“Transfer emocija starinski je, ali nepotrošiv koncept umjetnosti”
Razgovor s Vitoldom Koširom
Kipari se obično prirodno svrstavaju u jednu od karakternih skupina. Oni strpljivi, posežu za kamenom, drvetom i srodnim tvrdim materijalima. Kolerici poput mene uživaju u glini i mekanim materijalima koji lako i brzo bilježe trenutni psihogram skulptora
Razgovarao: Miroslav Pelikan
Nije jednostavno predstaviti čovjeka koji se gotovo istodobno u svom životu aktivno i kontinuirano bavi s više složenih i zahtjevnih preokupacija. Kada govorimo o Vitoldu Koširu, doista jedinstvenoj pojavi, akademski je kipar, vrlo samosvojan i nadahnut. Akademski je muzičar, svira violu u orkestru i bas gitaru u bendu i vatreni je sokolar. Uvijek pomislim – kada to sve stigne i otkuda mu tolika i energija i ljubav?
Gospodine Košir, realizirali ste impozantan opus skulptura, većinom u kombinaciji betona i željeza. Kako je došlo do te povezanosti, autora i materijala?
Zagreb je moj grad. Cijeli život hodajući ulicama upijam njegove mijene. Beton i željezo prodiru u naš vidokrug kao građevni materijal i stvaraju urbani pejzaž. Odabir tih materijala nametnuo se prirodno, nije rezultat voljne promišljene odluke.
Vaše željezno – betonske konstrukcije odišu mekoćom. Čak ponekad odaju dojam fragilnosti.
Beton prekrasno bilježi poteze rukom u prvoj fazi dok je još mekan, žitak. U procesu stvrdnjavanja kao da memorira i ne gubi sjećanje na mekoću i brzinu rada. Čak dolazi do izvjesne inverzije – stotine kila materijala uz grub i vehementan pristup u toj prvoj žitkoj fazi kao u kontrapunktu na kraju donosi dojam fragilnosti.
Ispunjavaju li i beton i željezo kao materijali sve vaše zamisli?
Kipari se obično prirodno svrstavaju u jednu od karakternih skupina. Jedni, oni strpljivi, posežu za kamenom, drvetom i srodnim tvrdim materijalima. Kolerici poput mene uživaju u glini i mekanim materijalima koji lako i brzo bilježe trenutni psihogram skulptora.
Beton i željezo sjajno surađuju, željezo armira i uokviruje betonske strukture – oni su u skulpturi poput mišića i kostura.
Motivika vaših skulptura ponegdje proizilazi iz glazbe, s kojom ste također profesionalno bavite...
Glazba je toliko neodvojiv dio i mene i mog života – radim kao muzičar u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije – da se jednostavno kroz moje ruke prelila u skulpture.
Što vam je ključno u nastanku umjetničkog djela?
Transfer emocija, stanja, raspoloženja između stvaraoca – bio to glumac, kipar ili muzičar – starinski je, ali nepotrošivi koncept umjetnosti.
Postoje li motivi, ideje koje niste realizirali iz raznoraznih razloga?
Trebat će mi još preko nekoliko života da samo malo zagrebem ispod površine beskrajnog oceana ideja. Svijet je beskrajno bogat izvor motiva i svaki dan nudi novo.
Nekada su skulpture krasile trgove, danas suvremena skulptura rijetko izlazi na ulicu.
Suvremena skulptura danas gotovo da i ne izlazi iz atelijera. Galerije i privatni stanovi su vjerojatno jedini prostori gdje mogu zaživjeti.
Što trenutno radite u atelijeru?
Vratio sam se grafici – svojoj neispunjenoj ljubavi. U atelijeru imam prekrasnu prešu čijem zovu nekako preuspješno odolijevam na preduge periode. Obožavam raditi na pločama za duboki tisak, to je vrsta mikrokiparstva.
Spremam izložbu grafika u galeriji Kupola u Zagrebu.
Razmišljate li o reprezentativnoj monografiji s kritičkim osvrtima?
Upravo je iz tiska izašla monografija Sokolarstvo i ptice grabljivice – likovni prikazi u Hrvatskoj u čijem nastanku su mi se kao ko-autori pridružili Marijan Žižanović, Nikša Sviličić i Vanja Spirin, a podržali Ministarstvo kulture, SPAN, Ministarstvo znanosti i Hrvatski lovački savez. Posebno sam ponosan na materijal koji je prikupljen iz najvećih muzeja i galerija Hrvatske. Koincidira s upisom hrvatskog sokolarstva na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine.
Monografija o mom likovnom radu beskrajno bi me razveselila.