Svi govore „materija“, a svatko misli na nešto drugo. Jedan na bukovu dasku, a drugi na Schrödingerovu jednadžbu. Problem je dakle u definiciji, što se pod nekom riječi razumije… Iz tih me dubokih misli prene „tak-tak-tak“ automata za poništavanje karata i vrlo glasan razgovor iza mene
dr. sc. Nenad Raos
Nenad Raos
Eh, materija nije „prosta kao pasulj“, kako smo učili u vojsci na „času“ moralno-političke (marksističko-materijalističke) obuke, nego najteži pojam s kojim se suočava filozofija prirode. Za Aristotela materija, hyle, je bila tek tvar, materijal, gradivo, građa – potencija nasuprot akcidencije. A za Einsteina? Materija ima dva oblika vida, komplementarna stanja – masu i energiju: energija se pretvara u masu, a masa u energiju. Whitehead pak kaže da pojam materije treba posve odbaciti, jer je riječ o „krivo smještenoj konkretnosti“. Materija je zapravo metafizički pojam. Kao takvoj nema joj mjesta u znanstvenoj, pozitivističkoj (materijalističkoj?) filozofiji. Pa od čega se onda, pobogu, sastoji svijet? Od vibracijskih organizama…
Takve su mi se misli vrzmale po glavi dok sam se sjedeći u tramvaju vozio na posao. (Ujutro sam volio čitati filozofske knjige, a na putu do posla razmišljati o pročitanom). Eto, vodila me je misao dalje, sve se u filozofiji treba shvaćati iz perspektive neke filozofije, nekog filozofa. Svi govore „materija“, a svatko misli na nešto drugo. Jedan na bukovu dasku, a drugi na Schrödingerovu jednadžbu. Problem je dakle u definiciji, što se pod nekom riječi razumije…
Iz tih me dubokih misli prene „tak-tak-tak“ automata za poništavanje karata i vrlo glasan razgovor iza mene. Okrenuh se i ugledah jednu putnicu i tri kontrolora, oprostite dvije kontrolorke i jednog kontrolora. „Vi mi ne date da poništim kartu“, žali se putnica.
„Nije poništila kartu!“
Digoh se sa stolice pa upitah: „U čemu je problem?“
„Nije poništila kartu“, odgovori mi prva kontrolorka, a zatim nastavi: „Trebala je poništiti kartu čim je ušla – a ne sada!“
„Oprostite“, nato ću ja: „Kada je trebala poništiti kartu? U roku od tri minute, tri sekunde, kada?“
„Pa morala ju je poništiti čim je ušla, nije ju valjda mogla poništiti prije nego što je ušla!“, nastavi kontrolorka ne razumijući što ja to ne razumijem.
„Da“, evo mene opet, „ali što znači ‘čim je ušla’? Što znači čim?“
To ju je pitanje posve zbunilo. „Tramvajska karta vrijedi za jedan i pol sat vožnje u istom smjeru“, počne ponavljati naučenu lekciju.
I dok je ona stajala osupnuta pred putnikom kojem treba objašnjavati što znači „čim je ušla“, tramvaj stade na mojoj stanici. Krenuh prema izlazu i onako usput uhvatih putnicu ispod ruke i u dva koraka evo nas na ulici. Tramvaj krene, a s njime i kontrolori, svo troje. Jesu li razmišljali o značenju riječi čim ne znam, no znam da bi to bio lijep uvod u filozofiju.
Drago mi je da netko (Viktor) konačno razumije o čemu govorim. Strogo poštivanje propisa može dovesti isto toliko do štete koliko i njihovo nepoštivanje. Evo primjera:
1. U početku Njemačkog napada na SSSR skladištar nije htio vojnicima podijeliti municiju jer nije bilo nikoga ovlaštenog da potpiše izdatnicu.
2. Zrakoplov se srušio nakon što se posada ugušila uslijed dekompresije kabine. Zašto? Zato što su slijedili upute za postupak u slučaju dekompresije u kojima je tek na 5. mjestu stajalo da treba staviti masku s kisikom.
3. Slučaj Adolfa Eichmanna svima je poznat. On je – kao svaki dobar činovnik – samo izvršavao naređenja nadređenih u skladu sa zakonom. Nije na njemu, kao nijednom državnom službeniku, da propituje osnovanost zakona. To što su u to vrijeme bili u Njemačkoj na snazi rasni zakoni nije njegova krivica. (No to ga ipak nije spasilo od konopca.)
I što iz svega toga možemo zaključiti? Treba se pridržavati zakona i propisa sve dok oni ne proturječe našoj savjesti i zdravom razumu. Slijepo pridržavanje propisa oslobađa nas potrebe da mislimo i da preispitujemo svoju savjest – i tako bježimo od odgovornosti.
Čim sam pročitao, a kod mene je taj čim trajao nešto više sekundi, odlučio sam pohvaliti prilog.
Molim “Munju”, ili nekog dobronamjernog čitatelja, da mi objasni što znači “latentno podcjenjivanje”. Za taj izraz naime prvi put čujem i ne mogu ga dovesti u vezu sa sličnima, npr. latentnom slikom ili latentnom toplinom.
Moj je oponent pokrenuo neka duboka moralno-pravna pitanja a da toga nije ni svjestan. Kakvu i koju bi pravnu zaštitu mogla imati putnica iz tramvaja, recimo pred sucem za prekršaje? Njezina bi riječ stajala prema riječi triju kontrolora. Čime bi se branila? Ničime drugime nego svojom interpretacijom riječi ČIM. I tko bi na kraju i kako presudio što znači riječ ČIM? Je li ta riječ definirana u zakonu? Nije. Propise treba poštovati, slažem se, ali ne pod svaku cijenu. U čemu se sastojala krivnja Adolfa Eichmanna? Ni u čemu drugome nego u poštivanju zakona i savjesnom obavljanu svoga posla.
Vi BAŠ kao da i niste neki naučnik koji je spreman primiti argumente druge strane i imate tendenciju latentnog omalovažavanja sugovornika spominjući možebitne svjesnosti i nestručnosti oponenta (naravno po vašem mišljenju jer vi volite biti sudac koji će zaključivati i presuđivati tek na osnovu dojma) kada već gubite u argumentaciji. Ako vas zadovoljava razina usporedbe sa poštivanjem propisa u Trećem Reichu (iako sam ja naveo da ne bih ni sam to poštivao “kada bih se uvjerio”) kao protuargument meni onda je kultura dijaloga otišla na niske grane i nemam namjeru u njoj više sudjelovati. Ostajte živi i zdravi u svojoj dosljednosti i uvjerenju ali bez mene jer mi pripadamo različitim svjetovima. Pozdrav.
Eto, na vašem se odgovoru vidi koliko ljudima nedostaje filozofsko obrazovanje, obrazovanje koje ljude vježba u disciplini mišljenja. Zamislite da dobijete opomenu pred tužbu u kojoj piše da račun trebati ODMAH uplatiti? Tako što u pravu ne postoji, nego se kaže u roku od 3 dana po primitku ili do 31.12.u 23:59. Odakle da ja znam da putnica nije imala namjeru poništiti kartu, ali nije stigla jer su kontrolori bili brži? (Ona mi je čak zamjerila što sam je izveo iz tramvaja jer je htjela na zadnoj stanici uvjeriti kontrolore u svoje dobre namjere. Moš si mislit!) U Njemačkoj je, čujem, to mnogo bolje riješeno. Putnici poništavaju karte PRIJE ulaska u tramvaj. Tako to funkcionira u pravnoj državi.
Da li bi to značilo da biste intervenirali kada bi vidjeli tri policajca kako hapse jednog čovjeka jer, eto, kako vi znate ili ne znate da li je taj čovjek počinio ili imao namjeru počiniti bilo što protuzakonito ? ODGOVOR – NIJE NA VAMA DA TO PROCJENJUJETE ! Jednostavno, kao svi u ovoj državi se petljate gdje vam nije mjesto i pokušavate raditi ono što se od vas ne očekuje i za što niste kvalificirani. Samo smetate ! Jednako je kriv onaj koji vara ili krade kao i onaj koji mu pomaže. I ovo sve skupa NEMA veze sa bilo kakvim filozofskim obrazovanjem ali ima sa opredjeljenjem. Pitanje filozofskog pristupa se postavlja u procesu donošenja zakona ili pravilnika a u trenutku njegovog provođenja se traži samo efikasnost mjerodavnih službi a vi ste tu djelovali kao kočničar, odnosno onaj koji im onemogućava provođenje pravila. Ako se već želite boriti za bolju budućnost ove naše zemlje onda JEDINO što možete je pisati pisma nadležnima gdje su im greške i propusti a ovakvo uplitanje u provođenje propisa nije primjereno. Kod policije vam to ne bi prošlo nekažnjeno. Imate i drugu mogućnost, kandidirajte se na izborima. Ova vaša reakcija predstavlja revolucionarni čin koji se ne može pravdati filozofskim promišljanjem. Tek toliko da čujete i neko prizemnije razmišljanje.
A da vidite kako tri policajca tuku nekoga Vi biste mirno prošli – jer nije na Vama da procjenjujete?
Naravno da ne bih intervenirao kada bih vidio da policija radi svoj posao. Kada bi to radili neuniformirani ljudi onda je to druga priča. Kod mene nema dileme. Mogu djelovati revolucionarno TEK KADA SE UVJERIM da će ta moja revolucionarnost biti usmjerena za dobrobit zajednice (npr. borba protiv fašizma) a UNAPRIJED donositi odluke stavlja vas u poziciju suca a to niste niti se to od vas traži. Ovim svojim stavom samo djelujete na neodlučne govoreći im da NE TREBA poštivati zakone niti njihovo provođenje. Za sve što vi smatrate nepriličnim postoje načini koji su propisani za utvrđivanje pogreški organa a to nije ni jedan od ovih vaših koje činite ili preporučujete u “svojoj” borbi protiv organizacije države. Vaš pristup negira ovlasti države a moj afirmira. Imate pravo na svoj stav ali samo u sferi filozofije i teorije a čim ga želite prakticirati to izaziva nevolje i probleme koje vi ne možete sagledati jer niste u tom području stručnjak.
Da parafraziram autora : “Svi govore moral a svatko misli na nešto drugo.” Po meni, nije bilo moralno pomoći prevarantici u njenom naumu bez obzira koliko to, na prvi pogled, izgledalo pomaganje slabijem. Ovdje bi moglo biti na djelu opredjeljenje da se prestane objašnjavati svijet i da se krene u akciju da ga se promijeni, na žalost, na lošije. Po meni, nema dileme da se karta treba ODMAH, prije nego se sjedne ili prije nego tramvaj krene, poništiti. Sve ostalo zalazi u područje prijevare a takvo što ne treba viteškim ili zaštitničkim gestama potpomagati. Evo, drugo mišljenje.
Meni se čini da je g. Nenad Raos zakomplicirao jednostavnu situaciju koja je bila jasna od početka. Toliko jasna da ju ne trebam ni objašnjavati. Tipični primjer kako i vrlo učeni ljudi skreću u područje objašnjavanja umjesto da mijenjaju loše stvari. Ili mislite da ste stvar promijenili zaštićujući prevaranta ? Nisam siguran da ste napravili dobru gestu jer ste štitili prijevaru koju je pokušala i (uz vašu pomoć) i uspjela ostvariti putnica. Od takvih malih gesta (plaćanja karte, ne guranja preko reda, ne glasnog pričanja na mobitel, pranja ruku, … ) se sastoji građanski odgoj a koji nije dograđen ovom vašom gestom. Naprotiv.