Tihomir Domazet: S pravom se ukazuje na problem zaposlenosti u uvjetima razvoja novih tehnologija

Valja ukazati da informatička revolucija, koja je u sve većoj aktivnosti od kraja 20. stoljeća, nije donijela razvoj, povećanje proizvodnosti i zaposlenosti kao što je bilo kod prve i druge industrijske revolucije. Stoga se opet se vraćamo na ulogu države, odnosno ekonomske politike kao zaštitnika i amortizera tih nepovoljnih utjecaja, što je jedan od elemenata Ekonomike 21. stoljeća

Razgovarao: Boris Jagačić

Ekonomski stručnjak i predsjednik Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo prof. dr. Tihomir Domazet nedavno je izdao novu knjigu u kojoj je predstavio jedan novi ekonomski sustav, odnosno, kako kaže, Ekonomiku 21. stoljeća, koja za cilj ima ostvarivanje gospodarskog rasta i punu zaposlenost, a predlaže i osnivanje Vijeća za održivi razvoj i punu zaposlenost. Domazet ukazuje kako dosadašnji ekonomski modeli, uključujući i onaj neoliberalni, nisu dali odgovore na suvremena gospodarska kretanja niti odgovarajuća rješenja za krizu. Štoviše, tvrdi da u pravom smislu riječi, zapravo još nije prevladana ni Velika gospodarska kriza iz 1930-ih godina. U razgovoru za ZG-magazin govori o nedostatcima hrvatskog gospodarstva i ukazuje koje to industrije moramo razvijati želimo li biti konkurentni na sve zahtjevnijem globaliziranom tržištu.

Nedavno ste izdali ste knjigu na engleskom jeziku Twenty First Century Economics (Ekonomika 21. stoljeća). Kome je ona namijenjene i gdje ju se može nabaviti?

Knjiga Twenty First Century Economics (Ekonomika 21. stoljeća) namijenjena je stručnoj i znanstvenoj javnosti, akademskoj zajednici, osobito nosiocima, kreatorima i interesntima ekonomske i razvojne politike i, naravno, ukupnoj javnosti. Već je izražen stanoviti interes za knjigom u ovoj regiji, pa i šire, osobito kod gospodarstava odnosno država koje imaju slična obilježja kao i hrvatsko gospodarstvo. Knjiga će, nadam se, biti brzo dostupna javnosti. Pritom treba objasniti zašto je knjiga napisana na engleskom jeziku. Naime, kod nas već znatan dio stručne javnosti govori i koristi engleski jezik, no glavni je razlog pisanja na engleskom jeziku da se može knjiga prezentirati u inozemstvu, uključujući i u institucijama Europske unije, s ciljem da se prepoznaju naši kapaciteti odnosno sposobnosti rješavanja krize i oblikovanja novog, održivog ekonomskog sustava odnosno drukčije ekonomske i razvojne politike, kojoj je cilj održivi rast i puna zaposlenosti.

Puna zaposlenost zapravo nema alternativu i to je praktički glavni cilj ekonomike 21. stoljeća, jer ekonomika daje i mora dati rješenja. To je nalazi u ovoj i prethodnoj mojoj knjizi

Možete li našim čitateljima objasniti što je to zapravo Ekonomika 21. stoljeća i na čemu se ona temelji?

Ekonomika 21. stoljeća temelji se na post – kejnzijanskoj ekonomskoj školi mišljenja, i to na potpuno sustavan način. Prije toga treba dodati i ponoviti da (do)sadašnje škole mišljenja, uključujući neoliberalnu, nisu dali odgovore na suvremena kretanja i rješenja krize.

Civilizacija utemeljena na tom svjetonazoru naišla je na nepremostive prepreke, koje onemogućavaju daljnju evoluciju. Nema naznaka izlaska iz postojeće zamke u kojoj se našlo čovječanstvo, jer krupne tehno-ekonomske promjene još nisu dovele do idejnih, vrijednosnih, kulturnih, ekoloških, moralnih i etičkih promjena. Čovječanstvo traži odgovor na pitanje kako pristupiti izlasku iz sadašnjeg stanja i pronaći nova odnosno odgovarajuća rješenja i pitanje je može li se odgovor tražiti u onome što se može nazvati nova tehnološka osnova razvoja.

Post kejnezijanska teorija ekonomske politike ekstremne pristupe zamjenjuje teorijom participacije na tržištu, dajući ograničenu izvedivost. Dakle, politički akter više nije eksterni, jednostavno se ispravlja neuspjeh na tržištu ili restriktivnije – pruža samo zakonski okvir za privatne sudionike na tržištu, a politički akter je i sam sudionik na tržištu koji je, nakon što ga je društvo izabralo kroz demokratski proces, preuzeo te ciljeve podržavajući i olakšavajući tržišne konstelacije.

Zapadna društva su dosegla veliki materijalni napredak, ali su zapostavili svijest i čovjeka. Započeo je time proces dehumanizacije i duhovne dekadencije. Sama ekonomika je zapala u goleme poteškoće. Nije predvidjela krizu i posljednjih 30-tak godina njen doprinos progresu je bio minimalna ili pogrešan te se ističu tri neuspjeha postojećeg sustava: neuspjeh ekonomike kao znanosti,neuspjeh tržišta ineuspjeh politike.

Ovdje se daje jedan potpuno novi ekonomski okvir, nova paradigma, koja je primjerena 21. stoljeću.

Koji su, po vašim ocjenama, ključni nedostaci aktualnog gospodarskog sustava Hrvatske, ali i neoliberalnog kapitalističkog sutava općenito?

Promašaji i neuspjesi neoliberalne ekonomske politike u svijetu su manje više poznati i priznati, a u Hrvatskoj je taj negativni utjecaj izraženiji, no unatoč tome nije napušten.

Definiranje krize odnosno njenih uzroka je condicio sine-qua non bilo kojim daljnjim aktivnostima u smislu rješavanja krize, a to su: pogrešan prijelaz na novi društveno ekonomski sustav, odnosno tajkunska privatizacija, neodgovarajuća ekonomska politika temeljena na neoliberalizmu, prelijevanje svjetske krize, korupcija i neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici. Poseban je uzrok krize nejednakost u raspodjeli dohotka.

No treba osobito dodati da je prema inozemnim analizama ova regija, među koje spada i Hrvatska, najteže pogođena krizom. Pojednostavljeno, ekonomska politika nema za cilj rast i zaposlenost, već je to deficit i stabilne cijene i stabilni tečaj.

Bitan uzrok ove krize je (ne)znanje. Ili da citiram akademika Supeka: »Kako je svjetska katastrofa i približena tehničkim progresom u političkoj zaostalosti i borbi za premoć, osobita uloga pripada znanstvenicima. Umjesto da se sami degradiraju na najamnike smrti, njihov se glas treba pridružiti ustanku ljudskog rada koji je tisućljećima bio ponižavan, prigrabljen radi užitka i taštine velikaša«.

Što je dovelo do financijske krize koja se u Hrvatskoj počela osjećati 2008. godine?

Nakon kolapsa Bretton Woodsa (to je jedno malo mjesto u SAD-u gdje su 1944. g. predstavnici zemalja pobjednika, među kojima i Jugoslavija, oblikovali novi svjetski ekonomski poredak odnosno međunarodni financijski sustav) sustava početkom 1970-ih, slijedila je deregulacija financija, ograničenja kretanja međunarodnog kapitala tako da kapital kontroliraju fiskalne politike država – nacija. Rezultat toga je postupno nestajanje države blagostanja i pad realnih plaća, te je do sredine 1980-ih istisnut problem plaća. Kapital, osobito financijski kapital, dominira ekonomskim, političkim i društvenim područjima. Kapital je proces, a ne stvar te ako ne stvara novi i veći kapital, odnosno akumulaciju, nastaje kriza.

Dakle, svi navedeni pokušaji da se stvori veći kapital putem smanjenja troška rada, deregulacije, restrikcija, međunarodnih utjecaja na lokalna kretanja kapitala, dugoročno nisu dali rezultate. Stoga je sustav razvijenog svijeta upao u krizu, u kakvoj još nije bio. Bitan je uzrok krize tzv. Financijalizacija, odnosno situacija gdje banke postaju nositelji odluka i utjecaja ne ekonomsku i ukupnu politiku. Imovina banaka je rasla nezamislivom brzinom, naravno i u Hrvatskoj.

U bogatim zapadnim zemljama tvrde kako je kriza prevladana, no u nas se njezine posljedice još osjećaju.

O tome da je kriza u Zapadnom svijetu nije prevladana, najbolje govori činjenica da u mnogima, uključujući i Eurozonu, BDP još nije dostigao razinu pri krize. Danas postoje najave da može doći do nove krize, jer uzroci nastanka krize, koja se naziva Velika recesija, nisu otklonjeni.

Uostalom, dosta slobodno se može zaključiti da ovo nije svjetska kriza, premda se tako najčešće naziva, jer mnoge zemlje Dalekog istoka, koje predvodi Kina, ali i Indija i druge, zapravo niti nisu bile u krizi. Ako je točna ocjena da je ovo kriza Zapadnog svijeta, onda to implicira mnogo dalekosežnije i drukčije aktivnosti koje treba poduzeti da čovječanstvo dođe na put održivog razvoja i jednakosti.

Na osnovi izrađene analize, među koje spada i moja knjiga koja je izdana prije godine dana – Ekonomika rasta i pune zaposlenosti – rješenje je u napuštanju dosadašnjeg ekonomskog sustava, koji, očito nije uspio i oblikovanju novoga sustava koji se naziva – Ekonomika 21. stoljeća, koje uvelike daje knjiga o kojoj govorimo i koja upravo nosi takav naslov.

Svijet je suočen s velikim stupnjem automatizacije proizvodnih procesa. S druge strane, čini se da nam je u Hrvatskoj oživljavanje industrije nasušno potrebno. Hoćemo li i možemo li u tome uspjeti?

Stephen King tvrdi da će nastanak azijskih ekonomskih divova odnosno njihov skupni rad i izvori štednje imati dramatične učinke u globalnoj raspodjeli investicija i bogatstva. Kingovo je mišljenje da mnogi zapadni optimisti pogrešno misle da je uspon Zapada bio zbog vrhunskih institucija, osobito tržišta, i vrhunske znanosti i tehnologije, osobito u komercijalnoj primjeni. King tvrdi da je Zapad dosegnuo svoj vrhunac barem onoliko koliko je koristio, ili, iskreno rečeno, pljačkao svjetske fizičke i ljudske resurse. Budućnost će biti gruba za zemlje Zapada, koje su stoljećima imali ekonomsku i političku dominaciju.

Tehnologija je ipak bitan element novog razvoja. Danas je u svijetu aktualna tema – Treća industrijska revolucija.

Hrvatska je ne tako davno donijela Strategiju industrijskog razvoja, ali bez prethodno iznesene ocjene i osobito bez instrumenata i metoda provedbe, tako da je to manje više ostalo samo slovo na papiru. Kod nas se u javnom diskursu najčešće ističe – reindustrijalizacija, što doslovce znači ponovna industrijalizacija. No doista bi bilo pogrešno razvijati industrije iz prošlog stoljeća, koje se prevladane ili neoliberalnom politikom nestale, a nove nema.

Hrvatska nema mnogo izbora nego razvijati industrije koji imaju konkurentsku prednost u europskom i globaliziranom svijetu, poželjno je da to budu industrije s većom bruto dodanom vrijednošću, kao što je farmaceutska industrija i druge, a to će moći postići uz suvremenu tehnologiju, specijalizaciju i (regionalnu) povezanost hrvatskih kompanija. Svojom ekonomskom i razvojnom politikom treba se uključiti se u globalizacijska kretanja u vezi Treće industrijske revoluciie, koja bi mogla, ocjenjuje se, integrirati obnovljive izvore energije s internetskom povezanosti, razviti digitalnu proizvodnu tehnologiju i podržati zelene industrijske grane.

Jesu li sve naprednija tehnologija i roboti u stvari »ubojice radnih mjesta«, kako ih neki već počinju doživljavati?

S pravom se ukazuje na problem zaposlenosti u uvjetima razvoja novih tehnologija. Zato se u Ekonomici 21. stoljeća kao primarni zadatak ističe – puna zaposlenost. Valja dodati da informatička revolucija, koja je u sve većoj aktivnosti od kraja 20. stoljeća, nije donijela razvoj, povećanje proizvodnosti i zaposlenosti kao što je bilo kod prve i druge industrijske revolucije. Opet se vraćamo na ulogu države, odnosno ekonomske politike kao zaštitnika i amortizera tih nepovoljnih utjecaja, što je jedan od elemenata Ekonomike 21. stoljeća.

Može li Hrvatska živjeti pretežno od turizma, kao što nam vole servirati domaći političari, s obzirom da se u biti radi o sezonskoj djelatnosti, koja je poput poljoprivrede vrlo ovisna o vremenskim (ne)prilikama?

BDP turizma (ne postoje egzaktni pokazatelj veličine BDP turizma, koji bi se mogao dobiti putem tzv. satelitskog računa), prema mojoj procjeni iznosi oko 4,5 % u ukupnom BDP-u (nažalost brojni pojedinci i institucije iznose ocjene da je udjel BDP turizma u ukupnom BDP-u 17 %, 20 %, ili čak 25 %, što je pogrešno). Naime, stavljanjem u odnos utržak odnosno prihod od turizma, koji se procjenjuje na oko 7,4 milijarde eura u 2014. i BDP-a iz iste godine od 43 milijarde eura dobije se taj pogrešni udjel od 17,2 %. Naime, ukupan prihod i BDP su potpuno različite veličine i ne mogu se uspoređivati. Kad bi bio točan podatak da je BDP turizma 7,4 milijardi eura tada bi prosječni BDP po zaposlenom u turizmu (a turizam Hrvatske zapošljava 7,9 % odnosno ima oko 123.700 zaposlenih) iznosio 59.800 eura, što je 69 % više od BDP po stanovniku Njemačke!

Međutim, aktivnost turizma je veoma značajna, premda ne bi trebalo temeljiti ekonomsku politiku na rješavanju ekonomskih neravnoteža – deficita na tekućem računu – prihodima od turizma.

Valja znati da uslužni sektor, među koje spada i turizam, stvara »nematerijalne« robe i poslovne usluge čija proizvodnja uglavnom zahtijeva relativno manje prirodnog i više ljudskog kapitala nego proizvodnja poljoprivrednih i industrijskih roba. Rezultat navedenoga je porast potražnje za obrazovanijim osobama, što ukazuje da zemlje trebaju više ulagati u obrazovanje. Također je korist od rasta uslužnog sektora što manje koristi prirodne resurse u odnosu na poljoprivredu ili industriju. Navedene zakonitosti neminovno je uzeti u obzir pri rješavanju zaposlenosti u našim uvjetima.

Kod hrvatskog gospodarstva može se govoriti i o strukturalnoj krizi ili kriza sustava te se razlikuje od kriza razvijenih gospodarstva. Naime, u posljednjih 25-tak godina, potpuno je promijenjena struktura gospodarstva, a nije izgrađeno efikasno i održivo novo gospodarstvo. Nestale su brojne grane, a nove nisu nastale, a za brojne je glavno bilježje da se nedostatna ponuda rješava uvozom.

A kakva je situacija s domaćom poljoprivredom?

Udio poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u ukupnom BDP-u u 2014. iznosio je 3,65 %, što je relativno malo s obzirom na mogućnosti. Poljoprivreda je neiskorišteni potencijal hrvatskog gospodarstva. Vladimir Stipetić, jedan od najvećih naših ekonomista ikada, i svjetski velikan agroekonomista, za simpozij u HAZU (2009), koji smo zajednički pripremali zagovara tezu da bi poljoprivreda mogla predstavljati komparativnu prednost hrvatskog gospodarstva.

Spominjete uvođenje nove vrste novca. Možete li nam približiti o čemu se tu radi i kako to provesti, s obzirom da postojeći sustavi uvijek imaju svoje moćne interesne »bedeme« koji neće dozvoliti mijenjanje sustava ako im to ne odgovara. Pogledajmo samo stav banaka oko kredita u švicarskim francima…

Nakon kolapsa Bretton Woods sustava, početkom 1970-ih, do kojeg je došlo jednostranom odlukom SAD-a da napusti konvertibilnost dolara sa zlatom, dogodio se ogroman financijski stres u svjetskoj ekonomiji, a dolar je postao svjetska rezervna valuta. Uslijedila je deregulacija financija, ograničenja kretanja međunarodnog kapitala tako da kapital kontroliraju fiskalne politike država – nacija. Dakle, ne radi se no uvođenju novog novca, nego o činjenici da novac koji je postojao 4000 godina više ne postoji. Ne postoji novac koji ima unutrašnju vrijednost, nego tzv. fiat novac.

Endogeni novac je dio post-kejnezijanske ekonomske škole mišljenja i Moderne monetarne teorije – ekonomike za 21. stoljeće čijom bi se primjenom trebalo doprinijeti povećanju konkurentnosti proizvoda i industrija, a moguća je i znatno veća ekonomska, trgovinska i investicijska regionalna suradnja. Važno je ukazati da se uvođenjem endogenog novca primjenjuje nova teorijska osnove, gdje se napušta dosadašnji model na način da investicije određuju nacionalnu štednju, a dosada je bilo obrnuto. To je jedna od najvećih teorijskih promjena i treba to implementirati sa znanjem i umijećem što će biti najveći izazov za financijski sektor odnosno banke.

Endogeni novac će, kao ključni dio novog ekonomskog i financijskog sistema i novog ekonomskog modela, biti u funkciji novog rasta i pune zaposlenost. Danas se u Velikoj Britaniji, na primjer, 97 % transakcija odvija putem navedenog endogenog novca.

Predlažete osnivanje Vijeća za održivi razvoj i punu zaposlenost. Koja bi bila njegova uloga i gdje bi ono djelovalo? Na vašem popisu našlo se 16 zapaženih stručnjaka s dugogodišnjim iskustvom i značajnim znanstvenim doprinosom, ali netko bi vas mogao priupitati što je s mlađim kadrovima, zašto oni nisu uključeni?

Vijeće za održivi razvoj i punu zaposlenost, kako bih želio da se utemelji i djeluje, trebao bi biti znanstvena i moralna vertikala, ako tako mogu dati najviši atribut nekoj znanstvenoj skupini. Takvi znanstvenici sa svojim iskustvom i znanjem bili bi najveća sigurnost oblikovanja novog sustava, a mlađi, među koje i sebe ubrajam i dalje bi učili iskustva i preporuke našim eminentnih znanstvenika, koji ne moraju biti samo ekonomisti.

U knjizi ste naveli citat jednog stranog autora koji navodi kako »svijet 2050. neće biti tako loše mjesto kao što smo možda zamislili«. Odakle optimizam i što je s onima koji »ne mogu čekati« do 2050. da im bude bolje, odnosno da nađu posao, izađu iz dužničkog ropstva, osiguraju školovanje za svoju dcjecu i sl.?

Budućnost o kojoj govorimo odnosno 2030. i 2050. nije tako daleka. Ali se očekuju velike ekonomske i demografske promjene.

Je li uopće moguće prebroditi nezaposlenost mladih bez iskustva, ali i starijih osoba koje više nisu konkurentne na tržištu rada? Vi, naime, tvrdite da se stopa nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj može svesti na 3 do 5 %. Na koji način?

Dakako, ali to je najteži, a ujedno i najvažniji zadatak. Porast nezaposlenosti je od 1980-ih, ali je izrazito naglašen nastankom krize 2008. Krize, odnosno Velika recesija utječe na nova kretanja, kao što su: tercijalizacija ekonomije, marketizacija javnih usluga, povećanje zaposlenosti žena, diversifikacija oblika zaposlenosti – atipični, fleksibilni oblici rada – deregulacija i promjene u strukturi zaposlenih na dva kraja dobne strukture – mladih i starih.

Valja podsjetiti na stavove koje je dao Minsky i post – kejnzijanska ekonomska škola mišljenja. Minsky smatra da se siromaštvo se može riješiti samo kombinacijom politika koja bi eutanazirala rentijere, oblikovala skromnu pristranost poreza i transfera u korist siromašnih i zadržala čvrstu punu zaposlenost. Minsky je bio uvjeren da se težište programa protiv siromaštva moralo usmjeriti prema otvaranju radnih mjesta, a ne preko transfera i skrbi. On je definirao punu zaposlenost kao uvjet koji se odnosi na široki krug zanimanja i djelatnosti, a poslodavci bi trebali zapošljavati više radnika nego što čine. Tako definirana puna zaposlenost ili puna zaposlenosti u užem smislu, pomaže mladima kao i siromašnima na nekoliko važnih načina. To potvrđuje novi rad Galbraitha, koji ukazuje da nejednakost plaća pada kad raste zaposlenost. Nadalje, puna zaposlenost u užem smislu pomoći će da se smanji siromaštvo povećanjem broja radnika po obitelji.

Puna zaposlenost zapravo nema alternativu i to je praktički glavni cilj Ekonomike 21. stoljeća, jer ekonomika daje i mora dati rješenja. To je nalazi u ovoj i prethodnoj mojoj knjizi.