Tehnix vidi dalje

Mene je osobno sram s kojom servilnošću se klanjamo birokraciji EU. Prije koji dan je došao još jedan odgovor na upozorenja oko »marifetluka« glede izgradnje centara za gospodarenje s otpadom. Po EU sve je besprijekorno…

Dr.-Ing. Viktor Simončič

“Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova.” (Isaac Newton)

Drago mi je da su i Ukrajina i Moldavija dobile status kandidata za EU. Za obje države me vežu uspomene uz rad na projektima i tamo stečene prijatelje. Jako sam tužan jer status nije dobila Bosna i Hercegovina. Slovenija je, podržana od još nekoliko država, pokušala ono što je mogla. Mi, Hrvatska i premijer Plenković nismo niti pokušali, a mogli smo sami izboriti status kandidata za BiH. Trebalo je to postaviti kao uvjet za prijem Ukrajine i Moldavije.

Status kandidata su trebali dobiti građani BiH, kao nagradu za strpljivost, jer im to nisu u stanju osigurati (samozvane) vođe tri konstitutivna naroda. Premijer Plenković, koji se hvali kako sve poslove rješava s Ursulom, Michaelom i Josepom … telefonom, kako oni dolaze i u Sarajevo i u Mostar na njegov mig, nije širom otvorio vrata Bosni i Hercegovini, jer bi si pritvorio (ili možda skroz zatvorio) vrata za neku svoju visoku poziciju u EU. Dragi prijatelji u BiH, znajte da je velika većina nas navijala da i vi dobijete status kandidata. Ispričavam se u ime nečinjenja »mog« političkog vrha.

Mene je osobno sram s kojom servilnošću se klanjamo birokraciji EU. Prije koji dan je došao još jedan odgovor na upozorenja oko »marifetluka« glede izgradnje centara za gospodarenje s otpadom. Po EU sve je besprijekorno. Oko odgovornosti za propuste, za koje optužujem JASPERS (https://zg-magazin.com.hr/trazimo-odgovornost-jaspers-a/), ministrica Elisa Ferreira tvrdi da oni ne snose odgovornost, a državni tajnik Mile Horvat tvrdi da oni snose odgovornost.

Netko tu laže

Postoje, imam ih, neoborivi dokazi da netko od njih dvoje laže. Laže li EU (povjerenica Elisa Ferreira) ili laže Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (državni tajnik Mile Horvat). Pokušao sam naći blažu riječ za laže, ali za ono što (nam) rade, laže je eufemizam. U sljedećem poučku ću (ponovno!) objaviti dokaze. To je izgleda jedino što mi/nam preostaje. Gordijski čvor interesne EU&CRO birokracije, umotan u lažnu demokraciju i (ne)transparentnost, kao i trošenje novca poreznih obveznika za gospodarenje otpadom iz »helikoptera«, je (još) čvrst. Vjerujem ne za dugo.

Kako radi udružena EU&CRO birokracija pokazuje i najnovija vijest u novinama, kako je Državna komisija za kontrolu postupka javne nabave poništila odluku Agencije za gospodarenje otpadom iz Dubrovnika oko izbora najboljeg ponuditelja za izgradnju Centra za gospodarenje s otpadom Lučino razdolje. Ne znam razlog, ali to sam najavio prije mjesec dana, kada je za izvođenje odabran konzorcij iz Bosne i Hercegovine.

Napisao sam da će im, prema mom poznavanju kompetentnosti barem jedne od tri tvrtke u konzorciju, a vjerujem da se odnosi i na druge dvije, to biti prvi susret s takvim projektom. Zajednici ponuditelja, čija je žalba usvojena, i koja će dobiti od Agencije nadoknadu troškova žalbe od 100 000, po onome što vidim iz referenci, to će također biti prvi susret s takvim projektom. Ovo je već drugo ili treće poništenje natječaja za Lučino razdolje. treće ili četvrto je za Babinu goru…

Kad za popravak trebaju dva mjeseca

Stoga, imajući u vidu EU&CRO udruženu birokraciju, ne čudi me vijest kako je dana 03.06.2022. god. oko 12:30 sati došlo je do zastoja u redovnom automatskom radu procesne mosne dizalice u MBO postrojenju u ŽCGO Kaštijun. Kvarovi se događaju. (Ne)čudi me da je za popravak kvara trebalo skoro dva tjedna. Ne čudi me da je nakon popravak ponovno došlo do kvara. I to se događa. (Ne)čudi me najava da će za popravak sada trebati dva mjeseca. Baš u jeku turističke sezone. Istra ima nekih 200 000 stanovnika i u špici sezone još toliko gostiju. Po poznatoj formuli π x palac, u jeku turističke sezone nastane dnevno nekih 400 tona otpada. I kada bi se recikliralo pola, ostaje da se dnevno zbrine 200 tona.

Lokalna politika rješava problem smjenom rukovodećeg kadra. Kao da će to riješiti problem. Neće i nigdje nije, jer se kod takvih smjena radi o podobnima, a ne o znalcima. Da u Istri pokušaju s imenovanjem dva ili tri direktora umjesto jednoga? To još jedino nije isprobano u našoj svakodnevici. Kao da je struka kopanje u vrtu. Jedan čovjek jedna gredica na dan, dva dvije… Struka je znanje. Dovoljno je da zna jedan. Mi smo struku napustili kada smo upalili svjetlo, pa sada rješavamo probleme u komisijama, stožerima, povjerenstvima i zamjenama direktora – svoga s još svojijim. Rezultati se vide u našem zaostajanju za EU.

Niz je pitanja, što je to moglo otići u krivo na Kaštijunu, da se dogodi kvar za čije uklanjanje su potrebni mjeseci, a da se nije radilo o požaru ili eksploziji. Kako se uopće mogla odabrati i tehnologija i izvođač, kojem za uklanjanje kvara trebaju mjeseci? Ili da možda upravljačka struktura na Kaštijunu nije poštivala pravila struke i nije dobro održavala postrojenje? Da nije netko zaboravio na ulje u autu, pa je »zaribala« mašina? Zar projekt Kaštijun nije morao imati rezervnu varijantu za zbrinjavanje otpada za vrijeme otklanjanja kvara? Pitanje je jesu li za slučaj ovakve ili slične havarije spremni na Marišćini, a sutra na Bikarcu, Biljanima donjim, Piškornici…

Izvor problema

Izvor problema kod složenih projekata je da natječajnu dokumentaciju pripremaju tvrtke koje nemaju iskustva, pa predlažu rješenja na način »kako si mali Ivica zamišlja svijet«. Od Kaštijuna preko Bikarca do Lučinog razdolja radi se vrlo osebujnim, međusobno različitim tehnološkim rješenjima, koja u pravilu ne postoje, u predloženim cjelovitostima, uglavnom nigdje. Logično je da se onda na natječaje, čast mogućim izuzecima, javljaju tvrtke koje nemaju niti vlastite tehnologije niti proizvode opremu, a niti upravljanja sa sličnim, tako osebujnim, postrojenjima. Jer jedino tvrtke bez iskustva lako se odluče za realizaciju osebujnih projekata.

Bio sam angažiran da upozorim na moguće probleme oko izbora ponuđača za Centar za gospodarenje s otpadom Bikarac (Šibenik). Uvidom u dokumentaciju sam vidio da se oprema jednog ponuđača sastoji o pojedinačne opreme izrađene od 25 različiti tvrtki! Bez nijednog dijela te opreme, od 25 različitih proizvođača, postrojenje ne može raditi. Upozorio sam da će to biti problem oko davanja garancija i servisiranja/kvarova.

Ponovno sam pročitao ono što sam predlagao 2016. godine. Kako mi je jedna od maksima da ne želim umrijeti od skromnosti, mislim da se radi o »poučnim« prijedlozima i uputama koje bi mogli i danas koristiti kod sličnih nabavki (Bikarac – sumarno.docx). Šibenčani to nisu koristili. Ne želim posljedice koje naslućujem.

Usporedba s domaćom tehnologijom

Pisao sam i o kompliciranoj i nefunkcionalnoj opremi za Lučino razdolje, za upravo ponovno poništen natječaj. Usporedio sam tehnologiju s onom od Tehnixa. Predviđena je oprema: 1 rotosito, 3 magnetska separatora, 2 separator s vrtložnim strujama, 1 balistički separator i 7 optičkih separatora, 3 linije za ručno sortiranje te niz cjevovoda s brojnim mjestima za odsis onečišćenog zraka, vrećasti filtar, ispiranje plinova – skruber, biofiltar…

Tehnixova MO-BO-TO tehnologija ima jedan magnetski separator, jednu liniju za sortiranje, jedno mjesto za pročišćavanje zraka. I ono što je najvažnije, uz višestruko nižu investiciju i operativne troškove, Tehnix, kao projektant i proizvođač opreme garantira servis i remont, uključujući i popravak u satima!

Pitam se, nije li vrijeme da u državnoj strategiji postupanja s otpadom, konačno dođe vrijeme Tehnixovog MO-BO-TO kao koncepta koji svjedoči kružnom gospodarstvu, koji je čak ispred zelene politike EU. Možemo li se oteti ispod skuta servilnosti prema EU, koja kao da nam se podruguje odobravanjem nemogućih rješenja. Možda uspijemo, kada se konačno otkrije tko to tamo laže EU ili mi?