najlakše smanjuju masovnim otpuštanjem zaposlenika u javnom sektoru. To će vjerojatno razveseliti i zadovoljiti MMF, ali sigurno neće (kao što nije niti u drugim državama u svijetu) usrećiti  naše građane. Kao čarobni štapić ili kao čudotvorne kapi profesora Baltazara spominju se investicije koje će pokrenuti gospodarski rast. Nisam previše siguran. Investicije su sigurno važne za rast poduzeća i ukupan gospodarski rast. Vjerojatno bi izgradnja velike tvornice General Motorsa s 10.000 novih radnih mjesta bila takva  investicija. Ali to se vjerojatno neće dogoditi. S druge strane milijarde uložene u Plomin zaposliti će pedesetak  ljudi u elektrani, dok bi se  najviše naših ljudi zaposlilo u našim poduzećima, od KONČAR-a do građevinaca,  kada bi dobili  izgradnju Plomina. Nažalost, to se vjerojatno ne bude dogodilo, te će na Plominu (a i sličnim investicijskim projektima) poslove dobivati Siemens i ostali strane tvrtke (da nas ne pošpota EU)  pa će se zapošljavati njemački i ostali europski radnici. A mi ćemo plaćati kredite.

U zadnje vrijeme ovu našu tešku gospodarsku situaciju okarakterizirala su tri slučaja – nova pravila HZZ-a,  stečaj Gredelja i otpremnina bivšem direktoru Croatia osiguranja.

Nova pravila HZZ-a

Kako je poručila Ankica Paun-Jarallah, ravnateljica Zavoda, doći će vrijeme kada će HZZ, kao i u nekim drugim zemljama tražiti od nezaposlenih ne samo ‘tjedno javljanje’ nego i dokumentaciju o svim poslanim molbama za posao. Poanta je u tome da nezaposleni moraju dokazati da se iskreno žele zaposliti, jer postoji sumnja da oni u stvari uživaju u svom statusu nezaposlene osobe,  lijeni su  i  ne da im se tražiti posao.  Znači nije problem što nema slobodnih radnih mjesta, nije problem što se  poslodavci, nakon što ih Vlada stalno uvjerava kako će sutra biti još gore, ne usuđuju zapošljavati i investirati, ali je problem što se nezaposleni slabo trude da nađu radna mjesta (kojih nema). I zato nezaposlene treba još više kontrolirati, treba ih tjerati da se uozbilje, da se malo više trude, da se javljaju na natječaje (kojih nema), da stalno pišu molbe (a ne kažu im kome). Isto tako nije problem što je HZZ postao jedna troma birokratska institucija koja malo kome može ozbiljno pomoći u nalaženju posla i kojoj su mali privatni portali potpuno preuzeli  vezu između tražitelja posla i poslodavaca koji nude poslove. Sjećam se kako su devedesetih šefovi u HZZ-u ismijavali poduzetničke portale koji su počeli preuzimati njihove poslove. Danas više nitko niti ne očekuje od HZZ-a da će mu pomoći kod nalaženja posla.

A na kraju možemo pitati kako si netko zamišlja da 40.000 zagrebačkih nezaposlenih svaki tjedan, to znači 10.000 svaki dan dolazi u HZZ i donosi svoja izvješća i odgovara na pitanja savjetnika. Pa to će zakrčiti cijelu Zvonimirovu ulicu. Kako to misle izvesti? Zaposliti još petsto savjetnika i izgraditi još jednu veliku zgradu? Ili to samo služi da pokažu kako nešto rade. Vjerojatno se to sve uklapa u sad popularne besmislene rituale kroz razne EU projekte koji se „bave zapošljavanjem“, a u stvari samo  pišu nekakve elaborate i zapošljavaju strane konzultante. Najbolji primjer jednog takvog EU projekta je tzv. „LPZ projekt“ (Lokalna partnerstva za zapošljavanje)  koji se provodio u Zagrebu, a  mislim i u cijeloj Hrvatskoj. Budući da sam u tome sudjelovao nešto o tome mogu reći. Projekt je započeo bombastično, potpisalo ga je dvadesetak institucija, od gradonačelnika do gospodarske komore. Projekt je bio „težak“ nekoliko milijuna eura (tako nekako), sudjelovalo je stotinjak ljudi iz Zagreba na bezbroj sastanaka i  potrošilo se strašno puno vremena. Budžet projekta u najveće dijelu je potrošen na strane konzultante, projekt je vodila jedna „zlatom plaćena“ EU konzultantica, nekadašnja postarija srednjoškolska profesorica matematike iz jednog istočnonjemačkog gradića, vjerojatno najkonfuznija i najsmušenija osoba koju sam ikada sreo, a nešto malo su dobili naši konzultanti. Rezultat tog velikog EU projekta bio je jedan elaborat koji nije gotovo nitko pročitao i jedan loš domjenak. A takva je većina naših EU projekata. Ne bih se začudio da je ta nova ideja HZZ-a jedna od umotvorina iz tog  EU projekta.

Nezaposlenost će se smanjiti jedino otvaranjem novih radnih mjesta, a nikakvim akcijama HZZ-a ili ovakvih čudnih EU projekata. A najmanje će se smanjiti ako će nezaposleni svaki tjedan trebati dokazivati da se trude prestati biti nezaposleni.

Stečaj Gredelja

Ni „stožer za obranu Gredelja“, ni zahtjevi za razgovore s Vladom nisu donijeli ništa. Gredelj je otišao u stečaj. Ja sam stari industrijski radnik i uvijek suosjećam s ljudima koji rade u tvornicama, jer smatram da su oni kao i ja „graditelji strojeva“ i prema njima se odnosim s velikim poštovanjem.

Početkom listopada mogli smo pročitati vijest da je stečajni upravitelj Tvornice željezničkih vagona Gredelj Petar Hrkač izvijestio radnike Tvornice željezničkih vagona Gredelj na njihovom današnjem prosvjednom skupu u krugu tvornice otvoren stečaj Gredelja i da će svih 1450 radnika dobiti otkaz. Rekao im je i  da će se na posao vratiti samo oni koji budu potrebni. Tako je završila agonija jedne stare tvornice. Vidjeli su da ni svi njihovi prosvjedi, ni „stožer za obranu Gredelja“, ni zahtjevi za razgovore s Vladom nisu donijeli ništa. Gredelj je otišao u stečaj. Ja sam stari industrijski radnik i uvijek suosjećam s ljudima koji rade u tvornicama, jer smatram da su oni kao i ja „graditelji strojeva“ i prema njima se odnosim s velikim poštovanjem.

Cijeli taj slučaj jako me je podsjetio na događanja u Končaru koja sam zajedno s  tisućama Končarevih radnika proživio 1990. godine. „Preko noći“ te godine, dotadašnja tržišta su se slomila, nestala su tržišta Jugoslavije, istočnih zemalja, nesvrstanih, Irak je bio pod embargom i nisu se mogli nastaviti radovi na dvije velike elektrane,  KONČAR je imao najednom 100 milijuna dolara nenaplativih potraživanja. Nije bilo novaca za plaće, započeli su štrajkovi i jedna za drugom tvornice su odlazile u stečaj, a ljudi na burzu. Tvornice koje su se počele „dizati“ tijekom stečaja na kraju su poslovale i sada posluju vrlo uspješno, ali s tri puta manje radnika. Iako ne poznam dovoljno situaciju u Gredelju, ipak mislim da se događaju neki slični procesi kao što su se događali i u KONČAR-u 90-tima. Mogu pretpostaviti da Gredelj jednostavno nema dovoljno posla za taj broj radnika. Naime, treba reći da „niti jedna  tvornica nema nikada previše radnika“, već u prvom redu ima „premalo posla za taj broj radnika“. Osim toga u Zagrebu uz Gredelj postoji još jedna tvornica koja ima sličan asortiman, KONČAR-Električne lokomotive. A tržište se jako smanjilo. Menadžment Gredelja nije bio sposoban naći posao i zaposliti tvornicu.  Mislim da agonija Gredelja traje desetak godina, jer jako dugo Gredelj nema dovoljno posla. Ali mu je država kroz Hrvatske željeznice nadoknađivala gubitke i odgađala ozbiljno rješavanje problema. Končaru nije nitko nadoknađivao gubitke pa je cijeli proces išao jako brzo.  Uopće ne mislim idealizirati stanje u Končaru, jer sam često bio kritičan prema njemu, ali ću izvući nekoliko detalja koji mogu dati malo više svjetla na procese koji su se odvijali i još se ovijaju u našoj industriji.

Iako ima mnogo sličnosti, ipak se situacija u KONČAR-u 1990. i u Gredelju 2012. razlikuju. Končarevi radnici koji su ostali bez posla dijelom su otišli u mirovinu, velikim dijelom su se zaposlili u raznim državnim službama koje su se tada tek iznova stvarale i popunjavale kadrovima, a dio ih je otišao u poduzetništvo. Tada je vladao entuzijazam zbog stvaranja nove države i ljudi su vjerovali u budućnost. Danas vlada velika kriza, mnogi ljudi su izgubili vjeru u budućnost, nema slobodnih radnih mjesta, a Gredeljeve radnike nije nitko pripremao za poduzetništvo. Na čelo Končarevi tvornica transformatora (koje su sada najuspješnije) došli su najsposobniji inženjeri, odgajani u Končaru od studentskih dana koji su se pretvorili u nabolje menadžere. Na čelo Gredelja politika je postavljala političke kadrove koji jednostavno nisu bili dorasli problemima u kojima se Gredelj našao. Gredelj je imao veliku šansu da se restrukturira i promijeni u vrijeme preseljenja na novu lokaciju na kojoj su mogli započeti raditi na nov način. Ali nesposobna uprava nije znala iskoristiti tu šansu.  A o sudbini Gredelja i mnogih naših proizvodnih poduzeća odlučivali su ljudi koji nikada nisu bili u industriji i o industriji jako malo znaju.

Problem Gredelja je složen problem koji otvara mnogo pitanja – na primjer,  trebaju li nam  u Zagrebu, na malom tržištu dvije tvornice lokomotiva, kada niti za jednu nema posla. Slična se pitanja postavljaju i kod  brodogradnje.  To su veoma složena pitanja za čija rješavanja trebamo jako stručne i sposobne ljude. A kada ih ne znate koristiti, tada stavljate probleme pod tepih dok ne narastu da ih više ne možete skrivati. Tada se moraju poduzimati okrutni i bolni rezovi koji su se mogli na vrijeme izbjeći da je bilo pameti, sposobnosti i znanja.

Slučaj Gredelj zaslužio bi mnogo iscrpniju analizu, ali možemo reći samo to – da bi neka tvornica mogla poslovati mora imati posla. Država je jako veliki naručitelj i svaki puta kada su naručivani besmisleni, basnoslovno skupi nagibni i slični vlakovi od stranih proizvođača, naši  ljudi ostaju bez posla. I to ne može opravdati nikakva priča o „slobodnom tržištu“, kakvo uostalom više nigdje ne postoji osim u Hrvatskoj i kod naših susjeda.  Isto tako uvijek kada su na čelo Gredelja i ostalih naših poduzeća postavljani politički kadrovi zabijao se čavao u lijes našeg gospodarstva.

Otpremnine u Croatia osiguranje

Dok se govori o tisućama ljudi koji svakodnevno ostaju bez posla i kada se stalno na sve strane smanjuju plaće i povećavaju porezi, a život je sve teži, dobro je to povezati s nekim  primjerima  koji  pokazuju punu nakaradnost i izopačenost našeg bolesnog društva. Kroz njih možemo analizirati razarajuće mehanizme koji uništavaju naša poduzeća, naše gospodarstvo i cijelo društvo. To su pored ostalih, slučajevi basnoslovnih otpremnina u Croatia osiguranju, a slično se događalo i u INA-i i drugim državnim poduzećima.  Koliko god su ljudi već otupili zbog nevjerojatnih slučajeva kriminala, nepravdi i izopačenosti o kojima slušaju svaki dan, ovo je ipak bio jedan  dodatni šok. Informacija da je Hrvoje Vojković dobio 7,2 milijuna kuna kao otpremninu,  jer je smijenjen s položaja direktora prešla je svaku granicu koju već otupjeli i potpuno deprimirani Hrvati mogu izdržati. To nije primjer uspješnog menadžera koji je temeljem svojih izvanrednih sposobnosti učinio velika djela u poduzeću, izvukao ga iz teškoća, povećao profit, osvojio velik dio tržišta, povećao poduzeće, zaposlio nove ljude i učinio dobro i poduzeću i državi koja je vlasnik poduzeća. Da je to bio takav slučaj, vjerujem da nitko ne bi imao išta protiv da se tako uspješnog menadžera bogato nagradi. Ali ovdje (a i u mnogim drugim slučajevima) imamo primjer krajnje nesposobnog čovjeka  kojeg su iz anonimnosti izvukli njegovi partijski drugovi (ovdje imamo slučaj HSLS-a s Draženom Budišom) i po nekakvom partijskom ključu, na  temelju nekakve trgovine s koalicijskim partnerima  postavili na vodeće mjesto u jednom od najuspješnijih hrvatskih poduzeća duge tradicije.  Ljudi su pričali da njega taj posao uopće nije zanimao, bavio se namještanjem svojih prijatelja i grubim izbacivanjem nepodobnih, putovanjima po raznim Indijama, a kroz cijelo vrijeme dok je bio na toj funkciji nije uopće u potpunosti shvatio čime se CO bavi i kako djeluju poslovni procesi u osiguranju.

I sada cijeli taj slučaj trebamo staviti u jedan širi kontekst. Nakon 90-tih u svim tranzicijskim zemlja, uključujući i Hrvatsku stvarao se izopačenom „ubrzanom privatizacijom“ i sličnim mehanizmima u potpunosti novi sloj kapitalista, bogataša koji su preko noći stekli bogatstvo kakvo  su u Njemačkoj mogle stvoriti obitelji kroz stoljeća. To bogatstvo nije se stvorilo radom, poduzetničkim projektima, uspješnim poslovanjem, nasljeđivanjem, genijalnim inovacijama,  već jednostavnim, brutalnim otimanjem od kapitala države.  I ovaj slučaj ogromne otpremnine nije ništa drugo nego kriminalan akt u kojem se otima dio kapitala od državnog poduzeća, odnosno od države.  Potpuno je nevažno što će tu otpremninu dobiti na temelju važećeg, potpisanog ugovora. Jer i taj ugovor je kriminalni akt kojim se „legalizira“ brutalno otimanje kapitala.  Za poduzeće je svejedno je li neki kriminalac po noću ušao kroz prozor, provalio u sef i izvadio 7,2 milijuna kuna ili je taj novac izvađen iz sefa tvrtke na temelju nekakvo potpisanog ugovora.  I u jednom i u drugom slučaju poduzeće bez potrebe i bez svoje krivice ostaje bez ogromne količine novaca.  Razlika je jedino u tome što u prvom slučaju imamo kriminalca kojeg će ganjati policija, a u drugom slučaju imamo ugledne javne osobe koje ćemo gledati na TV kao uspješne članove društva.  Vojković je u toj patologiji društva manje važan. Važno je tko mu je i  s kojim opravdanjem to omogućio, jer to je patološki mehanizam koji se legalizira u Hrvatskoj. Naravno, ugovor su s njime potpisali  ljudi iz Upravnog odbora tvrtke, ti ljudi imaju ime i prezime i oni su sudionici u tom pothvatu. Zanimljiv je komentar jednog uglednog poslovnog analitičara koji je rekao da tu otpremninu treba isplatiti i onda paziti da se takvi slučajevi ne događaju. Super, to je isto kao i Rojsova čuvena izreka „Tko je jamio, jamio“.

Slučaj Vojkovića nas može podsjetiti i na slučaj Ivana Mijatovića koji je isplivao na površini nedavno, kada su objavljene liste poreznih dužnika i on je na toj listi osvanuo s 9,9 milijuna kuna poreznog duga. Svojedobno je, kao vrlo mlad čovjek, bez iskustva i naravno znanja došao na veoma visoke funkcije od pomoćnika Ministra financija do člana Uprave Plive i šef Nadzornog odbora Hrvatskog Telekoma. Na tim poslovima se enormno obogatio i uz nadimak „hrvatski Rockefeller“  otišao (pobjegao?) u SAD ne plativši porez. Ljudi koji su ga postavili na te funkcije i sudionici su tog „legalnog kriminalnog djela“ se i dalje šeću po Zagrebu, živi i zdravi.

To su sve primjeri iz  bolesnog, nakaradnog sustava  što uništava ovu zemlju, doveo ju je do krize i koji pored svega ostalog stalno puni Hrvatski zavod za zapošljavanje mnogobrojnim radnicima Gredelja i ostalih hrvatskih poduzeća.