Tijelo

(Slika Ane Guberine koja prikazuje Isusa)

Tijelo sve osjeća. Kada nožnim palcem udarite o kamen, to se itekako osjeti po cijelom tijelu. Isto tako kada vas nešto istinski nasmije i obraduje, cijelo tijelo titra i treperi. U njemu ništa nije potpuno izolirano. Tako ne smije biti ni s pojedinim udovima Božjeg duhovnog tijela. Treba suosjećati sa svima. Ljude treba povezivati bratska ljubav i briga

„Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.“ (1. poslanica Korinćanima 12:26)

Prošao je i proslavio se još jedan blagdan Tijelova. On je, naravno, spomen na ustanovljenje Euharistije prilikom posljednje večere Isusa Krista i njegovih najbližih učenika. Ime blagdana upućuje na samoga Krista koji se predao za otkupljenje svih ljudi, davši da mu se izruguje, da se muči i skrši njegovo tijelo, a koji je tik uoči toga dao do znanja svojim učenicima kako je s njima (i nama) na poseban način u sve dane (i) pod prilikama kruha i vina. Uz to, on je jednom prilikom nadahnuo svog sljedbenika iposlanika, apostola Pavla, jednom od mnogih prekrasnih usporedbi, onom baš o tijelu. Ne puke priče radi, već poradi praktičnosti i punine življenja.

„Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi.“ (1. poslanica Korinćanima 12:27) govori Pavao kršćanima u Korintu. Još jedna od lijepih biblijskih slika iz koje možemo nešto naučiti. Kršćani su uspoređeni i s tijelom. Crkva, zajednica vjernika, predstavlja živi organizam, a ne neku institucijsku formu. Zašto? Pa evo zašto, sama Božja riječ daje nam objašnjenje: „Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a svi udovi nemaju iste službe, tako smo mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a s obzirom na pojedince, udovi jedan drugome.“ (Poslanica Rimljanima 12:4-5). Tijelo je jedinstvena cjelina koja se sastoji od udova i organa. Svaki ud i svaki organ ima svoju točno određenu funkciju. Međutim, svaki zasebno ne može postojati ni ispuniti ulogu za koju je namijenjen. To se postiže povezivanjem u skladnu cjelinu. A tijelo kao cjelina puno je više od samo skupa pojedinačnih dijelova koji ga sačinjavaju. Ono je i međudjelovanje svih tih dijelova.

Crkva kao živi organizam

Preneseno u duhovnu stvarnost, Crkva u biblijskom novozavjetnom obliku jest živi organizam, a nije zamišljena kao formalna organizacija. Kao što živim tijelom kola životvorna tekućina – krv, tako Crkvu kao Kristovo tijelo prožimlje životvorni Duh. Crkvom kola sila i snaga Svetoga Duha. On, Božji Duh, sve vjernike neraskidivo povezuje u jedno. Udovi, pojedini kršćani, iako su različiti s različitim talentima i mogućnostima, svi su jednako vrijedni i ravnopravni. Svaki pojedinac ima svoje, od Boga posebno određeno, mjesto u njegovom tijelu i daje svoj doprinos životu i zdravom funkcioniranju tijela – „da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju.“ (1. poslanica Korinćanima 12:25). Iznimno je važno je da jedan bez drugog ne može. Tek svi zajedno mogu ispuniti svoju ulogu.

Ovo je fantastičan primjer kako različitost pod Božjim okriljem zapravo može objedinjavati, a ne razdvajati i dovoditi do podjela! Isto tako, ta različitost uči uzajamnom prihvaćanju. Bogu na slavu, ljudima na blagoslov: „Imamo različite darove već prema danoj nam milosti.“ (Poslanica Rimljanima 12:6). Bog je milostivo svakome čovjeku dodijelio određeni dar, talent. Svaki je za nešto osposobljen: „I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.“ (1. poslanica Korinćanima 12:28). Uistinu, mnogo je toga što je potrebno organizmu Crkve i čime ona može služiti svijetu, u okruženju lokalne zajednice kršćana.

Nema mjesta glumatanju

Svaki se pojedinac mora prepoznati u svojoj ulozi. „Tko ima dar proricanja, neka proriče u omjeru s vjerom! Tko ima dar posluživanja, neka poslužuje! Tko ima dar poučavanja, neka poučava! Tko ima dar tješenja, neka tješi! Tko dijeli, neka dijeli darežljivo! Tko vrši starješinsku službu, neka je vrši brižno! Tko čini milosrđe, neka ga čini veselo! Neka vaša ljubav bude bez pretvaranja! Mrzite zlo, prianjajte uz dobro! Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi! U davanju časti prednjačite jedan drugome!“ (Poslanica Rimljanima 12:6-10). Svaki je Božji dar koristan za izgradnju tijela Crkve, pa i šire! Zato ga se ne smije zapostavljati, već ga se mora koristiti. Od Boga je proviđen i udijeljen, ima svoju svrhu i ne smije se zanemarivati i zakapati. Onaj kome je od Boga dan, taj ima božansko pravo, ali i odgovornost upravljanja tim darom i upotrebe istoga na opću dobrobit.

U svemu tome ne smiju se zaboraviti drugi. Između „udova tijela“ mora biti iskrenost, tu nema mjesta glumatanju. Mrziti se smije jedino zlo, grijeh, ali ne i čovjek. Ljude treba povezivati bratska ljubav i briga. Bez uznositosti, nego u poniznosti. Jedan drugoga mora poštovati i cijeniti. Potrebno je voditi računa i o bližnjima i njihovom stanju. „Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.“ (1. poslanica Korinćanima 12:26). Stvarno, tijelo sve osjeća. Kada nožnim palcem udarite o kamen, to se itekako osjeti po cijelom tijelu. Isto tako kada vas nešto istinski nasmije i obraduje, cijelo tijelo titra i treperi. U njemu ništa nije potpuno izolirano. Tako ne smije biti ni s pojedinim udovima Božjeg duhovnog tijela. Treba se suosjećati sa svima. Bilo da pate zbog nečeg – povrede, bolesti, problema, neimaštine, smrti, ili da su sretni zbog nečeg lijepog što im se dogodilo – dugo očekivanog rješenja, ozdravljenja, poklona ili uslišenja molitve.

„I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima.“ (Poslanica Efežanima 1:22-23).

Naše se društvu (pre)lako deklarira kao kršćansko

Kršćani imaju jednu glavu. Kad bi bilo drugačije i postojalo bi više glava, onda bi tijelo – Crkva bila neka nakaza. Jedan je poglavar tijela Crkve. To je Isus Krist i na to ga je mjesto Bog postavio. On to tijelo vodi i njime upravlja kako bi moglo najbolje obavljati svoju ulogu. Baš kao što je mozak centar uprave svakog našeg tijela. A ta uloga je radosno služenje Bogu i bližnjemu da se ispuni Isusova zapovijed: „Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.“ (Evanđelje po Ivanu 13:34-35). „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!“ (Evanđelje po Mateju 28:19). „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.“ (Evanđelje po Mateju 7:12). Temelj i princip prepoznavanja i djelovanja je ljubav.

Zapitajmo se, preispitajmo se, može li ovaj princip Tijela i bezvremenskih božanskih vrijednosti i međuodnosa zaživjeti u našim obiteljima, našim radnim sredinama, našem društvu koje se (pre)lako deklarira kao kršćansko?

*Izvorno objavljeno u knjizi „Stvoriteljeva ostavština – Božja objava u Knjizi Prirode“ autora Saše Zavrtnika, 2013. godine, pretisak: Redak, Split, 2018. godina, dostupno na: http://www.webknjizara.hr/knjige/religija-i-duhovnost/stvoriteljeva-ostavstina-bozja-objava-u-knjizi-prirode-sasa-zavrtnik

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.