„To može samo Čatić“
U Velikoj vijećnici Fakulteta strojarstva i brodogradnje sutra, (25. veljače) održat će se predstavljanje izdanja Društva za plastiku i gumu. Riječ je o izdanjima “Drugi o Igoru Čatiću” te drugom izdanju knjige Biografije i aktivnosti prof. dr. Igora Čatića. U knjizi “Drugi o I. Čatiću.” sakupljeni su prilozi najrazličitijih autora koji su imali prilike surađivati s uvaženim profesorom. Jedan od njih napisao je i urednik ovoga portala:
Prof. I. Čatića osobno ne poznajem jako dugo. Međutim prošlo je već više od desetljeća od kako sam se počeo upoznavati s njegovim radom i djelovanjem. Bilo je to još dok sam radio u sada, već nepostojećem listu Vjesniku. U Vjesnikovoj rubrici Stajališta Profesor je određenom dinamikom objavljivao tekstove koji su ubrzo privukli moju pozornost. Moram ovdje istaknuti da je unutar te medijske kuće vođeno podosta rasprava treba li toliki prostor novina biti ustupljen Stajalištima, a bilo je i pametnjakovića koji su čak predlagali da se tu dosadnu rubriku jednostavno – ukine. Premda je ona predstavljala jednu od rijetkih rubrika koje su listu davale još kakvu-takvu osobnost.
I dobro, ako ćemo pravo – svi članci u Stajalištima definitivno nisu bili interesantni, ili barem ne svima, ali u takvoj formi, gdje se autor može javiti s najrazličitijim temama, oni svima niti ne mogu biti interesantni. Osobno mi se čini da su Stajališta bila jedna dobro zamišljena javna tribina za iznošenje mišljenja, stavova i polemika. Bilo kako bilo, prema mojem osobnom sudu, po zanimljivosti i kvalitativnoj konzistentnosti odskakali su Čatićevi tekstovi. Čak i sive znanstvene teme iz pera profesora Čatića poprimile bi jednu doista pitku, šareniju dimenziju, pa su se njegova razmišljanja i o takvim temama čitala s interesom i pozornošću, a to je značajna kvaliteta autora kojom se baš ne odlikuje velik dio predstavnika hrvatske (a budimo pravedni ni šire) akademske zajednice.
Nakon osebujnog stila počela me je iznenađivati raznovrsnost tema kojih se Čatić dotiče. Svaki članak bio je jasan, analitičan i čvrsto argumentiran, a na taj način može govoriti samo osoba koja ima znanje i viziju, koja može prepoznati problem i podastrijeti ga očima zainteresirane javnosti. Vidjelo se da čovjek vrlo dobro zna što (i zašto) govori. Ovo je samo povećalo moje poštovanje, da ne kažem i strahopoštovanje prema Profesoru.
Zbog svega navedenog, u razdoblju dok sam obnašao dužnost urednika Vjesnikova on-line izdanja, nije se dogodilo da neki od profesorovih članaka nije bio objavljen na web stranici hrvatskog dnevnika.
Što se tiče strahopoštovanja, ono se pojavilo u trenutku kad sam krenuo s vlastitim projektom – internetskim portalom, ZG-magazin. Zamislio sam i ovdje imati jednu rubriku u kojoj će stručnjaci, ali i ostali zainteresirani dobiti prostor za iznošenje svojih (argumentiranih) stavova o najrazličitijim temama te sam vrlo brzo počeo razmišljati da u to pokušam uključit i Profesora. Nazovi Čatića!, poručio mi je i jedan prijatelj* koji je također pratio njegove objave u Vjesniku, ne znajući da sam već i sâm o tome razmišljao. »Već sam to pomislio, samo čini mi se da bi Čatić mogao biti pompozan tip, problematičan za suradnju. Znaš kakvi su ti sveučilišni profesori…«, odvratio sam, izrazivši sumnju da će Profesor iskazati interes za suradnju u projektu koji je još u pelenama. I moj prijatelj se složio sa mnom: »Istina, ali moraš pokušati. Nemaš što izgubiti«.
I tako se Profesor, koje li slučajnosti, našao na predstavljanju Tehnopolisa Zagreb, koje je u svibnju 2012. u Gradskoj skupštini organizirala Razvojna agencija Zagreb. Bio je to događaj na kojem su predstavljana i razmatrana rješenja za razvoj zagrebačke industrije i zapošljavanje naših ljudi. Bio je to još jedan plus za Profesora koji se nakratko uključio u raspravu, apostrofirajući značaj ponovnog oživljavanja domaće proizvodnje.
Nakon toga odlučio sam da ću mu se hitno javiti. Premda se rijetko prevarim u procjeni ljudi (to je činjenica), sa Čatićem sam debelo fulao. Profesor uopće nije filozofirao oko suradnje, nije pokazao niti natruhu nikakvih znakova uobraženosti ni pompe, svojstvene mnogim pametnim, ali odviše samosvjesnim sveučilišnim glavama kakvih sam imao prilike upoznati. Odmah je pristao na suradnju i aktivno se uključio sa svojim dobronamjernim prijedlozima i savjetima i to je nešto što mu ne mogu zaboraviti.
Naša suradnja je ubrzo krenula, lijepom dinamikom. Na portalu je objavljeno više Profesorovih autorskih tekstova i posebno sam ponosan da su se upravo na navedenom portalu pojavile neke manje poznate i zastupljene teme, a neke su otvorene po prvi put. S njim smo napravili i (čini mi se) prilično interesantan intervju (što nije problem kad imaš takvog sugovornika).
Neumorni Profesor je i danas pun iznenađenja. Primjerice, kad mi je iznio podatak o broju i publikacijama (domaćim i inozemnim) gdje objavljuje svoje članke i medijima u kojima se pojavljuje. I to u svojim godinama! Ili kad, primjerice kad kao gost Zajednice kršćanskog života u Bazilici Srca Isusova održi predavanje na temu Teologija i tehnologija u kojem uspijeva zbuniti školovane teologe jednako kao da im je umjesto o teološkim stvarima pričao o strojarstvu… I onda, uvidjevši da nije uspio izazvati polemiku i pitanja (a rasprava je nešto u čemu očito uživa) vraća se na svoje bazne teme – gumu i plastiku, s redom alatničarstva i kiborga. I sve to na istom skupu. To može samo Čatić!
»Odakle crpite toliku energiju?«, upitao sam ga jednom prilikom, tražeći ga da mi oda svoj recept za svoj čarobni energijski eliksir. Taj puta mi nije odao formulu, ali mi je jednom drugom prilikom pojasnio kako ga pokreće upravo njegov silni angažman, rad i aktivnost. »To me drži«, rekao je. Na kraju, moram priznati da mi je ovih desetak odlomaka bilo vrlo teško napisati s obzirom na profesionalnu novinarsku deformaciju. Kao što zna svatko tko je prošao novinarsku školu, nije poželjno o nekome pisati pozitivno ili afirmativno, jer si po logici redakcije onda s onime o kome pišeš u nekakvom sumnjivom talu, a za novinara nema gore situacije. Onda nas ne treba ni čuditi negativistički pristup novinara. Premda se pokušavam othrvati takvom stavu, jer ipak smatram da je dobro pisati afirmativno (ako imaš o čemu), i ovdje bi mi bilo lakše da o Čatiću mogu kritički pisati (ne možeš pobjeći od posljedica drila). Jedini je problem da nemam što…
(* Osoba o kojoj se ovdje govori je Jerko Grgec, moj nekadašnji kolega s Fakulteta političkih znanosti, prevoditelj, esejist i stolnotenisač.)
Boris Jagačić
urednik
ZG-magazin
Zagreb